Crna kronika nekad i sad

Živimo li zbilja u nesigurnim vremenima?

Zločin i kriminal nikada ne spavaju, ali nam se čini da ih ranije nije bilo u ovolikoj mjeri, zar ne? Volimo, naime, pamtiti sretne stvari, a sve crno brzo zaboravimo.
Kolumna / Kolumne | 10. 10. 2019. u 10:00 Boris ČERKUČ
Kopirati

Da, vjerojatno ćete negativno klimnuti glavom kada, u crnom tjednu u Hercegovini, naš MUP izda priopćenje kako je stanje sigurnosti, unatoč svemu, na solidnoj razini i kako se građani i dalje mogu ovdje osjećati sigurno. Možda ćete iti od onih koji će i opsovati i pitati se kako je moguće da vas tako bjesomučno lažu, jer je očito kako je sve oko vas podivljalo i nitko više nije siguran?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

No, idemo pokušati stvari sagledati iz šire perspektive i odgovoriti na pitanje – živimo li, mimo ratova, u najnesigurnijim vremenima ikada? Jesu li tragične vijesti i umorstva koja su se dogodila zbilja znak da sve odlazi k vragu i da je život ovdje postao krajnje nesiguran? Ili su samo, ma kako to možda grozno zvučalo, statistički skok koji se tu i tamo zna dogoditi i koji se događao i ranije?

Imate li priliku, prolistajte ponekad stare novine. Ljudi ih općenito smatraju otpadom, koriste za potpalu, guraju u šupu, ali one zbilja i dalje kriju vrijedne informacije. Tko umije izvući iz njih ono najbolje, naići će na čitav dijapazon korisnih tekstova. Ako ništa, dobro dođu za usporedbu s današnjim vremenom, ovim kojeg volimo nazvati nikad gorim.

Evo, ja na primjer, gotovo da imam fetiš prema starim novinama. Još iz djetinjstva čitao sam i ono čemu je nominalno prošao rok trajanja, tako da do danas, na užas vlastite supruge, većinu „štampe“ jednom kad unesem u kuću ne bacam i ništa nije dovoljno staro da ne može poslužiti.

I ne samo to, nedavno sam u potkrovlju  Hrvatskog doma Herceg – Stjepan Kosača, pukom igrom slučaja, pronašao azil za ukoričene brojeve starih novina, a sve sa pečatom Narodne biblioteke Mostar. Ima toga i par tona, čini mi se. Potkrovlje je suho, ali prašnjavo, no i takvo se čini solidnom ostavom za tu arhivsku građu, koja obuhvaća čak i godine prije Drugog svjetskog rata!

Mnogi ne znaju da to uopće postoji u ovom gradu, a i ja sam nabasao, rekoh, sasvim slučajno – i zadržao se među tim novinama dovoljno dugo da iz njih izvučem neke vrijedne informacije.

Izuzetno je uzbudljivo bilo boriti se s prašinom i listati nadnevke sa informacijama o uvođenju diktature, atentatom na Kralja Aleksandra, Stjepana Radića i druge značajne predratne datume, ali i zabadati nos u naizgled nebitne kutke novina koji se tiču zabave i razonode, pa naletjeti na reklame onog doba koje danas izgledaju naivno i smiješno, ali koje pričaju neodoljivu priču o prvim koracima kapitalizma ovdje.

Da ne govorim koliko uzbudljivo bilo je listati novine iz vremena socijalizma, sa svim onim frazama i rečenicama koje ti puno govore, koje ispočetka nisu imale ni jednu reklamu, a kako se socijalizam transformirao sve više i više ih je bilo u novinama. Uživao sam u sportskim stranicama, izvješćima s davnih utalmica, čitavo jedno stoljeće stalo je u tih par tona starog papira, koje jer odbačeno u potkrovlje Kosače da nikome nikada ne zatreba.

Golemo je s ove današnje distance bilo listati nešto otisnuto s namjerom biti friška vijest, komentar ili osvrt prije sedamdeset, pedeset, trideset godina. Pravi vremeplov, putovanje, trip... Ono što mi je zapalo za oko je jedna tužna činjenica – crna kronika postojala je oduvijek! Tko ne vjeruje neka provjeri!

Sjekirom zatučene žene, vatrenim oružjem riješene tragične svađe zbog ljubavnice, obračuni ljubomornih muževa, drske krađe, kafanske tuče i o glavu razbijene boce, toga je, sudeći po starom tisku, uvijek bilo.

Fasciniraju dogovoreni obračuni maloljetnih delikvenata na sred ulice, navijački sukobi, već osamdesetih pune su ih novine, ali ih je bilo i ranije, da ne spominjem krvnu osvetu, pljačke s višestrukim ubojstvima, otimanja i nestanke djece, nikada razriješene sudbine nestalih osoba, krađu imovine, stoke i pokretnih dobara.

Novine čuvaju uspomene na neuspješne hajke na lopove, dugogodišnje potrage za ubojicom, višemjesečno stezanje obruča oko naoružanih odmetnika i terorista. U svakom periodu naići ćete na učestale zločine iz strasti, obiteljsko nasilje, a neće vas nakon nekog vremena iznenaditi niti ubojstva noćnih čuvara, likvidacije vojnika na straži, uz stalno prisutni gospodarski kriminal, podmetnute požare, drske prijevare, lažno predstavljanje, obiteljske tragedije i slično. S porastom male privrede i sve većim brojem privatnika, porasle su i drske krađe i obijanja radnji. Sve to imate u starim novinama. I neće nam, da vam kažem iskreno, pomoći u današnjoj percepciji da živimo u najgorim vremenima ikad! Ljudi, naime, vole pamtiti samo vesele stvari, ružne brzo zaborave.

Otuda i naša percepcija o nekim tamo sretnim vremenima, onima kada nije bilo kriminala i kada se moglo spavati i na klupi. Istina je ipak bliža činjenici da danas malo tko i pokušava spavati na klupi, malo tko je spavao i onda, te da je percepcija nesigurnosti u dobra doba plod činjenice da je svijet danas manji, a grad i regija skupili se u par kvadrata medijskog prostora. Danas su mediji brži, efikasniji, rašireniji i svaki se bori za svoj komad senzacije, a i pokrivaju svako selo i zaselak, te je crna kronika na dnevnoj bazi prešla iz druge polovice novina na naslovnice, dobrim dijelom radi klikova i čitanosti, jer zna se što pobuđuje pozornost više od suhoparne politike.

Čitavo ovo vrijeme jedna je konstanta -  ne mijenja se ljudski poriv za zločinom i kriminalom  - to što su naslovnice nekad bile rezervirane samo za slučajeve tipa Metod Trobec ili Vinko Pintarić, famozne serijske ubojice s višegodišnjim stažom, ne znači da ranije na dnevnoj bazi niste čitali o hicima izbliza, krvavim noževima i tupim sjekirama u rukama neuračunljivih, krvožednih ili pomahnitalih. To što je bilo manje emdija, ne znači da je bilo i manje općeg i najtežeg kriminala.

Bila je jedna televizija, dva kanala, vijesti išle dva puta dnevno, nije bilo portala, novine dok dobiješ u ruke već jučerašnje, a u crnu kroniku ulazilo se kroz predkvalifikacije i tri pretkola, k'o u UEFA-inu Ligu Europe. Mnogi su ostajali nikad objavljeni, neki zauvijek neprijavljeni. A danas? Sve što se dogodi daleko od vas dolazi drito pod nos!

Prelistate li te stare novine doznat ćete da je uvijek bilo groznih ljudi i groznih zločina, da je toga bilo i u gradu i u republici i u državi. Doznat ćete da ponekad ni tadašnja milicija, sve uz pomoć rezervnog sastava, mještana i svesrdnu pomoć pripadnika JNA, nije uspjevala staviti soli na rep bjeguncima.  Doznat ćete, listajući novine otprije trideset ili pedeset godina, kako je oduvijek među nama bilo divljih, neosedlanih, umno poremećenih, onih s kojima sustav nije znao izaći na kraj prije nego učine zlo i kako za rubriku zvanu crna kronika nikad nije bilo zime – nikada nije bila prazna, nego baš naprotiv – puna k'o šipak! I to u vrijeme kada je svijet bio sporiji, društvo zatvorenije, a granice čuvane kao da su sef.

Kad smo o općoj stopi kriminaliteta, stariji među nama sjetit će se da je oduvijek bilo obijanja automobila, šverca visokotarifne robe, krađe vozila i strojeva, iživljavanja nad kućnim ljubimcima prvog susjeda, sitnih džeparoša i susjedskih svađi koje su završavale tučom ili oštećenjem imovine – takozvanim narušavanjem javnog reda i mira. Bilo je oduvijek krađe bicikala, motocikala, automobila. Bilo je brzinske krađe brisača, retrovizora, radio – prijemnika, kasnije kasetofona. Djeca i mladi nisu bili lišeni lopovluka i nestašluka, skidale su se „mačje oči“, razbijala su se stakla, organizirana su cipelarenja i prave tuče s publikom i navijanjem tipa „udri ga!“.

Tko se sjeća predratne podjele Mostara na desetke raznih „raja“, koje su se identificirale s dijelovima grada, organiziranih tuča dvije raje ili premlaćivanja zalutalog pripadnika jedne raje na teritorij druge? Bilo je tuča i tabanja tog tipa i prije toga, palice, bokseri i ostalo priručno oružje bilo je svakodnevna pojava mog sjetinjstva. A sve te jalijaške tuče preteča su kasnijih navijačkih sukoba. Sjeća li se tko legendarnih prodavanja cigli u Sarajevu ili „bezazlenih“ rezanja jakni, skidanja patika i šoranja s čakijama? Zna li tko za redovne pljačke „vozara“ po kostarskim srednjim školama?

I to često uopće nije ni završavalo u crnoj kronici, kao niti krađe farmerki sa tuđih balkona – uglavnom bi se bilježilo ono važnije – recimo, vješto ulaženje u stanove sa namjerom da se domogne deviza i nakita. A takvog kriminala bilo je koliko hoćete u ona vremena kada nije bilo blindo vrata i kada je stolarija bila lahurnija nego danas.

Listajući stare novine možete zaključiti  kako nekoć nije policija bila efikasnija nego danas, makar je danas legenda kako su brkati milicajci bili najbolja policija u povijesti svemira! Niti u borbi s navijačima željnim sukoba, niti s bjeguncima, niti sa pronalaženjem počinitelja nije bilo više efikasnosti nego danas.

Uostalom, koliko su naganjali jednog Pintarića? Mnogo godina! A Kuduza? Čak je o tome snimljen i film. A koliko su u ta vremena prazne bile Zenica, Foča ili Lepoglava? Pune k'o šipak! Da, bilo je to doba verbalnog delikta, pa je u zatvoru bilo i političkih ležanja, ali prelistajte nekad stare novine pa sami zaključite koliko su u ono doba vlasnici Golfova bili sigurni da će sutra pronaći ljubimca na parkingu? Iznenadit ćete se. Ne trebate listati, pitajte starije! Još se sjećaju.

Kriminala i zločina bilo je vazda, samo što se danas, u doba mobilnih telefona i brzih komunikacija, sve zabilježi i uglavnom sve odmah objavi. Ponekad prebrzo i s grdnim nagađanjima. I kriminal brže komunicira, brže prelazi udaljenosti, granice su otvorenije, ali znači li to i da ga zbilja ima više ida ugrožava sve nas više nego prije?

Mijenja oblike i pojavljuje se u do sad neviđenim opcijama, koristi sve nelogičnosti i slabosti sistema, ali činio je to i ranije. Ruku na srce, ljubomore, strasti, ljutnje, zavisti i tankih živaca bilo je vazda. Kao i društveno neprilagođenih, ludih i grozomorno neukrotivih. I svako malo dogodile bi se devijacije.

Također, nikada se ovoliko neprofesionalno, u bezobzirnoj simbiozi novinarskih tlapnji i krvožednih komentatora, nije pisalo o tragedijama. U ovo doba kada smo svi  jedno veliko selo, svi čitamo i pratimo sve što se zbiva i ovdje i tamo preko brda i tamo preko sedam mora i sedam gora,  svi bezobzirno komentiramo, bez osjećaja stida i odgovornosti o onome što napišemo u komentaru.

Gomila je medija, navučeni smo na njih, vijesti kolaju, množe se, a nikada prije obični bestidnici iz naroda nisu sudjelovali u javnom mišljenju kao što danas sudjeluju. Nikada više bljuvotina i nepoštovanja tuđe nesreće kao danas. Makar vijest došla i sa Novog Zelanda doživljavamo je kao domaću, spuštamo je u domaće okvire i kontaminiramo nekoć siguran osjećaj da si okružen normalnim svijetom.

Otuda i taj dojam opće nesigurnosti. Kad nekome zapale Audija, ti odmah pomisliš da će i tvog Opela! Kad se „pobiju“ u komentarima i polete najniže uvrede, sve ti se čini da ih eto tebi na vrata! A zašto bi, hajdemo iskreno? Zločin je jednak rizik i danas kao nekad, ne hodaju oko tebe ljudi s otvorenom namjerom da te liše života ili love u sred bijela dana, ne čuješ policijske sirene kako bjesomučno zavijaju, ni u podne ni u ponoć, ali je činjenica da se nagomilalo i medijskih natpisa i serija i filmova u našim glavama, dovoljno da ti čula polude!

Realno, imamo li mi modernog Trobeca i njegove krušne peći? Modernog Čarugu? Modernog Vinka Pintarića? Povremeno se pojave kandidati, ali uhićeni završe u zatvoru relativno brzo. Postoje neriješeni slučajevi i politički motivirana ubijstva bez odgovora, ali bilo ih je i ranije. No, pričamo li o općoj sigurnosti, zatvaramo li se u kuće u deset navečer? Drhtimo li ako idemo gradom u ponoć? Ne bi se reklo. A provale u objekte, kojih su puna policijska izvješća, povećale su se i zato jer nikada ranije nije bilo ovoliko objekata u kojima leži keš, a onih kojima je draže pljačkati nego raditi uvijek je bilo. Osamdesetih si imao na potezu par ulica tek jednu prodavnicu, danas imaš i kafiće i restorane i kladionice i slastičarne i butike, prava samoposluga! Dakle, još uvijek puno toga ima svoje zašto i zato.

Sve ovo pišem ne da bih opravdao one koji se danas, naizgled, ne znaju nositi sa zločinima i kriminalom, a plaćeni su za to, niti da bih umanjio zločine koji su svakoga normalnog žestoko potresli. Ne pišem ovo da bih izmislio nekakvu sigurnost koja ne postoji, nego da bih otklonio strah i uvjerenje u nesigurnost svuda oko nas, koje se nekako nameće kao opći osjećaj u vremenima kada zaredaju pljačke i ubojstva.

Sve što zapravo imamo jak je dojam nesigurnosti, pretpostavka da smo mi sljedeći, ali pretpostavka je, znamo, majka svih zajeba, a dojam često vara. Unatoč svemu, jeste li sigurni da je ovdje zbilja nesigurnije nego negdje vani? Je li ovdje rizičnije živjeti nego u nekom od gradova Zapada? Jeste li zbilja uvjereni da je ovaj narod baš toliko podivljao i da u svakom drugom čuči krimos, diler ili prostitutka, kako bi se dalo zaključiti po udarnim vijestima i komentarima koji kreću sa kuku i jao?

Ili samo želimo vjerovati u to, jer nije nam vijest ako nije tragedija, krađa ili organizirani kriminal? I nije sadašnjost ako nije siva, nije budućnost ako nije crna? Stare, požutjele novine, tko naleti na njih i ima vremena prelistati, rado će vam šapnuti kako ni prošlost nije bila bogzna što bolja, a taj naš osjećaj da je bila sigurnija i ljepša plod je jednostavne varke kojoj se tako lako odamo i kad raširenih očiju sagledavamo sadašnjost.

Istu ovu koja je naizgled siva i mračna, ali u apsolutnoj usporedbi s prošlošću zna i pozitivno iznenaditi. Samo ako imate vremena i živaca usporediti. A vrijeme i živci su, da se ne lažemo, naš ulog u modernom dobu i često rade protiv nas – i zato smo skloni brzopletim zaključcima i vjerovanju svemu što nam se servira. Jedan od rezultata zna biti upravo taj osjećaj nesigurnosti od kojeg bježimo u neku zamišljenu, sigurniju prošlost. Koja kao takva nikad nije postojala, nego je plod naše mašte.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati