Klizna situacija

Adresa Zagreb: Želje, čestitke i pozdravi

Novom hrvatskom predsjedniku red je čestitati. Ništa manje nije pristojno, a ništa više nije realno.
Kolumna / Kolumne | 10. 01. 2020. u 09:48 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Moj stav je poznat. Predstavnike hrvatskog naroda trebaju birati Hrvati, to je krajnje jednostavno. BiH nije ideal građanske države“, rekao je, pored ostaloga, novi predsjednik Republike Hrvatske, a u vrijeme debate održane na RTL televiziji, predsjednički kandidat lijevog centra, Zoran Milanović.

"Borit ću se za prava hrvatskog naroda u BiH, da budu istinski jednakopravni i da sami biraju svoje političke, a ne samo etničke predstavnike, da imaju sve mogućnosti kao i svi ostali u BiH. Borit ću se i za BiH da što prije uđe u članstvo EU-a. To će omogućiti bolji život za sve u BiH, ali i još snažniju povezanost Hrvata s dvije strane ove granice, koju sada moramo prelaziti. Preduvjet tomu je konstitutivna i svaka druga jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda, a ne manjine. Neću dopustiti nikakvu majorizaciju, nikakvo vrijeđanje, već ću se boriti da se čuje vaš glas i da vi zajedno s ostalima odlučujete o sudbini BiH“, izjavila je, sada već bivša predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, na skupu u Imotskom gdje je, obzirom na izrečeno, publika uglavnom došla sa ove naše strane međudržavne granice.

U nedjelju, petog januara, Zoran Milanović je, da ponovimo i podsjetimo ako neko nekim čudom još ne zna, na predsjedničkim izborima pobijedio Kolindu Grabar Kitarović i o tome se u Bosni i Hercegovini izrazio ko je stigao.

Za gotovo sve stranke registrirane u Sarajevu, a posebno za one što se smatraju lijevima, Milanovićeva pobjeda je dobra vijest i najava boljih odnosa dvije susjedne države, dok su . očekivanja, mahom, nerealna.

Za Dragana Čovića je, naravno, poraz Kolinde Grabar Kitarović gori od dva moguća raspleta, ali je šef HDZ-a nekako smogao snage i našao načina da pristojno čestita nekadašnjem šefu hrvatskog SDP-a i kaže da i on, Čović, ima neke želje.

Milorad Dodik se javio čisto da se ne zaboravi da postoji, dok je Slaven Raguž iz Hrvatske republikanske stranke u promjeni stanara na Pantovčaku vidio nešto poput light verzije sudnjeg dana.

To što su i Milanović i Grabar Kitarović, kada je riječ o BiH i bosanskohercegovačkim Hrvatima, suštinski rekli isto, nikome očito ne znači ništa. Kao što pri pravljenju spiska želja svi po redu, po abecedi, starini i visini, zaboravljaju da predsjednik Hrvatske ima oko dvije i pol ovlasti više od predsjednika Federacije BiH i da, ma ko on bio, na odnose među nama može utjecati koliko i na one između Makedonaca i Albanaca u Sjevernoj Makedoniji.

U ovom stoljeću Hrvatskom su predsjedavali Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, dok Milanovića tek čeka inauguracija. To što su imali različita mišljenja i iste takve politike prema Bosni i Hercegovini, osjetilo se u Sarajevu i Mostaru, Posušju i Zenici, Bihaću i Vitezu, Stocu i na konopcu, koliko i australijski požari u Brčkom.

U Hrvatskoj se godinama, a oko nekih izbora pogotovo, živom održava deluziji o moći te države u BiH. Jedan od vrhunaca neutemeljene vjere je bio u trenutku u kojem su predstavnici u najvišem zakonodavnom tijelu Hrvatske, povjerovali da su njihove odluke obavezujuće u drugoj državi, u Bosni i Hercegovini. Za one sa kratkim pamćenjem, riječ je o „Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH“ - usvojenoj u Saboru četrnaestog decembra 2018. i zaboravljenoj petnaestog prosinca iste godine.

Istina, nije puno manja ni ovdašnja deluzija, odnosno deluzije o tome da se problemi između Bošnjaka i Hrvata mogu riješiti preko Zagreba. Tako se, recimo, iz sarajevske perspektive gledano, od Mesića i nešto manje Josipovića očekivalo da, kažimo tako, bosanskohercegovačke Hrvate rebosniziraju, dok se iz zapadnomostarske pozicije Kolinda Grabar Kitarović doživljavala kao neko ko će Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću, Nerminu Nikšiću i Fahrudinu Radončiću objasniti da Hrvati u BiH punu konstitutivnost mogu ostvariti samo ako imaju svoju, teritorijalno jasno definiranu izbornu jedinicu koja se, je li, ne mora zvati Herceg-Bosna ali to u praksi mora biti.

Za proteklih dvadeset godina je mogao, ko god je htio, naučiti kako, za početak, predsjednik ili predsjednica Hrvatske služe kao protokolarni ukras suženih mogućnosti, te da Hrvatska u bitnim procesima u BiH može učestvovati onako, navijački. Kao što Mesić i Josipović nisu mogli promijeniti dominantnu politiku među bh. Hrvatima – a ona je, još uvijek, Čovićeva i HDZ-ova – e tako ni Grabar Kitarović nije mogla, čak ni preko Recepa Tayipa Erdogana, promijeniti bošnjački – ne samo SDA-ov – stav o izmjenama izbornih pravila u skladu sa njenim i očekivanjima Hrvatske demokratske zajednice.

Jednostavno kazano, Hrvatska može dijelom odmoći BiH – konstrukcijama o desetinama hiljada povratnika sa sirijsko-libijskih frontova, nesudjelovanjem u širem, evropskom traženju rješenja za migrantske probleme kod nas, pomaganjem ruskom kapitalu da se uvuče preko Hercegovine, odnosno kompliciranjem oko izvoza smrznute piletine iz Srednje Bosne u istu takvu Dalmaciju – a pomoći u najkompleksnijim problemima ne može ama baš nikako. Osim ako se pod tim ne smatra povremeno slanje izlizanih poruka o potpori svakom dogovoru legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda – dogovoru na kojeg Izetbegovića, Čovića i Dodika ni Amerika ne može lako natjerati, ako može ikako. (Ko god je sada pomislio da je repriza Daytona izvodiva, taj do dana današnjeg nije naučio da svaki tekst ima svoj kontekst, računajući i onaj najmanje poznat po službenom imenu: „Privremeni mirovni sporazuma za Bosnu i Hercegovinu“.)

Pozitivan domet službenog Zagreba, ne u BiH, već oko BiH, je da zajedno sa svojim evropskim partnerima onemogući Srbiji izvoz migranata preko Drine i ne pretvara dugu granicu u lovište za putnike sa Bliskog istoka. Sve ostalo je do nas.

Svemu što će se u buduće dešavati predsjednik Hrvatske može ili aplaudirati ili zviždati, priželjkujući da mu Djed Mraz pokloni preseljenje Bosne i Hercegovine bilo kuda, svakako tamo gdje se njome neće morati baviti, ali će zato moći nastaviti živjeti u blaženom neznanju. Onom kakvo je pokazao jedan od najbližih Milanovićevih saradnika, Ante Kotromanović, koji je Dragana Čovića proglasio članom Predsjedništva BiH!

Petom hrvatskom predsjedniku od proglašenja neovisnosti te države red je čestitati i... I eto, to je to. Ništa manje nije pristojno, a ništa više nije realno.    

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close