Čudo neviđeno!

Otkud ovako čist Mostar?

Niste mogli ne primijetiti, ako nam je smrklo zbog korone, osvanulo nam je zbog manjka smeća u gradu. Samo najstariji pamte ovako čist i uredan Mostar.
Kolumna / Kolumne | 16. 04. 2020. u 09:55 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šetnja gradom u doba korone predstavlja čisto zadovoljstvo – tiho je, prolaznici se drže podalje i rijetki su, automobil prođe tu i tamo. Utrka s vremenom nestala je preko noći, baš kao da je u pitanju kakvo sportsko natjecanje kojeg je korona presjekla na vitalnom mjestu.

Ne osjeti se nervoza utopljena u užurbanost, nema gužve, nema galame, neme gradske vreve. I ljudi koje sretneš u prolazu, s onih par metara razmaka doimaju se nekako mirniji nego inače. Svak' svoj pos'o gleda, tako da ova socijalna distanca i nije loša sama po sebi.

Dok prolazi ulicama grada, koje proljeće grli sve bujnijim zelenilom, dok primjećuje neke stvari koje u trci i vrevi nije mogao, dođe čovjeku da poželi, makar zna da je grijeh u pitanju – da ovo potraje još barem malo.

A kako i ne bi, kad sve ono što mu je godinama čupkalo živce, sada najednom ne postoji – nema auta na autu, svi uredno stanu pred zebrom, zelene površine konačno su puštene da budu to što im ime kaže, na parkinzima pukao prostor da možeš i poprijeko parkirati i ostane za još pet auta. Čini mi se kako nisam vidio sva četiri upaljena žmigavca još od sredine trećeg mjeseca!

Krug našeg modernog života je puknuo – i odjednom nema više prijeke potrebe za zaustaviti auto nasred ceste da bi se skoknulo do pekare, pošte, birtije, prodavnice, teretane, ljekarne, bilo gdje. Odjednom se za sve ima vremena, odjednom red i čekanje nisu problem. Ne zuji nervoza u zraku, nema potrebe za trubljenjem i galamom. Prirodni leksić kao da je pušten zrakom.

No, ono što najviše čini promjenu u Mostaru je smeće! Taj ogavni simbol nekoć primjernog grada, ta rak – rana, taj problem koji nitko nije htio, mogao ili naprosto nije imao načina riješiti, sad je najednom nestao!

Kao čarobnim štapićem uklonjeno, smeće kao da više ne postoji, kuda god prođem prazni kontejneri – ili, bolje reći -  uredno ispražnjeni. Čak niti vjetar neki dan nije razbacao kese po ulici, iz prostog razloga jer kesa nije niti bilo! Bijele, žute, plave – svejedno koje boje - one nisu stigle viriti iz kontejnera, a kamoli da su ga prepunile.

Najednom sve ima smisla i život u gradu sliči životu u gradu. Već spomenute zelene površine kao da se preko noći čiste od dugogodišnjih naslaga smeća, od PVC do papirne ambalaže, po ulicama ne plešu svoj divlji ples odbačeni nusprodukti modernog življenja, nema odbačenih kartona od masnih bureka i suhih sendviča, nema okolo listića kladionice i binga, ne baulja okolo plastična i aluminijska ambalaža od dostave, niti vidiš kartone od pizze.

Već sam nemali broj puta čuo isto zapažanje Mostaraca i nisi trebao biti vidovit da će iznenadna čistoća grada mnogima poslužiti kao konačni dokaz da je Mostar sustavno uništavan od došljaka, koji su, eto, sad konačno klisnuli svojim pravim zavičajima. Čim je zagustilo – pedala! Čim je zatvorilo urede u koje su sputili svoja dupesa bogzna kakvom vezom – uhvatili su pedalu i okrenuli leđa gradu, kaže mi jedan, tvrdeći da je sad potpuno jasno kako su sa sobom odnijeli i loše navike i kako se sad vidi da nikad nije bilo do Mostaraca!

Nije mu bilo baš milo kad je skužio da nisam bio previše oduševljen njegovim stavom, valjda mi se na čelu iščitavalo kao neonom napisano – Da, ali, možda..., no zbilja ne mogu nikada dati bezrezervnu potporu bilo čemu što generalizira i isključuje. Uostalom, poznajem mnogo „došljaka“ koji i dalje žive u Mostaru i nemaju više odnos prema starom zavičaju kao primarnoj bazi – i ne samo da uredno bacaju smeće, nego su i opći primjer ponašanja u urbanoj sredini, zlatni standard svakom Mostarcu.

Stoga bih uvijek radije preformulirao bilo kakvu tvrdnju o lošim došljacima i dobrim Mostarcima u jednu egzaktniju matematičku tvrdnju – Mostar je jednostavno ovih dana sveden na pravu mjeru, a mjera mu je između 60 i 80 tisuća stanovnika! I ti stanovnici odrekli su se, silom prilika, svih blagodati komformizma, što uključuje žderanje i lokanje napolju, onako nabrzaka, što uključuje i još brže odbacivanje ambalaže nakon upotrebe, što nije krivnja pravnog subjekta koji hranu pravi za užurbane ljude, nego baš tih ljudi, koji vrijeme štede ne samo jedući, nego i bacajući gdje ne bi smjeli.

Bez obzira jesu li u pitanju ljudi koji u Mostaru samo stanuju zbog posla, pa sad kad posla nema, vratili su se u mjesta svog rođenja, ili su u pitanju vrli Mostarci, koji sad bježe u komadić slobode na selu, tamo gdje su im djedovi nekoć temelje udarali, bez obzira jesu li to studenti, koji su se razmilili u zavičaje, jer nastave više nema, bez obzira jesu li to ljudi koji su na dnevnoj bazi obavljali poslove u gradu...svi, ama baš svi, su najednom nestali s ulica, što je sasvim logično. I nestali su glavni nusprodukti užurbanog življenja – oni koji i prave najviše smeća!

Ono što je ostalo, to je onaj stari uspavani Mostar, onaj koji podsjeća na Mostar koji je radio u Sokolu ili Aluminijskom, ili bilo gdje drugdje, pa u vrijeme kućnog reda drijemao i odmarao, onaj Mostar koji nije imao lokale i kafiće na svakom ćošku, nego puno manje njih, pa se zato danas svi odreda i pamte. Onaj Mostar koji je rastezao od prvog do prvog, smatrajući kako su i kafana i restoran luksuz za posebne prilike (otud i sve te stare slike iz birtija i restorana, trebalo je to zabilježiti za sva vremena) – i gdje na vazdan mogu samo oni kojima je to smisao života.

Stari Mostar koji je išao u „fasungu“ s primljenom plaćom, pa mijesio kruh kod kuće ili, za promjenu, jeo Žitoprometov polubijeli, koji se nije davio u brzogrizima i proizvodima od brašna na brzaka, koji je pravio domaći ajvar, domaći sok od drenjina i domaći pekmez od kajsija. Mostar koji nije živio iznad svojih mogućnosti, a kredite dizao samo za prijeku potrebu i sa strogom namjenom.

To je onaj Mostar koji, baš zato jer je bio umjeren u svemu i nije previše toga bacao, gdje se svaki dinar prije upotrebe triput provrtio između prstiju, bio onaj racionalniji, mudriji i jednostavniji Mostar. Onaj koji nije mogao napraviti toliko smeća da ga Uborak ne može progutati. Onaj koji nije bacao previše smeća pored kontejnera, bar ne toliko da ga radnici Parkova ne mogu na vrijeme pohvatati. On je, evo, načas izašao, nošen vjetrima korone, ukazao se poput Ukletog Holandeza, samo da za koji dan ili tjedan, možda i mjesec, zauvijek opet otplovi u legendu.

Iako je u pitanju tek nepotpuna slika, loša kopija, blijeda imitacija, korona situacija nam je načas, eto, otvorila portal u prošlost, te ovih dana vidimo kako se konačno Mostar prvi put poklopio sa svojim gabaritima – njegova infrastruktura konačno odgovara broju ljudi u gradu, a navike ljudi konačno odgovaraju infrastrukturi!

Sve ono što je bilo preko toga jasno se vidjelo svih ovih godina – nije to nužno bio nemar i bezobrazluk, nego jednostavno novi moment za koji nije napravljen novi okvir!

Grad je godinama stenjao pod previše automobila, previše ljudi i previše biznisa postavljenih u infrastrukturu koja nije bila predviđena za sve to. Poput karcinoma bujali su posvuda novi momenti, a da se nije poradilo na njihovom kontekstu u prostoru. Nove zgrade, nove firme, novi interesi, a sve ugurano u ono malo prostora koji nije predviđen ni za što nego za odmor i stanovanje.

Nakon toga sve je klasika – grad jest grad baš zato jer pruža priliku ljudima sa strane, ali grad nije grad ako je broj kontejnera u naselju jednak 1988. i danas, kada je u naselju niknulo još osam novih zgrada. Prepuni kontejneri deprimiraju, ali i kirurški čupaju volju iz ljudi da urade bilo što drugo osim da bace smeće bilo gdje, kad već ne mogu unutra. A kad ne možeš poslužiti dobrim primjerom, kako onda možeš očekivati da te slijedi onaj koji uči od tebe?

Da skratim, smeće se manje baca, jer je manje ljudi, konačno i odvozi se često, tako da se kontejneri ne stignu niti napuniti, djeca jedu kod kuće - pogotovo adolescenti skloni su bacanju ambalaže, jer tako hormoni nalažu, a kako njih nema napolju i po školama, manje je i smeća po ulicama, odnosno bolje se kontrolira.

Ne rade brzogrizi, automatski ni oni nešto stariji nemaju priliku pokazivati na svakom koraku da su produkt jednog očajno dezorjentiranog društva u kojem je sramota donijeti sendvič od kuće, a onda baciti salvetu i kesu u kontejner. Kad ovo apsolviramo, e tek onda možemo govoriti o došljacima i Mostarcima i njihovoj kulturi, ali će rezultat uglavnom dovesti do zaključka da nije mjesto rođenja problem, nego mjesto razmišljanja. Ili razmišljaš guzicom ili glavom. Nema treće.

Eto, prošetate li ovih dana Mostarom, osim što će vam prvi dojam dati osjećaj neviđene čistoće, samo zato jer je ono prije bilo neizdrživo, malo bolji pogled ipak će otkriti kako tu i tamo leže u šimšire ili na travu odbačene gumene rukavice i iskorištene jednokratne maske. Kao podsjetnik da nisu baš došljaci isključivi krivci, i kako ima među domorocima itekako vajnih primjera bezobrazluka. I vazda ih je i bilo.

Naravno, postoji još jedna teorija o čistoći ovih dana, odnosno teorija zavjere o kojoj se priča ispod glasa, a objašnjava nevjerojatno malo smeća i u kontejnerima i oko njih. Teorija se tiče umirovljenika. Možda ih je pustilo da odu podignuti penzije, ali pitanje je jesu li se sjetili pritom i izbaciti smeće? Nadati se da ne vreba ono negdje ušuškano na balkonima, čekajući pogodan trenutak da podivlja.

No, velim, to je samo luda teorija zavjere.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close