Naša budućnost

Svatko svoga Quasimoda ima

Ne gradimo svoju sadašnjost na naučenom iz prošlosti. Ukratko, ne gradimo uopće svoju budućnost. Niti sadašnjost. A i prošlost gledamo ili sakriti, ili spaliti.
Kolumna / Kolumne | 17. 04. 2019. u 09:30 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Svojevremeno, nešto malo prije nego će Bosna i Hercegovina ostati bez Starog mosta, vjerojatno najpoznatijeg simbola ove zemlje, Ujedinjeno kraljevstvo ostalo je bez dvorca Windsor. Požar koji je jednako podignuo svijet na noge nismo imali prilike upamtiti, jer bila je to 1992. godina, kada smo mi imali prečega posla, ubijali smo se međusobno. Danas da pogledate, ovaj dvorac sasvim uredno nastavlja dugu tradiciju britanske aristokracije. Kao da ga nikad nije pojeo požar.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za normalnu Europu, ništa neobično. Živ čovjek popravi, zaradi, nadoknadi.

Nije naša prošlost sitnija

Notre Dame de Paris završen je nakon oko dva stoljeća gradnje, otprilike negdje kada smo mi ovdje dobili manastir Žitomislić, dopustite mi ovdje određenu pjesničku slobodu, ipak uzimam za primjer stoljećima najzapadniju pravoslavnu bogomolju. Notre Dame je također bio već simbol kršćanstva i gotike u vrijeme kada smo mi dobili Stari most. Nemojte misliti da ovo nema nikakve međusobne poveznice, jednako kako je kraljica gotike inspirirala vjeru kršćanske Europe, tako su manastir Žitomislić i Stari most hranili duh bedema kršćanstva. Kažem bedema, mada su ovdje tada bile Osmanlije, ali da, bedema kršćanstva, budući da je tada itekako napredniji islamski svijet, koji je poznavao i astronomiju i filozofiju, i medicinu, i matematiku, polomio i oštricu i zube na zemlji priprostih krstjana u nekoj tamo zaboravljenoj divljini na nekadašnjoj granici dvaju Rimskih carstava. Nemojte stoga misliti da je ovo ovdje drugorazredna prošlost u odnosu na neku hoch-europsku.

Ne bih želio ipak trošiti riječi o onome što Notre Dame predstavlja u životima kršćana širom svijeta. Ovo je mjesto "sveto" i za ateistu, agnostika, humanistu, skolara... Notre Dame je mjesto gdje se Napoleon Bonaparte, jedan od zloglasnih vladara svijeta (ali ne stoga manje veičanstven), proglasio francuskim carem, odakle je krenuo na svoj pohod u osvajanje svega poznatoga tadašnjemu europskom čovjeku.

Notre Dame je i u suvremenom smislu simbol slobodarske Europe. Ovo je mjesto sveto u očima liberalnog Europljanina, jer su zvona ove crkve proglasila Paris slobodnim od nacizma. Znači, Walter, das war Walter auf Paris. Ovo je mjesto odaslalo Charlesa de Gaullea na vječna lovišta. To je kao Kuća cvijeća za prosječnog jugonostalgičara. Nema razloga sumnjati u važnost ovoga mjesta za suvremenog čovjeka, čovjeka slobodnih misli i ideja, čovjeka komunikacije i međusobnog razumijevanja.

Baštinici i razbaštinici

Želim napraviti u vašem razmišljanju paralelu. Mi imamo dvorac Windsor, tu južno od Mostara, povrh Blagaja. Mi imamo svoju paralelu kraljice gotike u najzapadnijem ortodoksnom hramu. Mi imamo svoj simbol otpora dalje na jugu, u Počitelju. I da se spustim još dalje na jug, do mora, mi imamo svoj simbolički otok, Neum, baš kao što je ova katedrala izgrađena na otočiću na rijeci Sieni.

Tu prestaju sve paralele. Mostar je nama lokalno simbol nikad dovršenih sportske dvorane, kolektora. Blagaj je nama simbol epske izgradnje autoceste na koridoru Vc, baš kao što je i Počitelj sa svojim drevnim sporovima, od magistralne ceste M17 do suvremenog neostvarenog mosta iznad Čapljine. I da čak pođeš dalje na jug, niz ovu paralelu misli, preći ćeš preko kružnoga toka, još jedne domaće mrlje u neimarstvu o kojoj se priča desetljećima, a ne bi je se ne počelo praviti da određeni premijer nije prekršajem oduzeo prednost, misleći da je važniji od života. Dalje ćeš nastaviti nikad gotovom cestom Stolac-Neum, do gradića, koji je umjesto turističkog bisera Bosne i Hercegovine, ostao amputirana kasaba na tmurnoj karti još tamnijeg vilajeta.

Nema razloga za sumnju u obnovu Notre Damea, pa nije riječ o spomeniku Ašurbanipalu ili golemom Budi, a ja sam bio jednako dirnut kada su svijet obišle slike uništavanja istih. Razlika je tanana, ali itekako vidljiva. Dok u Francuskoj neki tamo anonimni gazda Guccija Champagnea, muž od nakve Salme što se svlačila u Od sumraka do zore, odriče vlastitih stotina milijuna, komentira to na sljedeći način: moja obitelj baštini simbole francuske kulture i tradicije, stoga osjećamo dužnost da franuskom imenu vratimo samo djelić od onoga što je Francuska dala nama.

U nas ta ista priča ide na sljedeći način: Mi ćemo uzeti Treću osnovnu i u nju ćemo posaditi nepostojeće Gradsko vijeće i zgrada će strunuti prije nego proradi, tu ćemo se redovito zavađati. Zašto? Zato što možemo, zato što imamo pravo na četiri pozicije u Vijeću ministara BiH, zato što baštinimo bosansko, srpsko, hrvatsko ime koje nas bogato nagrađuje i nema tog detalja koji bi nas natjerao da vratimo i djelić onoga što smo uzeli u ranijim desetljećima.

Klasično rekonstruirano

Ali stanimo tu na trenutak. Nije Notre Dame niti okrunila Napoleona, niti protjerala naciste. Učinio je to narod. Francuski narod. Narod koji je nerijetko znao napraviti globalnu budalaštinu, ali se na vrijeme otrijezniti. I to ga i čini velikim narodom.

Kod nas, ma kojem od južnoslavenskih plemena da pripadali, kad saznamo da smo napravili globalnu budalaštinu, mi se damo u nomade i bježimo u treće zemlje. Ne protjerujemo careve u egzil, ne tjeramo monstrume u ropotarnicu povijesti. Mi pojedemo govno. Zato oni jesu, a mi nismo veliki narod. Nismo gluplji, nismo manje sposobni, samo nemamo hrabrosti i reći, pogriješili smo, idemo popraviti. Ne gradimo svoju sadašnjost na naučenom iz prošlosti. Ukratko, ne gradimo uopće svoju budućnost. Niti sadašnjost. A i prošlost gledamo ili sakriti, ili spaliti. Kao nedavno Đački dom ilitiga Vladu HNŽ-a.

Mislim, u Parizu se može dogoditi greška u rekonstrukciji pa da propadne toranj prilikom radova. Ali kod nas klasičnom rekonstrukcijom iz malenog hotela nikne poružan mastodon, iz male crkve Petra i Pavla turbofolk zvonik ni na nebu ni na zemlji. Ili mi možda samo ne znamo računati. Ali i to se da popraviti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati