Care, samo pare.

Prljavi igraju prljavo

Jeste li ikada s gađenjem odbili novac od osobe druge nacije ili zato jer je novčanici lik onog njihovog? Naravno da niste. 'Ajmo dalje.
Kolumna / Kolumne | 29. 07. 2021. u 09:25 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam sjećate li se onog filma „The Last Boy Scout“ u kojem je Bruce Willys, tada na vrhuncu slave i u stanci između dva nastavka „Die Hard“ glumio opet jednu te istu ulogu. Doduše, nije se u tom filmu zvao John McClane nego Joe Hallenbeck, ali to ti je isto kao što se Clint Eastwood ponekad zvao Joe, a ponekad Blondie.

Uglavnom, Willys je u tom filmu nespretno prevedenom kao „Prljavi igraju prljavo“, baš, onako,  tipičan Bruce. Mamuran, propali policajac, usmrđen u bijeloj potkošulji, a koji se, unatoč svim peripetijama, činjenici kako mu je žena nabila rogove i gomili negativaca koji mu hoće skinuti skalp, na kraju, onako baš meklenovski, dogura do konačne pobjede.

E, u tom filmu, u završnoj sceni, Hallenbeck svom tamnoputijem partneru Jimmy Dixu, a koji ga je pitao što će sad, nakon sve ove frke, raditi u životu i kako će srediti stvari sa ženom, odgovara otprilike ovako – „Voda je i dalje mokra, nebo je i dalje plavo, žene i dalje imaju svoje tajne. „Who gives a fuck?“

Ta mi se scena, kao kakav perpetum mobile, vrti u glavi već godinama. Živim u zemlji u kojoj je vječno pitanje – a što ćemo mi sutra? Živim u zemlji u kojoj je strah od budućnosti gotovo stalan, napetost na dnevnom nivou raspršuje se kao kad avion zaprašuje polja protiv komaraca, a glavne uloge u toj radnji, svi ti likovi koje novinari brzopotezno zovu liderima, skupa sa svojim lancem od povjerenja, imaju svoje tajne, baš poput žena u završnoj rečenici detektiva Joe Hallenbecka. Tajne o kojima se ne govori, tajne koje na pitanje jesi li, automatski zaključava ono brzopotezno – ne, nisam!

Zbilja, vratite film malo unazad. Ne ovaj o kojem pričam, nego svoj film u glavi. Koliko puta u zadnje vrijeme ste legli u krevet pritisnuti viiestima koje su vas uvjeravale kako se nešto veliko ima dogoditi, kako sutra kreće slom i ništa više neće biti isto? Latentna kriza traje najmanje već petnaestak godina, možda i koju godinu više, otprilike koliko traju vaše besane noći i stotinu pitanja u glavi. Političari uvijaju priču baš poput Joe Hallenbeckove žene i glume svece koji imaju povesti čitav narod gdje su već naumili.

A uglavnom ono što se zbilja dogodi je da je voda ujutro i dalje mokra, nebo je i dalje uglavnom plavo. Sve isto kao i jučer. I sve se vrti iznova. A političari i dalje uvijaju, lažu, glume i prenaglašavaju. Što je postalo toliko izvjesno kao i to da će sunce opet izaći na istoku.

Kad ugasiš televizor ili konačno završiš besmisleno surfanje portalima u sadomazohističkom pregledavanju tuđih komentara s nacionalističko – ratoborno – psovačkom nijansom -  i ukradeš sebi onaj najvažniji sat sna - ostaješ u nekom strahu da sutra mora biti gore nego danas, a da nisi niti svjestan da je jednostavan „Who gives a fuck?“ bolji lijek od svake tablete za smirenje.

Jer, zapravo, sve što dobiješ nakon tih naših naizgled beskrajno prijelomnih dana i noći, koji su se stopili u beskrajnu godinu dugu tisuće i tisuće dana,  je isti nepromjenjivi ritual novog buđenja. Izađeš na balkon i vidiš kako se grad budi jednako kao i jučer, kako ljudi krmeljaju na putu do automobila, kako idu na posao, kako se prelijevaju iz manjih ulica u veće, s jedne strane na drugu, kako iz jednih gradova idu u druge, kako, poput živog krvotoka, dostavljaju, razvoze, prenose kroz čitavu zemlju.

I kako potreba za plaćom i poslom, zovu to i ekonomijom, zapravo uvijek ima prednost nad ostalim sranjima, samo je ovdje kod nas u prednosti uvijek nešto što vam zapravo ne znači ništa. Ali, znači njima. Onima koji imaju tajne i koji su upornim radom dresirali gomile botova koji vas drže na uzici. Neki to rade iz zahvalnosti, neki iz obaveze, a neki iz čistog sadomazohizma ili popuštanja višegodišnjoj dresuri.

U ovoj zemlji perpetum mobile vrti i u jednu i u drugu stranu. Posljedice su kako postoji velika mogućnost kako će vam danas dostaviti doručak netko tko je sinoć sočno vrijeđao po komentarima i zazivao rat. I opet će, jer mu nedostaje pažnje, život mu je prazan i nema gdje izbaciti hormonsku bujicu. Nažalost, dok sami ne uvide ili im ne dodije, ne možeš im ništa.

Možda ćete danas, a da ne znate, sjediti s čovjekom koji je do jučer među svojima lajao na čitav vaš narod, omalovažavao, pozivao na protjerivanje, ali dok sam ne progleda i dok mu rutina utapanja u različitost ne pročisti misli, teško da ćete ga natjerati da mijenja naviku.

No, rekoh, vrti perpetum mobile i u suprotnu stranu, samo se slabije o tome govori.

Možda ćete, kao grlati navijač i član navijačke skupine, sutra na cesti pomoći čovjeku koji vas je smatrao smrtnim neprijateljem, ili od njega dobiti pomoć. Možda ćete, vi ili netko vaš, biti spašeni na operacijskom stolu zahvaljujući krvi koju je darovao netko tko nije vaše fele, a vi se zakleli da s njima više nikad ništa nećete imati.

Na kraju krajeva, nitko u ovoj zemlji nije odbio sto konvertibilnih maraka, makar ju je u rukama valjalo tko zna koliko pripadnika neprijateljskog mu naroda, još ih držalo u zadnjem džepu, sjedilo i prdilo po njoj. Jeste li ikada u životu vidjeli da je pripadnik jednog naroda s gađenjem odbacio stoju koju mu daje pripadnik drugog naroda? I onda se još pitate ima li još išta da nas povezuje u ovoj zemlji? Pa, povezuje nas tajna o kojoj svi zajedno najbolje šutimo.

Novac. On se nikome ne gadi. I to je najveća tajna. O kojoj otvoreno šutimo. Kao što je Joe Hallenbeckova žena šutjela o tome da mu je najbolji prijatelj i agent ulazio u šesnaesterac na redovnoj bazi i još spremao smrt, tako se i ovdje prešućuje da ništa nije toliko bitno kao što je bitan novac. Nikome se ne gadi ni ako je na novčanici neki, citiram vrlo česte izraze „genocidaš, uzepeovac ili balijetina“.

Zato, naredni put kad vas krenu plašiti oni kojima je baš taj novac najveća svetinja i kojima se ne gadi ni stotine tisuća maraka iz tuđe ruke pod bilo koju cijenu, samo se sjetite da je voda uvijek mokra, nebo je i iza oblaka plavo, a tajne su tu da se skrivaju. Sjetite se, ipak je to najvažnije, u trenucima najvećeg loženja onih zadnjih riječi Joe Hallenbecka, koji je velike i važne tajne nabio na prostu stvar.

Who gives a fuck?

Zaspite nakon toga mirno i okrenite perpetum mobile u pravu stranu. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close