Znanje je poć'!
I obraz i obrazovanje!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
S jedne strane su neprovjerene, ali navodno zicer informacije kako će s jeseni biti još više korone, ili onoga što na koronu jako podsjeća. S druge strane je prilično mlak prijem izjave županijskog premijera kako je online nastava u prošloj sezoni polučila uspjeh.
I dok oni koji premijeru ne vjeruju traže po kojim je to on parametrima zaključio kako je prenemaganje roditelja, djece i nastavnika pred mobilnim aparatima i laptopima bilo super stvar, u sredini između te dvije krajnosti nalaze se oni koji su plaćeni znati kako reagirati u kriznim situacijama, na čelu s ministarstvom obrazovanja. Oni koji su davno trebali pripremiti scenarije, planove A, B i C, i na vrijeme ih prezentirazi javnosti, odnosno roditeljima i djeci. Jer, gle nešto, nije korona baš od jučer. Šest mjeseci smo već u tome.
Čujem, nažalost, i dalje kako je ovo nova situacija za sve, ali samo da podsjetim, uz još jedno podsjećanje kako nije korona banula 15.08., nego 15.03., te kako se dužnosnici biraju ili postavljaju na funkcije pod pretpostavkom da su sposobniji i snalažljivijiod drugih. Nije funkcija samo redovna plaća i mandat u ruke da se raspoređuju ili štite podobni kadrovi, funkcija nosi i prava, ali i odgovornosti. No, ta činjenica sve više ovdje blijedi i ustupa mjesto samodovoljnosti i potpune odvojenosti od smisla.
Ono što je do sada urađeno, na čelu s nes(p)retnom FB anketom ministra obrazovanja, govori u prilog još jednoj stihijskoj pripremi onih koji bi trebali voditi računa o tome da društvo što bezbolnije prođe drugu fazu izvanrednog stanja. Umjesto da su pripreme krenule već tokom prošle školske godine, dojma sam da su se trznuli tek sredinom ovog mjeseca.
Očitim prebacivanjem odgovornosti na niže razine, od samih škola, pa sve do roditelja, ne ulijeva nam se baš puno povjerenja u kvalitetnu novu školsku godinu. I još jednom govori u prilog onima koji smatraju kako je ovo samo zadnji čavao u lijes struktuiranog, sustavnog i svrsishodnog obrazovanja, kojem smo rupu počeli kopati još i davno prije rata i koje se drži na tankoj niti onog rijetkog nastavnog kadra koji smisao života vidi u širenju znanja kao svog vlastitog odraza u beskraju univerzuma.
Općenito, visoko školstvo smo ubili političkom kontrolom i pretvaranjem diploma u proizvod koji svaka osoba sa dovoljno novca i malo odvojenog vremena može kupiti. Obezvrijedili smo tradicionalne, a uisto vrijeme dozvolili smo brzopotezne fakultete, nevjerojatne lokacije istih, prave krajputaške izvore sumLJivog znanja.
Srednja škola ostala je srednja žalost kao i prije trideset godina, rastegnuta na pola puta između toga da nije obavezna, ali ju je red završiti je i stvarnih potreba tržišta, koje se ne znaju, jer nitko ne istražuje, proračunava, a pogotovo ovdje nitko ništa ne planira!
Ne mogu se oteti dojmu da sam još 1990., kada sam na nevjerojatan način završio u tadašnjoj mašinskoj vidio budućnost obrazovanja kao takvog – 90 posto razreda čekalo je samo da prođe ta gnjavaža, samo da bi upali na već sređeno radno mjesto, uhvatili pedalu u Njemačku ili se posvetili majstorluku. Danas, nažalost, znam i previše onih koji nose struku na papiru, a nikada je nisu ni okusili u stvarnosti, pa se pitam i ja, na kraju krajeva – čemu je sve to bilo potrebno?
Pogotovo jer se danas srednjoškolsko zvanje stječe još brže nego fakultetsko. Ono što je nekoć bila večernja škola danas je sasvim ozbiljan biznis sa sasvim ozbiljnim diplomama, a četiri godine obrazovnog života uspjeli smo usput zbiti u onoliko novčanica koliko stane u običan novčanik. Po tome smo efikasniji od onih Japanaca iz vica koji su zbili 50 litara vode u jedan kanister od litra. Kakvo nam je obrazovanje, nemam sumnje kako bi se mnogi danas primili na taj vic kao da je stvaran.
Osnovna škola je ostala najmanje okrznuta, ona je promjene doživjela prije svega na ideološkom planu, razvukli su je tu i tamo, u nikad do kraja potvrđenom boljitku od tog eksperimenta, na devet godina, ukrali djeci jednu godinu djetinjstva...
No, usprkos svemu, zadržala je osnovni oblik. Ne čudi, naravno, jer je i dalje obavezna, što čudi s obzirom koliko neobavezno se ovdje shvaćaju mnoge bitne stvari.
Vrijednost elementarne škole nije, naravno, samo učenje osnovnih matematičkih radnji, pisanja, crtanja i usvajanje znanja o biljnom i životinjskom svijetu, zakonima fizike i granicama zemljopisa – njezina istinska vrijednost ne može proći bez socijalnog momenta – dijete se u osnovnoj školi uči socijalnim, društvenim vještinama, radu u grupi, djelovanju u masi, toliko je ta stavka bitna da bih na nju mogao potrošiti čitavu kolumnu.
No, s dolaskom korone i to se mijenja. Škola je zipovana, sabijena u okvir ekrana, dijaloški okvir Vibera, a čitava konstrukcija školskog sustava svela se na daleki izvitopereni glas nastavnika ili profesora, zadatke poslane u grupu – i maksimalnu roditeljsku pažnju! Roditelji, oni koji su, da se ne lažemo, naučili malo i odmoriti od vlastite djece dok bi ova bila u školi, sada su nadzorni organ, ministar, inspektor, nastavnik i čistačica u jednom! Što je samo po sebi teško, a još teže taj koloplet funkcija čine sasvim realni fakti kako mnogi roditelj ima vlastiti posao i više djece, a da ne govorimo koliko ih košta sve to, izraženo u vremenu i novcu, a pokidane živce da ne računamo!
Ukoliko školovanje svedemo na sjedenje doma i nadgledanje djece, ruše se rasporedi odmora, igre i međusobne komunikacije, nakon nekog vremena roditeljima skače tlak, skaču računi i sve izlazi na nos. I to je, realno govoreći, jedan od rezultata online nastave. Drugi rezultat je stvarno usvojeno znanje i stvarna vrijednost unesenih i zaključenih ocjena nakon tih nekoliko mjeseci „obrazovnog petinga“. Jesu li rađeni testovi da bi se ustvrdili stvarni rezultati online nastave? Je li bilo neke kontrole? Ili djeca ipak imaju ogromnu rupu u znanju?
Vratimo se početku nastave u novoj školskoj godini – potaknuti strahom od širenja virusa bačena je pozornost na pranje ruku, trajanje sata, raspored sjedenja, nošenje maski, pravila ulaženja i izlaženja i slično. I iznad svega toga kao Domoklov mač lebdi mogućnost povlačenja na rezervni položaj čim malo više djece „zavatri“ – pred kompjutore iz topline doma!
Znači, koliko ja to kužim, pozornost je na tehničkim stvarima, dok suštinske stvari koje čine obrazovanje stoje u drugom i trećem ešalonu. No, to se moglo i pretpostaviti, jer je javnost od završetka školske godine do, evo, početka ove nove, ostala uskraćena za analizu i prezentaciju rezultata od strane struke. Nitko ne zna je li ministarstvo obrazovanja išta analiziralo – ili su nakon što je online nastava završila i oni jedva dočekali da patnja završi pa da se ispale na odmore!
Ostalo je posve nepoznato je li se išta od onoga što se zbivalo tokom online nastave analiziralo, je li bilo debata oko toga, jesu li nadležni uspoređivali podatke i zapažanja unijeli u novi, modificirani plan i program za ovu godinu. Javnost je ostala željna i žedna kontinuiranog obavještavanja radi li se išta na tome, kao i što Vlada konkretno radi po pitanju eventualnog „pokrivanja“ roditeljskih troškova u slučaju da se opet ode online i roditelji zbog djece budu primorani dati ili dobiti otkaz.
Škrto komuniciranje u kriznim vremenima od strane nadležnih postalo je pravilo. A vjerujem kako imaju u sistematizaciji i pokojeg svršenog stručnjaka za krizno komuniciranje, no jednako sam uvjeren kako takvi uopće i ne kuže da su zbog toga tamo dovedeni, a možda, gluho bilo, napisano na diplomi ne odgovara stvarnom stanju u realnim uvjetima.
U takvim okolnostima sasvim je logično zaključiti kako se u pogledu nove školske godine samo zna da se ništa ne zna.
Ili, da i to napišem, znamo ono što baš kako to lijepo i davno pogodiše Nadrealisti u skeču sa Osnovnom – usmjerenom školom „dr. Stipa Šuvar“ u Pljevljima - sasvim je izvjesno kako je obrazovanje svedeno na tek tehničku stvar, ono gdje je važnije pobiti štakore na tavanu i istovariti ćumur, nego prvo inzistirati na kvaliteti obrazovanja, pa makar nastavu izvodili i na livadi, pod kakvim drvetom.
Odnosno, važnije je tko će i kada prati ruke i kojim stubama se spuštati, nego hoće li sve to ičemu u konačnici i vrijediti.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
