#

Zakon i red

Nauči i ti nešto iz američkog događanja naroda, je li, ako nisi naučio 2014. ili 2018. ili 2019. godine iz vlastitih događaja koje si konzumirao na prizmu. Prizmu, ne kao manjinski program na HRT-u, nego izmišljenu nacionalšovinističku prizmu u glava
Kolumna / Kolumne | 03. 06. 2020. u 09:40 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neću mnogo trošiti riječi na Sjedinjene američke države. Znate tko su Afroamerikanci, znate kako su dospjeli na taj kontinent, znate što su sve proživjeli do danas.

Znate i tko su američki bijelci, kad kažem američki bijelci, mislim na potomke prvih europskih doseljenika koji su najprije oružjem otimali zemlju od domorodaca, da bi nakon toga dovlačili roblje koje im je pomoglo da u dva stoljeća od jedne lovačke i zemljoradničke zemlje postanu supermoćna industrijska velesila, što su konačno utvrdili u Drugom svjetskom ratu.

Pritom ne mislim na Slavene i sirotinju iz Zapadne Europe, koji iako svjetlije puti, nisu tu došli otimati, nego mnogo kasnije, teško raditi za nadnicu.

Ono što se u Sjedinjenim američkim državama događa proteklih nekoliko dana također nije ništa neobično, ova je zemlja dugo bila svjetionik slobode, a posljednjih godina nagledali smo se dosta građanskih nemira, koji su u pravilu klasna borba, jer također svi znamo da samo jedan posto najbogatijih ljudi svijeta u vlasništvu ima 99 posto svjetske imovine. I to je globalno problem, od Kine, u kojoj su nemiri takoreći jučer prošli, od naše Bosne i Hercegovine, u kojoj je klasni bunt bio 2014. godine. Kažem klasni i kasnije ću objasniti zašto čvrsto vjerujem u to.

U Sjedinjenim američkim državama već su se pokrenule određene stvari, ali i tako velikom i relativno naprednom društvu ipak treba ponoviti s vremena na vrijeme da se politika u demokratskim društvima ne dobiva revolucijom nego u glasačkim kutijama (ili elektronskom ekvivalentu iste).

Kada je bačena prva baklja na policijski automobil u Americi, vjerojatno nitko nije razmišljao da će smrt Georga Floyda dovesti do smrti još brojnih ljudi, svakako i nedužnih, mirnodopski raspoloženih Afroamerikanaca. Paljenje opet na kraju neće platiti nitko drugi do taj isti američki narod ili melting pot tih sveameričkih nacija.

Heroj ulice

Pa ipak, mi možemo mnogo naučiti iz ovih nereda, sukoba, ne zato što su oni zbog nečega bolji od nas, ne vidim nikakve razlike između nedavnih nereda u Hong Kongu, nereda prije par godina u Turskoj, naših izgreda 2014. godine, od ovih u Americi. Jednostavno, ovi su događaji u Americi posebno dobro medijski popraćeni, makar nisu kod nas, to je zemlja u kojoj je izmišljena i društvena mreža, i viralni video, i news program...

Kada je američki predsjednik Donald Trump odlučio istupiti u javnost prvi put nakon što je s obitelji boravio u bunkeru, njegov govor je bio tipično državnički, senzibilan, nadahnut, umirujući, ali s dozom oštrine. Međutim, američka javnost ga je mahom osudila i nastavila s dramom koja ne jenjava od petka. Vidite, tu je jedna bitna razlika od Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih američkih država.

Kada se prošlog ljeta dogodio Aluminij, iz prvog reda imao sam priliku vidjeti duh hrvatskoga naroda na kojeg sam ponosan, ali taj duh tada nije nosio predznak hrvatstva. To je bio jedan kozmički trenutak u kojem su jednako razmišljali i hrvatski i bošnjački i srpski čovjek u BiH.

To je bio moment kada sam vlastitim očima vidio strah na držanju Dragana Čovića. I sam sam do tog trenutka mislio da je on vjerojatno iznimno sposoban, načitan, emocionalno inteligentan muškarac, tada sam izgubio i najmanji zazor od njega kao alfa mužjaka. No već sutradan hrvatski je čovjek pokleknuo, ponovno si nacrtao veliko H na čelu i nastavio biti služavče.

Kada je nešto prije sličan bunt bio u Banjaluci, zbog Davida Dragičevića, zar je po čemu taj povod drukčiji od ovoga u SAD-u, nekoliko tjedana komešalo se u Republici Srpskoj, nisam imao priliku biti blizu Miloradu Dodiku, ali iz njegove tadašnje retorike sitnih ucjena mogao sam zaključiti da mu je u držanju jednak strah kakav sam ljetos vidio u Dragana.

Jednako je taj čovjek izgubio moment alfa mužjaka u mojim očima, a u vrijeme Pruda natjerali su me njegove kabadahije kao mladog novinara da klečim pred njim. Istina, tada sam zadnji put kleknuo pred silom, ali to je tema za neku drugu priču.

