Može li pizza, al' s majonezom?

Da su mostarski izbori reklama za demokraciju, onda bi obavezno nakon spota trebala ići ona poruka ubrzanim glasom o tome kako u slučaju nuspojava treba hitno otići liječniku ili ljekarniku. Ne samo da su glavne liste predvodili doktori, nego je bolestan odnos prema organizaciji izbora i brojanju glasova vjerojatno potpuna antireklama za bilo kakvu vjeru u demokratski proces.

Ipak, svejedno, ne smijemo zaboraviti činjenicu kako nitko, ama baš nitko ne može lažirati izbore ukoliko velika većina građana poželi promjene. I iste odradi na glasačkim mjestima. Nepravilnostima, izbornom inženjeringu, dodavanjem i oduzimanjem glasova i svemu sličnom usprkos, činjenica je kako je premalo ljudi poželjelo promjene. Ili su ih se uplašili.

To me dovede do dva primjera koja rado spominjem i često mi se događaju. Oba primjera zapravo pružaju objašnjenje zašto se ovdje nije dogodila promjena, čak i ako zanemarimo ono standardno mišljenje kako vladajući drže ljude u šahu zaposlenjima i „uhljebljavanjima“.

Priča prva

Ova situacija događa mi se svako malo, čim neki moj prijatelj ili poznanik poželi kupiti novi automobil. Zapravo, pošteno bi bilo reći novi polovni auto. Tako je to kod nas. Kako me svi percipiraju kao automobilskog fanatika i vrsnog znalca i pratitelja auto industrije i svih poznatih i nepoznatih modela (hvala im na tome!), tako mi se uvijek rado obrate kada treba donijeti veliku odluku – u koji auto potrošiti naredni kredit?

Tako od banke, nakon gomile papira i umalo pa rektalnog pregleda, posuđenih 10, 15 ili 20 tisuća maraka oni odluče staviti u moje ruke (virtualno, da ne pomislite nešto drugo) tražeći krajnji i konačni savjet. I onda vam ja, kao pravi savjesni prijatelj i prozvani ekspert, lijepo sjednem s budućim vlasnikom novog polovnog automobila i ubacim prvo ulazne podatke na papir – koji auto je do sada imao, koliko je bio zadovoljan njime, jesu li mu se prohtjevi ili potrebe promijenile, koliko godišnje ima namjeru voziti, koga će voziti i koliko je spreman plaćati na održavanje i potrošni materijal.

Priznat ćete, prilično obimno i savjesno, zar ne?

I tako sjednemo mi, popijemo par piva, ja mu objasnim kako nema potrebe uopće trošiti 20 tisuća, kad sve potrebe može zadovoljiti sa odličnim automobilom za 17 tisuća. Bacim mu sve na papir, čak izbacim i statistike kvarova i objasnim kako ih koji mediji prilagođavaju svojim nacionalnim proizvođačima i kako se na to ne treba osvrtati.

Oznojim se objašnjavajući kako auto koji kupuje ne mora biti Nijemac, kako ima sjajnih i njegovim potrebama odličnih Francuza, Korejaca, čak i Talijana, da Japance i ne spominjem. Svedemo izbor na tri modela i sve dovedemo do toga da još samo on i gospođa imaju odabrati najljepšeg (po njihovom ukusu) i neku živahniju boju koja će istaknuti volju za životom vrijednim življenja za te pare. Posebno one novce koje će im ostati u džepu jer će kupiti optimalan auto za manje love nego su posudili od banke. Jer, pobogu, zato ja služim, kao pravi prijatelj na visini zadatka!

I taman kad nakon svega zadovoljan legnem u krevet misleći kako sam učinio dobro djelo – eto mi njega za koji dan sa tri godine starijim Nijemcem, koji je prešao 50.000 kilometara više! To njega sa potpunim ignoriranjem onoga što sam mu preporučio. Eto njega sa jednostavnim rješenjem na koje sam ja, sirotan, potpuno zaboravio:

- Slušaj, stari, ipak je to Švabo! Jebiga.

Prestao sam i pitati zašto to rade, a nakon nekog vremena sve teže prihvaćam povlačenje za rukav i ono „Stari, pomozi, trebam kupiti auto, ti se u to razumiješ, koje mi preporučuješ?!“. Jednostavno znam da će mi, makar je on još uvijek samac i zarađuje jedva 800 maraka, sutra doći s Passatom, ako ne s Audijem A6 iz tamo neke godine. Pa sam i ja češće nego bih možda htio sklon isprve kazati onu famoznu kako je „Švabo ipak Švabo!“.

Priča druga

Naš čovjek. Prilično ogladnio, ali dobro i naplatio, pa je red da se počasti. Sjeda u restoran. Konobar donosi jelovnik – ili što bi stari narod rekao - Menu.

Kaže mu konobar da na dnevnom meniju imaju razna jela koja naš čovjek nekako ne stigne „pohvatati“ dok mu ovaj govori, a ne bi se želio blamirati da mu ponovo kaže:

- Ne bih, hvala, nešto ću s menija.

Naš čovjek, može biti skoro pa bilo tko od nas, ozbiljno zatim gleda u stranice jelovnika, namrčio obrve kao da je profesor koji ima zadatak ispraviti najteži ispit na fakultetu koji studentima znači sve u životu, i svjestan je toga.

Lista polako, ide prema kraju, pa se opet vraća, mrmlja strane nazive kao da se rodio s njima. Pažljivo promatra koji su sastojci umaka, podiže glavu, kao da se pokušava sjetiti kako mu želudac podnosi bijeli luk, a kako shitake gljive.

Gleda glavna jela, pa predjela, posebno ozbiljan pogled ima na juhama, pa malo popusti gard na salatama. Gleda i vinsku kartu. Opa! Ima tu mnogo naziva koja nije kušao! Još jednom skoro pa zatvori jelovnik, hitrim pokretom zjenice pogleda naslovnu kao da se ima uvjeriti da je to Menu, a ne Zbornik radova Saveza komunista. Onda opet isto, jer dvaput je dvaput, kao da pokušava poput profesora ustvrditi je li moguće da je baš taj i taj student uradio sve ovo što upravo pregledava.

I onda u trenutku kad mu se konobar približi s pitanjem – jeste li se odlučili? – naš čovjek najednom izgubi onaj profesorski ozbiljan izraz lica i pogledom koji sliči onome kad ga iznenadi cijena kaputa kojeg mu upravo oprobava zadivljena supruga, kratko upita – A kakvi su vam ovdje ćevapi?

Ako nisu nešto, daj mi jednu miješanu pizzu.

S majonezom!