U pet deka...

Smrt, Mostarci i 'vanzemaljci

Postoje li 'vanzemaljci? Ima li života nakon smrti? Hoće li biti izbora u Mostaru? Tko zna barem jedan odgovor – svaka mu čast! Po mostarski – govno mu!
Kolumna / Kolumne | 06. 02. 2020. u 09:45 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam slučajno stavio naše lokalno pitanje svih pitanja u društvo dva najveća pitanja koje čovječanstvo pred sebe postavlja, a na koje još uvijek nemamo puzdan odgovor. Slično kao i s pitanjem postojanja izvanzemaljaca ili životom vječnim, pitanje izbora u Mostaru sada je, više nego ikad pitanje vjere. A vjera je, to valjda znamo, tek nada dignuta na kvadrat. Često zbog drugih, ne uvijek zbog sebe.

Umjesto da bude čisto tehničko, demokratsko pitanje, pitanje izbora u Mostaru je godinama evoluiralo u puko vjerovanje, a vlastiti stav sadržan u odgovoru na to esencijalno pitanje ne samo Grada na Neretvi, nego i Federacije i države, pretvorio se u odgovore jednake specifične težine kao i usputni odgovori na pitanje postojanja Marsovaca ili na pitanje može li duša zbilja nadživjeti smrtno tijelo?

Kažete li da Mostar treba imati izbore, svejedno se treba poklopiti puno toga da ih zbilja bude i predug je put do njih, da se vaša odlučnost zapravo čini tek kao dio folklora. A kažete li da izbora nema teorije da će biti, ne samo da ste opet dio folklora, nego imate jednaku prednost kao i svi koji kažu da nema života nakon smrti – u praksi ne postoji materijalan dokaz za suprotno, barem ne u ovom trenutku, pa ste bliži točnom odgovoru nego ovi koji vjeruju.

I za Svemir i za Smrt i za Mostar - jednaki je rizik danas uhvatiti se u koštac s egzistencijalnim pitanjima Univerzuma ili pitanjem izbora u Mostaru – rizika za onoga koji odgovara, dakle, nema. Niti će vaš odgovor nešto promijeniti, niti vas nečim obvezuje! Šou ide dalje.

I dok se barem neki znanstvenici, filozofi i njima slični barem trude iznova shvatiti velika pitanja i ponuditi neke nove odgovore, Mostarsko pitanje ne obvezuje toliko ni one kojih se najviše tiče – građane i političke aktere.

Tako je opet s početkom godine aktualizirano pitanje o mogućim izborima u Mostaru. Baš nekako, poklopilo se sa sezonskim nailaskom gripe. Kao da jednom godišnje jednostavno mora naići. K'o kakav folklor.

Baš poput ljudi pogođenih gripom, politički akteri će malo šmrcati, mjeriti temperaturu, opipavati puls, u opticaj će se ubaciti svakojaki vitamini, kao najava boljeg sutra, ali suštinski – bojim se da će sa sezonom gripe otići i sezona spominjanja izbora u Mostaru. Do idućeg nailaska. Navodno iskazivanje volje, navodni početak pregovora, navodni pokušaj približavanja, a zapravo sve pada već na prvom pitanju. I tako godinama.

Grad je zaglavio tamo gdje je bilo i logično da zaglavi – vidjelo se to odmah nakon Daytona, a pogotovo nešto kasnije – grad je ostao između dva nepomirljiva koncepta rješenja situacije. I jedan i drugi koncept imaju ponešto od domaćih primjera na svojoj strani, što im daje za pravo da o(p)stanu.

No, bilo koji koncept da pobijedi u eventualnom raspletu – onaj drugi će izgubiti.  I to u ovom trenutku, kao i u svim trenucima prije njega, kroz svih ovih 12 godina, oba koncepta čini nevoljnim da mijenjaju ovo stanje u kojem izvlače maksimum iz postojećeg klinča. Maksimum koji je puno bolji od rizika minimuma za jednog od njih, a kojeg donosi eventualni rasplet.

A i taj rizik je, da vam pravo kažem, pomalo precijenjen.

Da zbilja postoji ogromna želja za promjenom, da zbilja postoji sila koja iznutra želi novi, drugačiji, kompletniji Mostar, ona bi već nekako u ovih previše godina provedenih u klinču i izbila na površinu. Bila bi puno više od poneke tribine ili par tekstova u novinama, bila bi puno češće na ulicama i bunt širi od ograničenih lokalnih akcija, koje se čim prije kanalizira u utabane poolitičke šablone.

Da zbilja postoji nezanemariva sila koja hoće drugačije, ona bi konkretno izbijala barem iz svakog drugog čovjeka (logičan minimum za bilo kakvu promjenu) -  i postali bi je svjesni čak i najveći skeptici.

Ovako, svedena je tek na nekonkretno mrmljanje između dvije kave – i floskulu iz novinarskih izvještaja o „ogorčenim građanima Mostara“ i njihovoj želji da „konačno biraju i budu birani“. A s takvim minimumom, rizika jednostavno nema.

Riječ je zbilja o premalenom broju, koji je, čak i da poraste, u velikom riziku da će se već prvom prilikom razbiti kao brod o hridi oštrih i pomno uzgajanih nacionalnih činjenica, koje čuče čak i u onima koji to ne žele priznati – i koje svako malo uruše ili ozbiljno nagrizu svaku mostarsku FB grupu ili stranicu, kao valjda danas najlakši oblik zajedničke artikulacije, pa čak i ako se radi o pukom tumačenju neke slike ili datuma iz prošlosti.

Jednostavno, dokaza da Mostarci zbilja žele izbore ima koliko i dokaza kako ima života poslije smrti. Golica maštu, ali postoji li išta više od labave vjere kako Mostarci to zbilja žele?

A dokaza da Mostarci zbilja žele promjene ima koliko i dokaza o izvanzemaljskom životu - rasuti su posvuda, ali nijedan nije sto posto jak da nas uvjeri kako je tako.

Znaju to, uostalom, i izvanzemaljci. Pa se, tek tu i tamo, folklorno pojave. Samo da bi čim prije šmugnuli.

Kako stvari stoje, puno je izvjesnije da će se mnogi Mostarci puno prije nego li se pojavi konačan odgovor na mostarsko pitanje i osobno uvjeriti postoji li život nakon smrti. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close