Hajlajf i kako ga steći

Varam, dakle postojim!

Nažalost,  društvo smo u kojem je društveno prihvatljivo varati na porezu, a sramota je plaćati ga. Baš to ovdje prečesto čini suštinsku razliku između gazde i papka. I zato nam je ovako. Nažalost.
Kolumna / Kolumne | 19. 09. 2019. u 11:15 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako zvuči kao šablon, kao pusta generalizacija, žalosna je činjenica da je velika šansa da ćete, kad vidite nekog „gazdu“ u bijesnom autu i pomislite da ga je stekao nekom mutnom rabotom, biti veoma blizu istine.

Uz čast genijalcima i izuzecima, koji su radom i zalaganjem svih deset prstiju stekli ono što im danas pripada, jednostavna matematika, ona ista koju ste svladali u školi, prečesto je posvađana sa krajnjim rezultatom u slučaju priče o našim poduzetnicima.

Ima ih, nije da ih nema, iza kojih stoji „američka priča“ o radišnosti koja je oplemenila ideju, takve je čak lako prepoznati, ostali su skromni i nakon prvog milijuna, normalni i jednakog tona u glasu. Ovi drugi, koji im kvare čitav fah, ružno galame i izgledaju kao da prenakitiš bor za Božić.

Ono, znaš što radi, čime se bavi, ubaciš u račun sve stavke, uključiš moguće prihode, rashode i porez – i nikako ti nije jasno kako i otkud? Pogotovo ako se i ti baviš nečim sličnim, jednaka gužva i kod tebe i kod njega, a ti jedva skucao za polovnu Škodu i ne pada ti na pamet registirati je kao „teretno“, kao što neki privatne makine koje nisu tereta vidjele, niti će ga vidjeti, pregrađuju samo da bi izbjegli porez. I vozikaju se okolo u svojim „dostavnim vozilima“, u društvu sličnih pričaju o „haj lajfu“, resortima, eskort damama, zlatu i nakitu. I čudesnoj biljci biljci zvanoj koka.

Nema druge, kontaš, nego da štedi na radnicima, vara na porezu i općenito „priliva“ u sivu zonu vlastitog džepa.

Ponavljam, uz čast izuzecima, ljudima koji su uspješni u svom fahu, i koji zaslužuju maksimalno poštovanje, jer djeluju po zakonu, previše se „mešetara“ u nas izdaje za bezgrešne i genijalne poduzetnike i, što je licemjerno, makar je stalno varaju i sisaju, ne vraćajući joj ništa ili malo toga, prvi će biti u kritici države, njezinih zakona i nameta. Pa zvala se ona Hrvatska ili Bosna i Hercegovina.

Neki će se od takvih tako lagano ugurati i na branik države ili naroda, što je maskarada bez premca u ovom moru licemjerja.

I tako, dok jedni šute i trpe, čuvaju obraz kao zadnji bastion čojstva i bogobojaznosti, a kad govore o tome kako redovno izmiruju obveze prema radnicima i državi izgledaju kao da se nekome pravdaju što su pošteni, drugi se bahate i cijela ta priča o obrazu im je smiješna i ne vrijedi pušljivog boba. Ionako se svaki obraz danas opere s dovoljno novca. I to je javna tajna.

Živimo u vremenima „E, jesi lopov, svaka ti čast!“, gdje je varanje države društveno prihvaćen sport, koji najbolje među najboljima nagrađuje društvenim statusom, a plaćanje državi, s druge strane, smatra se vrhuncem luzerstva i papanluka. Garib si ako ti za vratom ne vise vjerovnici, porezna, elektroprivreda, vodovod i kablovska. Garib si ako redovno plaćaš račune i izmiruješ obveze, novokomponirano društvo ti se smije iza leđa.

Faca si ako ti dolaze tužbe, još veća faca ako ih uspješno izbjegavaš, a najveća faca si ako se svemu tome smiješ u brk i ako svako malo nekoga zajebeš.

Čak u tome i uživaš, ne platiš majstorima, izvođačima, dobavljačima, vučeš ih za nos i još ti je u svemu dobro. Ne bojiš se zakona i organa, jer imaš svoje ljude, papke koji te svaki put uredno obavijeste ako se nešto sprema – ili tvoj predmet svako malo gurnu na dno hrpe, i tako sve do zastare.

Živimo u vremenima kada osoba A, može biti i netko iz politike, državni službenik, osobi B, koju poznaje i kod koje ima otvoren račun iće i piće do beskrajne crte, savjetuje da ne bude papak i da se obrati kumovom malom, osobi C, koji zna s kompjutorima i koji će mu srediti program koji će njemu, osobi B, omogućiti da ne plaća prokletoj državi (koja, inače plaća osobu A i čitavu njegovu familiju, pa ne ostane previše za sve ostale) ništa više od deset posto onoga što bi trebao.

A sve to u ime lijepe i duge crte, koja se malo produži i podeblja, sve to u ime ruku koje ruke miju, pa se onda sa visine svima smiju, sve to u ime stalnog procesa varanja sistema, koji je, što je najgore, izmislio i osobu A i osobu B i osobu C. I sve one osobe koje parazitiraju ovim društvom. Koje krše pravila i propise, koji ne mare za znakove i upozorenja.

Društvo je to u čijem krilu i A i B i C zapravo ugodno žive, gdje je svaki od njih u win – win situaciji, a gubi samo budžet. Za kojeg će nas uvjeriti da je pljačkaški, a zapravo je samo malo kratak, taman za onu cifru koja ostane neplaćena od strane osoba poput osobe B, taman ona količina novca koja bi, valjda, konačno „prelila“ u škole, vrtiće, parkove, ulice i smeće, nakon što se svi oni slični osobi A prvo namire.

Kad zagrebete ispod tih silnih Deklaracija, reakcija i priopćenja, kad razmaknete sve te štorije o nesnošljivim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ostaje vam da, ako ste dovoljno uporni da ne odustanete,  ugledate jedan te isti princip koji je rak rana ove zemlje – suštinsko zlo ove države, koja je nekome majka, a nekome maćeha, koju varaju i gule i najveće javne patriote i oni koji se javno toga gnušaju.

I u kojoj je razlika između bega i raje, između gazde i papka, između uspješnog i luzera, zapravo samo u debljini obraza i količini smjelosti da se ne bude papak, nego šupak, ali zamaskiran markiranom robom i miomirisima najvećih svjetskih brendova. Ili jakom pričom koja potire sve jake mirise.

Debeli obrazi rađaju bezosjećajne šupčine, za koje tihi ljudi rade i po 20 godina za minimalac po prijavi i keša što se gazda smiluje. Debeli obrazi rađaju „kurvine sinove“, lutke bez krvi, bez trunke ideje, ubice na cesti, što bi rekao jedan 'vamo iz Utrechta.

Ovima s tankim obrazom uvijek ostane za utjehu, kao zadnja mantra, kako je i Al Capone jednom davno „pao“ zbog neplaćenog poreza, ali to je neka druga zemlja i neki drugi običaji.

A ovima koji, kao časni izuzeci, rade, zarađuju i sve uplaćuju, poštuju radnika i poslovne partnere, a pritom su i uspješni, ostaje da konačno počnu upirati prstom u šupčine, kao što svaka baba u Njemačkoj uredno prijavi besprizorne, ma koji da su, a koji kršeći zakone zapravo pljuju na njezinu percepciju urednog društva. Kojeg je krvavo, ali uredno plaćala čitav život. Porezom.

Možete je nazvati ludom babom, ali da imamo barem gram njezinih muda, ne bi ni morali podvijati rep i ići u Njemačku. Znali bi vratiti ono što nam pripada. Znali bi kako s lažnim idolima. Žišku?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close