Pogrešan smjer

Priča iz Dvorane Davnih

I kad se slave srebra zlatnog sjaja i kad je sve naizgled do jaja, padne mi na pamet onaj moj kolega s davno održanog krosa, koji je bio treći, a mogao je biti i prvi. Da nije kako nije.
Kolumna / Kolumne | 30. 01. 2020. u 10:00 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ispričat ću vam jednu davnu štoriju, u čiju istinitost nemate razloga sumnjati. Bješe to u vrijeme kad sam bio osmoškolac, negdje druga polovica osamdesetih. Natjeralo čitavu školsku čeljad grada i okolice na nekakav kros u Sjevernom logoru, pa tako i ja završio tamo, u ime Desete.

Ne sjećam se da sam taj dan, a čini mi se da je bio vikend, bio nešto plaho oduševljen što moram skakati po divljim prostranstvima ondašnjeg Sjevernog logora. Ako skrenete pogled dok danas vozite novom cestom prema Zaliku ili iz Zalika prema Novom mostu, znajte da smo tuda trčali. Nimalo oduševljen odvukao sam se ispred škole, gdje nas je čekao bus za polazak. I znate kako je to – što se mora, mora se.

Možda baš zato što sam bio vidno neraspoložen pamtim taj kros do u detalj. Kad nas je dovelo tamo, a bili smo u pratnji nekih naših nastavnika, kaos je bila mala riječ.

Sve osnovne škole na jednom mjestu, graja i buka na maksimumu, organizacija nikakva, malene glavicek'o one gliste što nosiš u ribolov, gužvaju se na zamišljenom i loše označenom mjestu starta. Nadvikuju se djeca s djecom, nastavnici s djecom, nestavnici s nastavnicima, neki mašu papirima, par kravataša je tu također bilo, ljudi iz SOFK-e također.

SOFK-a vam je inače bila nešto kao današnji Sportski savez, a skraćeno od Savez organizacija fizičke kulture. Taj dan činilo mi se da organizacija nije prava riječ.

Uglavnom, ljut i zbunjen, čekao sam da me netko, skupa s mojom rajom iz Desete, upravi, da nam kaže kad i kako. Čekao sam da nam kažu – evo vam start, sad će znak, trčite i pobijedite. Ili nešto slično.

No, ništa od toga, pogađate. Uz nekoliko, ispostavilo se, lažnih obećanja tipa „još deset minuta do starta“ ili „evo, sad će početi“, stajali smo, čini mi se, satima. Sve je kasnilo, jutro je bilo prilično friško, drhtao sam čekajući u toj buci i galami bar neki znak da nismo došli uzalud. Tako jadno osjećat ću se još samo onaj dan kad sam stigao na odsluženje vojnog roka.

Čežnjivo sam gledao u pravcu grada, k'o vojnik koji dok ga šišaju pati za domom kojeg je ostavio tamo daleko. Tako sam i ja, spoznao taj osjećaj prije vremena i tražio obrise svoje zgrade, tiho u sebi proklinjao i kros i tko ga izmisli - i buđenje u sedam vikendom i maštao da je ovo sve samo san i da je samo pitanje trenutka kad ću se probuditi u toplom krevetu, dok u zraku osjećam miris toplog mlijeka i dva jaja na oko.

A onda, iznenada, jedna od naših nastavnica zajapurena izađe pred nas i plješćući rukama povika da je start i da trčimo.

Tamo! Tamo! Svi! Ajde! Brže! Brže!

Ludnica, ništa nije izgledalo kao na onim atletskim mitinizima s televizije, nikakva linija, nikakav pravac, samo nekakva poludivlja staza ped nama i naredba da trčimo. Poletjeli smo koliko nas noge nose tom zemljanom stazom, kroz škrtu floru Sjevernog logora.

Mi, balavi osnovnoškolci, dječaštvo  sa u vrh glave 40 kila žive vage, uz ciku i vrisku, sa srcem koje je luđački tuklo u grudima, pojurili smo poput vjetra, i kroz draču i kroz čičke...kao pušteni s lanca, vjerojatno sretni što je konačno počelo i što sve što počne mora kad tad i zavšiti. Pa da se kanimo ćorava posla i odemo doma, pred zgradu, k'o ljudi igrati lopte s rajom.

I taman što smo bili pred kraj zamišljenog kruga, taman što je srce došlo do ušiju, dok mi se slika pred očima tresla od silne trke, vidim da ovi ispred mene naglo koče, jer pred njima ista ona naša nastavnica i neki s kravatom, valjda iz SOFK-e, mašu kao ono u filmovima kad iskoče ljudi pred jureći vlak. A na tračnicama leži svezana žena. Mašu kao da im je zadnje u životu.

Uglavnom, dok sam iskašljavao život iz sebe, čuh kako galame,uz prigodne psovke, kako je došlo do greške,da ne znaju 'ko nas je uputio,  da samo čekaju da uhvate onoga 'ko nas je naložio da krenemo s utrkom – i to još u pogrešnom smjeru!

Krivac za naše uzaludno trčanje nikad nije pronađen, ali su se, svejedno, dobro izderali na nas klince, koji, eto tako ispade, „sjedimo na ušima“. Nisam tada bio neki ekspert za takve stvari, ali čini mi se da se krivica pripisala upravo nama.

Kad je prava utrka krenula ja više nisam imao niti snage, a niti volje. Zaustavio sam se čim su mi prvi čičci probili čarape. Jebem i vas i vaš kros, bila je to jedna od prvih psovki u mom životu.

Ali, svejedno, neka raja su bila uporna, dok sam vidao rane i hvatao zrak, gledao sam veliki oblak prašine kako piči Sjevernim logorom, oblak gomile s prsima uz vjetar. Otpadali su pritom mnogi, ali bilo je i onih divljački upornih, koji su na kraju stigli do cilja,  tamo gdje su ona dva kravataša dijelila nekakve plakete. I opravdali tim činom još jednom svoje postojanje i plaću.

Eh, da...čak je jedan iz mog razreda na kraju bio treći. I slavili smo ga, makar smo svi znali da je mogao biti i prvi da nas nastavnica nije naložila, da netko nije naložio nju, a da netko tamo u afektu ili neznanju nije rekao pogrešan smjer i označio pogrešan start, pa naložio sve zainteresirane.

Dok se autobus lijeno valjao prema gradu, gledao sam u obrise zgrada i nekako već tada mi je u glavi bila spoznaja da je ovaj grad osuđen na neorganiziranost, loženje i pogrešne smjerove. I trčanje s vjetrom u prsa. I kravataše, kojima je jedini cilj da nekako opravdaju postojanje i plaću.

Dok smo se truckali prema kući, pričalo se u busu o novoj dvorani, koja, eno je tamo, niče na ponos svih nas! I kako se više neće spotraši ovog grada potucati po školskim dvorančicama, gužvati po stisnutim terminima i boriti za svako slobodno mjesto na parketu.

Budućnost se, barem u najavama, doimala optimistično. No, nekako se moglo nazrijeti da će odavde samo ludo uporni, baš kao oni koji su tog davnog dana, umjesto jednog, otrčali dva krosa, na kraju i uspjeti. Nas ostale uglavnom će zaustaviti čičci i drače. O lošim uputama, lažnim obećanjima i pogrešnim smjerovima da i ne govorim.

Uvijek kad prolazim pored nikad izgrađene dvorane sjetim se toga. I kad se slave srebra zlatnog sjaja i kad je sve naizgled do jaja, padne mi na pamet onaj moj kolega s davno održanog krosa, koji je bio treći, a mogao je biti i prvi. Da nije kako nije.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close