Prognoza kaže – nestabilno!

Vlažne vijesti

Više nije ni bitno je li postojala stvarna izjava ili je novinarka presolila, jednom bačena kost u zvjerinjak vazda stabilne države odradila je svoje.
Kolumna / Kolumne | 01. 08. 2019. u 13:00 Boris ČERKUČ
Kopirati

Da se odmah razumijemo, nikad mi nije lijepo pročitati da o zemlji u kojoj živim kažu da je talog, dno, poligon, eksperiment, neuspio projekt, lažna država skrojena tek da se spriječi još gore, država po kojoj se slobodno smucaju stranci svakakvih namjera i slično. Nit' mi je lijepo, nit' mi je drago, jer kome normalnom može biti milo doći u situaciju da te povezuju s nečim što izaziva tugaljiv i samilostan pogled u oku sugovornika? Ono kad te stranci gledaju sa sažaljenjem, k'o izmučenu životinju u cirkusu. Ili kad te gledaju kao da si taman izašao iz zvjerinjaka.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kome može biti drago da nakon dvadeset i koliko već godina nakon rata, na kojeg se vadi svaki iole pozvaniji političar ovdje, skrivajući pritom svoju nesposobnost i još štošta drugo, ti moraš glumiti žrtvu rata i poraća, te poput friško ispečenog iz nekog eksperimenta odgovarati na vazda jedna te ista pitanja – puca li se, patite li, kakvo je stanje, može li se, ima li kakvog dogovora, je li vam plaća prešla  400 eura, kako preživljavate? 

Čita čita i ne pročita

Vrijeđa to, zar ne? No, ipak, ti, kao po koncu, odgovaraš standardno, prihvaćaš igru, kažeš sliježući ramenima kako nema dogovora, da su sve lopovi, da institucije ne rade ništa, da političari Boga mole da ovakvo stanje potraje, jer u njemu nit' obaveza nit' odgovornosti, da u državi nit' ima plana, nit' programa za budućnost, da svi žive od danas do sutra, jer sve što se ovdje zna je da se ništa ne zna. Glumiš starog ofucanog majmuna, kojem je, očito, banana dnevno sasvim dovoljna da ne umre, ali je jasno da više ne pokazuje nikakav spomena vrijedan elan za životom.

Nije čudo što onda oni tebi uzvrate setom klasičnih dobronamjernih savjeta, pa zvuče k'o otac kada priča besprizornom i zapuštenom sinu, koji  uključuju aktivizam, promjene, važnost suradnje, rada, reda i discipline…Sve ti nekako oprezno i ispod glasa savjetuju, na moment ti padne na pamet beba kad joj guguću, pa ti onda na pamet padne da u ovoj zemlji vazda viču help ovo, help ono, ništa ne možemo bez stranaca, isto nesposobni za život, pa kontaš kako i nije čudo da ti tepaju i uče te prve korake, kakvi sve debili te predstavljaju i što si sve dopustio da u tvoje ime rade. I onda, u po' frke, dođe ti da vrisneš  – otkud mene u svemu tome, pustite me na miru, ljudi, nisam ja taj!

Gle što navijači poručuju!

Jesi, jesi!  Izgubljen u prostom zbroju, utopljen u beskrajan niz imena na biračkim spiskovima. I onda mrziš samog sebe, smrdiš po agoniji, onoj koja se zalijepila kao najgori užegli znoj za tebe i nema namjeru otići. Upališ TV, odeš na portale, nikoga nije briga što nema vlasti već deset mjeseci i što nitko ne zna kad će biti formirana, suštinski se ništa ne mijenja, samo se mijenjaju kosti koje se medijski naizmjence bacaju i oko kojih se na prvu kolju članovi Predsjedništva, pa onda i ostali, kako se kome namjesti. Teme koje se zaborave za sedam dana, samo da bi periodično opet izronila, nijedna nikad riješena, sve se vrti kao beskrajan ringišpil očaja, jedino što ostaje su pobacani navijački rekviziti po bespućima interneta.

Lavež na sve strane, ovaj zgrabi, pa mu ovaj ukrade, ovaj napada, pa ovaj brani – a dotle sve stoji gdje je i bilo – ili ide još više unatrag, k'o auto starog Dikana u trenucima stradanja Ene Begović. Zna se kako već ide, nakon što branitelji i napadači daju svoje mišljenje, vjerni mediji to sve prenesu k'o božansku objavu,  pa učas lavež i glodanje preuzmu daroviti pojedinci iz naroda, koji zadanu temu prenesu k'o virus ebole, komentar na komentar – i eto ti najboljeg dokaza kako živiš u nadasve stabilnoj i prosperitetnoj zemlji. Koja krupnim koracima korača u euroatlantske integracije. Što je još jedan vic kojeg više ni onaj Adilović ne bi ispričao jer je to vic najdosadniji na svijetu. Užegla fora, izlizan trik.

Što ih je naš đetić, mašala,  poćer'o preda se!

Još je veći vic kada jedna od trenutnih glava u Troglavom, u promptnom odgovoru na izjavu susjedne predsjednice, za koju se ispostavi i da nije baš postojala, odnosno da je novinarka malo presolila, mrtva – hladna ovu našu zemlju nazove stabilnom. I dobije ovacije solidnog dijela lokalne publike, uglavnom one kojoj se inače obraća i koja za njega glasa, makar taj dio o stabilnosti ima veze k'o Mara s krivim k….., ali raja ne mari – njima je važno da je njihov pulen zabio dotičnoj što već im se snilo pred očima. Tako je to kad krenu lažne vijesti i u trenu povuku vlagu, lokalnu memlu.  Takorekuć postanu vlažne vijesti.

No, u zemlji u kojoj je politika svedena na medijski fajt lokalnih kabadahija i u kojoj raja živi od glođanja jeftinih medijskih kostiju, ništa ne može čuditi. Pa ni vlažne vijesti za vlaženje očito presušenih mozgova. A kad smo već kod stabilnosti, malo matematike - sila akcije i reakcije vazda su jednake po svemu, osim po smjeru, a u točki susreta pravaca se poništavaju kad je stanje stabilno. Kad je stanje nestabilno, onda sila akcije ili reakcije ne prate jedna drugu i dolazi do nestabilnosti. S obzirom na nesrazmjer reakcije u konkretnom slučaju, pa makar to zvali zagužvavanjem, nešto jako smrdi na nestabilnost.

Fasada drži, a temelji klize…

Uostalom, nije li ovo i konkretno u ovom trenutku - zemlja bezvlašća? Je li ovo  zemlja institucija koje sve rade da ne rade? Je li ovo zemlja u kojoj je sve što je izgrađeno izgradio stranac, a većina organa i dalje zijeva na strane donacije? Nije li ovo zemlja u kojoj stoluju OHR, OSCE, u kojoj strane ambasade imaju više vlasti nego Predsjedništvo i Vijeće ministara skupa? Nije li ovo zemlja koja željno očekuje što će reći Vijeće za implementaciju mira? Nije li ovo zemlja u kojoj postoji grad koji već 11 godina nema izbore, zemlja koja veze nema koliko ima vlastitih građana, a koliko njome baulja migranata, i nikome ništa?

 Nije li ovo zemlja koja bi sutra da se stranci povuku potonula u kaos, jer je priča o ratu jedino što nam je konstanta u miru? Nije li ovo zemlja u kojoj su stranci sklonili devizne rezerve da bi barem imala neku stabilnost – u valuti čvrsto vezanoj za euro, jer bi njena jaka ekonomija u sekundi srozala valutu samo da je se pusti te veze? Nije li ovo zemlja kojoj na registarskim pločicama ne piše odakle je tko, jer svi znaju da bi stabilnost koliko sutra otišla kvragu da nam se još i to otkrije?

Psi koji laju na davno otišle vlakove

Zemlja koja ima političare koji se učas dignu oko odlaganja nuklearnog otpada, braneći tobož' ekološki sustav zemlje, a nisu u stanju tolike godine riješiti otpad koji pliva ovdašnjim rijekama i visi po granama, a da ne govorimo da im je Blok 7 sasvim OK. Zemlja u kojoj nitko nije sročio ozbiljnu analizu Pelješkog mosta ili barem plan za nekakvu luku u Neumu, ali smo zato čuli mišljenja koliko ima i šupaka u njoj. Zemlja u kojoj nema dogovora ni oko čega, a ni sam dogovor o zemlji nije postignut ovdje, nego kao nuspojava mirovnog sporazuma u dalekom Daytonu. Je li to stabilna zemlja?

Jest samo ako se gleda kakve sve bedevije drži u fotelji, a da ne padnu na pod. Ipak je stabilna, reklo bi se kako ne ljulja previše.  No, neki svejedno svako malo padnu. Ali ih, očito, ne boli baš toliko. Još dobiju i ovacije uvijek objektivne publike. A ti se, opet, po 'ko zna koji put stidiš. Za drugoga. I trpiš uvijek ista pitanja ljudi sa strane - puca li se, patite li, kakvo je stanje, može li se, ima li kakvog dogovora, je li vam plaća prešla  400 eura, kako preživljavate? 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati