Zašto smo doma?

Puna zemlja nevjernika

Ne drži nas u kućama nikakva naredba nego, rekao bih, prije svega strah da ne završimo kao rahmetli doktor iz Sarajeva – u čekaonici, u groznici, dok samo prolaze pored tebe.
Kolumna / Kolumne | 09. 04. 2020. u 09:45 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne, nema veze ovaj tekst sa religijom. Ali, ima s vjerovanjem. Recimo, ono što mi jedan prijatelj kaže za ponašanje domaćih u jednoj stranoj zemlji gdje već duže vremena živi i radi – ljudi tamo slušaju što im se kaže, jer vjeruju u sustav. A vjeruju mu jer ga plaćaju i nikad ih nije iznevjerio za pare koje su mu dali. A nije ih iznevjerio jer sustav zna da živi od ljudi. I da su ljudi ti koji će sutra, ako nešto ne valja, mijenjati sustav.

A ono što se u sustavu prvo mijenja, to su stranke koje su na vlasti. Kao kad mijenjaš baterije u dječjoj igrački – baterije su potrošnja roba. Tako tamo stranke vazda strahuju da nešto žešće ne zeznu. Tamo su sve stranke baterije s određenim rokom trajanja na vlasti. Ne valjaju jedne, a ti uzmeš baterije drugog brenda – i opa! Skužiš da su ove druge puno bolje.

Kod nas je, iz ovog ili onog razloga, sve drugačije. Ovih dana smo svjedoci kako su dugogodišnje baterije na low, sve ona bijela skrama izlazi na spojevima, baš smiješno izgleda igračka na njihov pogon, gotovo da sliči žoharu kad se ono izvrne pred smrt. Što više luđački maše onim nogicama i želi dati svaki znak da je itekako živ, to jadnije djeluje.

Svaki pokušaj da se ostavi dojam da su stvari ipak pod kontrolom, ovdje je trenutno tragikomičan. Baterije polako, ali sigurno cure, brendovi koje godinama gledamo na omotu istih polako, ali sigurno blijede. Spašava ih samo što nema iskristalizirane alternative, dovoljno jake ili složne da iskoristi moment dok je žohar na leđima. Spašava ih i Daytonski sprazum, navučen kao kakav azbestni plašt, koji štiti stečeno i naslijeđeno i od atomskog udara ako treba, a kamoli od kakve suvisle alternative, koju poništava skoro u začetku. Usput, znamo da žohar preživi i atomski udar, pa će i ovaj naš najvjerojatnije opet nekako uskrsnuti. I vjerojatno opet na istu foru. Daytonsku.

Ovako dakle, sve je kao u komunizmu, brato. Ima izbora, ima brendova, ali u Njemačkoj. Ovdje je brend vazda jedan te isti. Dizajn vazda isti, igračka na njegov pogon tri put okrene – i rikne! Smiješno je, ali tako to ide.

No, to ne znači da štofa za budućnost nema. U ljudima kuha. Ne možeš više naći niti dva afirmativna komentara na bilo kojoj vijesti u kojoj se pojavljuje domaći brend, dok oni ogorčeni, omalovažavajući, čak i pljuvački, množe se poput pozitivnih na Covid - 19. Ma, ne da se množe, eksponencijalno skaču! I nema im kraja.

Nakon što se ovaj narod, stisnut još jednom nevoljom, još jednom bolno uvjerio da sustav s ovim baterijama ne da ne funkcionira, nego je blijeda kopija Muppet Showa, sa lutkama bez krvi i trunke ideje, a o kompetentnosti većine postavljenih u sustav podobnih da ne govorimo, jedino što mu preostaje je – totalno nevjerovanje!

O tome vam pričam! Ljudi više ne vjeruju ni u kakav sustav. Ne vjeruju da za njihove pare ovdje postoje ljudi na vlasti koji im žele dobro. Ne vjeruju da ovdje postoje odgovorni i nadležni koji ih neće slagati, obrlatiti, ostaviti bez posla, poslati na čekanje ili na rad u inozemstvo. Ljudi više ne vjeruju da se ikoga ovdje kadrovira po sposobnostima, kompetencijama ili, gluho bilo, dobrim namjerama i ljudskim kvalitetama. Ljudi ne vjeruju da im se više neće smijati na svaku ozbiljnu objavu. Jer ona je u suštini smiješna. Čak i najozbiljnije složena faca opasno podsjeća ovih dana na Srećka Šojića!

Ljudi više ne vjeruju da je nakon toliko godina ovdje još uvijek živ sustav čovjekoljublja, odgovornosti, pa ako ne pred narodom, onda barem pred Bogom, u kojega se, ako informacija nije ostarjela u međuvremenu, svi javno ufaju. Ljudi ne vjeruju Vladi, jednoj, drugoj, trećoj, ne vjeruju strankama, gade im se njihovi čelnici, pljuje im se u ekran kad im vide glave, nakon svih zadnjih poteza bljuje im se na to kome su dali da vodi zemlju, entitet, a o nižim razinama da ne pričamo.

U svakome kojeg izvedu pred kamere vide gada koji je stranački poslušnik i podguzna muha, tako da ne vide razliku i ako se pojavi 'kogod stvarno kompetentan, što čak i kod nas jednostavno mora biti slučaj, jer netko se i u ovoj masi bezveznjaka bavi svojim poslom kako treba. Nisu ljudi pobješnjeli pa ne vide razliku, nego im je u naviku prešlo da u kukolju ne poznaju žito. Čak i ako vide samo žito – ne vjeruju!

A posebno ne vjeruju da imaju moć za promijeniti baterije!

U ovoj situaciji, u kojoj bi i mi kao oni tamo, u toj zemlji Zapada u kojoj obitava moj prijatelj, kao nikad do sada trebali vjerovati sustavu, mi ovdje ne vjerujemo nikome, a sustavu pogotovo. Ne vjerujemo nijednom dijelu sustava, osim ako nismo dio aparata. Ne vjerujemo u naših ruku djelu, sustavu kojeg smo sustavno zaokruživali godinama, slijepi pored očiju, ne vidjevši kako se sve topi, kako se sve pretvara u leš na kojem žive još samo paraziti, muhe i crvi.

Ne vjerujemo mu i zatvaramo se radije u kuće, navlačimo manično maske i rukavice, ne više jer se bojimo virusa, nego jer se bojimo da zbog virusa ne okusimo sustav. I to ne sustav represije, režima ili straha, to je bajka za malu djecu, ovdje je sustav zapravo ono što ne postoji i toga se bojimo. Plješćemo s balkona zdravstvenim radnicima moleći se onome u koga još uvijek, eto, vjerujemo, da nas u slučaju nevolje zapadne, kao na lutriji, netko stručan koji još uvijek nekim čudom nije od sustava pobjegao u Njemačku. Nadamo se tako i kad nam treba neki papir, kad nam policija radi uviđaj ili kad kupujemo meso u mesnici.

Nadamo se, jer nada ostaje zadnja, ali sve manje vjerujemo. I onih koji vjeruju u sustav koji ih je do sad mazio, i njih je sve manje oko nas. Možda neki ne vide, ali blijeda su lica onih koji su na državnoj sisi, u prestaloj državnoj firmi. Čitavo vrijeme svjesni su kako ovise o količini pavlovljevog refleksa u sebi i ispod kože su itekako svjesni kako su sutra višak čim tržišno gospodarenje preostalim otpadom krene. I da će ih upravljači sustavom otresti k'o grinje sa otirača čim prodaju još ono malo obiteljskog blaga kojeg su skupljali svi naši stari.

Blijeda su lica i oči širom otvorene, trza se i na najmanji šum, na najmanji znak da se nešto događa, da netko tiho zbori kako će plaće i u javnom sektoru ići na rezanje. Pred spavanje se moli Svevišnjeg da ipak uleti neki novi kredit od MMF-a, da neki IPA fond pusti suzu, da EU kapne nešto…da drži barem do narednih izbora. Ili da se smisli neko doniranje SMS-om, to je sad opet u modi. Podržimo naše nenavikle na strah od goreg sutra, pošaljimo poruku, darujmo im koju marku!

I za kraj, ponovimo, ne drži nas u kućama ovih dana ni naredba, ni strah od kazne, niti lijepa riječ jednog od stručnih očajnika zaglavljenih za mikrofonom između dva idiota – nego nas u kućama drži prije svega strah od našeg vlastitog čeda i da ne završimo kao rahmetli doktor iz Sarajeva – u čekaonici, u groznici, dok samo prolaze pored tebe. Ili da završiš život na telefonu, dok u očaju probaš pronaći onoga tko razumije tvoju bol. Dok te sustav mimoilazi kao da si šugav, samo zato jer si zaboravio da u nas sve pali na guranje, ako nije isprve upalilo na urgiranje. I da takav sustav kad-tad pojede i tuđu, pa onda i svoju djecu. A na kraju i samog sebe.

I zato, da im slučajno ne bi dopali šaka i da nas ne bi pretvorili u još jedan dosadni broj kojim se svaki dan iznosi suhoparna statistika Covida - 19, odlučili smo, na opće iznenađenje svih koji su mislili da ne umijemo razmišljati o svom dobru, ostati doma. Iz proste, nepatvorene, sasvim prirodne nevjere u sustav! Eto vas tamo, mrš! Ja ostajem doma!

Još da nakon ovoga zadržimo tu naviku, pa opet zbog svog dobra, za neke buduće epidemije, zemljotrese ili poplave, među nama nađemo neke likove na koje nam neće pljuvačne žlijezde automatski lučiti zelenac čim ih ugledamo na zaslonu mobitela. Da poguramo ovo još malo preostalih dovoljno pametnih, u priliku ljudskih, normalno školovanih, pa prije svega operiranih od častohleplja i halapljivosti svake vrste, neumjerenosti u jelu, piću i prodaji još ono malo vrijednoga za siću. Pa da iznova sagradimo sustav, da nam se ne vrte u grobu više preci koji su nam ostavili nešto finog temelja i prihvatljivu nadgradnju, a mi to, umjesto da oplemenimo i gradimo dalje, časkom prodali za judine škude.

Bio bi stvarno red, jer odavno je bilo vrijeme.

Pa da i mi malo vjerujemo.

A ne ovako, da se u nevjeri skrivamo pred onim što nas je trebalo štititi.

Jadno je sve ovo, zar ne?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close