No, iako sićušan poput miša, srpski čovjek se u trenu poskliznuo na zasluženoj moći i izgubio, i na općim izborima, i u društvenom smislu, od svoga vožda.

Kada je više navrata bošnjački establišment pokleknuo pred bošnjačkim čovjekom, u više navrata jer jednostavno, budimo pošteni pa priznajmo da je to jedini pluralan dio bh. etnodruštva, primjerice pred Ditom 2014. godine ili u velikim boračko-braniteljskim prosvjedima koji kao da još nisu zaključeni, ili posljednjih dana oko Srebrene maline, je li, bilo je tih prigoda mnogo... nije li svaki put bošnjački čovjek ostao ponovno ponižen poskliznuvši se na vlastiti (r)evolucionarni zamah?

Ali samo ovim pregledom jasna je razlika između američke građanske borbe i naše.

Prizma magazin

Kako sam secirao minijaturno bosanskohercegovačko društvo? Na troje, dabome. Ali po čemu mene ne dotiče smrt Davida Dragičevića, po čemu mene ne dotiče Srebrena malina, po čemu mene ne dotiče Aluminij? Ne postoji tu niti jedan element koji kaže – meni se to ne može dogoditi zato što sam Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Ne postoji razlika u korupciji, ne postoji razlika u smrti, ne postoji razlika u nesigurnosti zbog posla...

Prosječni američki bijelac danas razmišlja ovako: nepravedna je podjela, nije u redu da se pita samo nekolicina, da ta nekolicina odlučuje što ćemo s proračunom, da ta nekolicina bira tko će živjeti, a tko umrijeti. Ne strada američka sirotinja samo od gušenja koljenom policajca, američka sirotinja strada i od otkaza i od bolesti pogotovo, tada im mi iz siromašne Bosne i Hercegovine šaljemo da skucaju kraj s krajem.

Ali prosječni američki bijelac koji je jučer isto kao i prosječni američki crnac ili bilo koji raspored i udio pigmenta imao, oni su oba jučer za trakom sjedili i radili osam sati, traka ih je jednako umorila, traka nije vidjela kakva je put prstiju koji žuljeve nabijaju na njoj.

Prosječni Bosanac i Hercegovac je prosječan samo aritmetički, ali na život gleda kroz prizmu, vrlo nezgodnu prizmu koja lomi čak i mene samoga i vaga – kad odovlen pogledam, Božovići su Srbi, kad odovle pogledam Božovići su Hrvati, kad sa strane gledam, nekako malo crnogorski tuknu.

Ta prizma, kao i svaka prizma, kratkog je dometa. Ona raščlanjuje svjetlo, ali baš kao i u fotoaparatu, kad skineš objektiv i samo kroz prizmu gledaš, kratkovidan si i ne vidiš prst pred nosom. Sve je mutno osim te nacionalne nijanse, u nekoj prizmi ljubičaste, u nekoj zelene...

Američki će čovjek, a i on je jednako obojen osobnim identitetom Indijanca, Irca, Talijana, Hrvata, Bošnjaka, Srbina, sutra će napredovati zato što u ovom trenutku kada pada na dno, podignuti glavu da vidi što ga to pritišće. Potom će učvrstiti stav i podići se. Bosanskohercegovački čovjek bilo kojeg identiteta pognut će glavu i pokušati na sjeni zaključiti gdje da se skloni, da ga ne smrvi pritisak. To je ta osnovna razlika.

Američki će bijelac danas izbrisati tweet, objaviti crnu sliku na Insti. Bosanskohercegovački će bijelac u fotošopu nemušto zacrniti svoju kožu, poput Hane. Bosanskohercegovački će čovjek pokazati time da je glup, iako možda i nije, jer ne vidi dalje od boje i teksture kože, od odijevanja i govora, kao onaj malac kojeg namjerno neću imenovati.

Bosanskohercegovački će glupavi bijelac napraviti dramu oko hapšenja kriminalca, jer je tobože Bošnjak, pritom zaboravljajući da je još ljetos likovao kada je tobože Hrvat strahovao za vlastitu slobodu. Ali kriminal je isti, bio mat sivi u boji aluminija ili ružičasti, u boji maline. Nema naciju, osim ako je osobna korist neke boje.

Američki će se čovjek vrlo brzo prisjetiti da se pravda dobiva na izborima, u glasačkim kutijama, a bosanskohercegovački čovjek će i dalje misliti da se pravda dobiva u izbornim stožerima glasačkih mašina sa stolnim ili predznakom akcije.

Nauči i ti nešto iz američkog događanja naroda, je li, ako nisi naučio 2014. ili 2018. ili 2019. godine iz vlastitih događaja koje si konzumirao na prizmu. Prizmu, ne kao manjinski program na HRT-u, nego izmišljenu nacionalšovinističku prizmu u glavama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close