'Ko bi rek'o čuda da se dese…

Mostar kao normalan grad?

Za Novu godinu poželjeli smo vam više optimizma, a optimizam je, vjerujemo, probudio i, za naše prilike, sjajan doček 2019. na otvorenom. Može li Mostar drugačije i bolje, nije više pitanje bez odgovora, nego više pitanje vremena.
Kolumna / Kolumne | 03. 01. 2019. u 11:25 Boris ČERKUČ
Kopirati

Kad je najavljena kandidatura Mostara za europsku prijestolnicu kulture (izvan EU) godine 2024., priznajem, bio sam među prvima koji je sa blagim podsmijehom dočekao čitavu inicijativu. Ne zato jer sam ordinarni hejter, klasičan Mostarac iz viceva koji će prvo popljuvati bilo kakav muving u gradu, pa tek onda razmisliti o čemu se zapravo radi, nego iz razloga što je Mostar bio sve samo ne slika i prilika grada kulture. Naravno, pod kulturom sam, kao i veliki broj vas, smatrao ukupno stanje stvari u gradu, opću nekulturu, nebrigu i javašluk, ne zanemarujući pritom, za ovdašnje prilike, izuzetno zalaganje, i sad mi se čini, premalog broja kulturno osviještenih sugrađana. Da mi oprostite, od rupa, kesa i zapuštenih travnjaka nisam vidio smisao kandidature.

Uhvatila se mahovina na orijentaciji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

I danas ću, dakako, oštro kritizirati našu opću nekulturu, nebrigu i javašluk, rupe na cestama i kese po krošnjama i parkovima služe mi kao svjedoci da sam u pravu, automobili natakareni na ono što bi trebale biti zelene površine daju mi za pravo da Mostar i dalje zovem prijestolnicom nekulture, ali ne mogu zatvoriti oči pred činjenicom da „majmun radi što majmun vidi.“ Drugim riječima, ako ne postoji inicijativa „odozgo“, ako ne postoji plan, neka opća inicijativa koju će gurati i iza koje će stajati nadležni, iluzorno je očekivati da će sve slabije tinjajući plamen građanske kulture ići protiv struje. On baca smeće pod prozor, parkira auto pod balkone, on radi što hoće, nitko ga zato ne kažnjava, pa kome ja onda da budem fin? To je to, ne treba ići dalje u definiciji našeg općeg stanja.

E sad, ta inicijativa za europsku prijestolnicu godine, nakon što smo je grupno dočekali sa podsmijehom ili nevjericom, svatko na svoj način, ipak je u ovom trenutku nekakav muving naprijed. I sve više se pokazuje kao jedan pozitivan korak u gradu koji odavno nije zakoračio nigdje, nego se više, onako, ponaša, kao pretili žderač junk fooda kojem jedna polovica mozga kaže da ustane, makar će to biti tek okret na drugi guz, a druga da sjedi gdje sjedi. Da, da, ima tu puno nesavršenosti, nekih naši skoro pa urođenih mana, ali reći da, recimo, zimski grad, ma kako da ga službeno ili neslužbeno zvali, nije oživio središnju zonu, bilo bi pogrešno.

Profeštali i Lenjin i Zrinjski

Šetalište Vladimira Iljiča Šubića Zrinjskog (da malo dočaram kako svi naši meltinzi imaju zvučati kada hoćeš biti politički korektan), naravno, može biti još bolje urađena zimska lokacija, nema sumnje da bi uz dobar rad ljudi uključenih u projekt kandidature, isti taj prostor mogao živjeti i ljeti, s koncertima i raznim drugim zbivanjima, jer, 'ajmo sad na stranu samu kandidaturu, Mostar je u svojoj sredini šupalj k'o šupalj zub. Da nema Mepas Malla, nešto sjevernije, gužva u središnjoj gradskoj zoni svodila bi se na one silne turiste s dalekog i nešto bližeg Istoka koji prelaze semafor od Franjevačke crkve ka Starom gradu.

Hoću reći da je, iz jako objektivnih razloga i nakon toga nakalemljenih subjektivnih osjećaja da je stanovniku grada najbolje u svom jatu, grad (pre)dugo vremena funkcionirao kao prosti zbroj dvije varošice, život čijih stanovnika se odvijao po liniji sjever  - jug. Priznajte, bilo da ste na lijevoj ili desnoj strani grada, ako ste grad presijecali svakodnevno linijom zapad – istok ili istok – zapad, votever, bili ste među rijetkima koji nisu dali svoj grad nikome. Svi ostali su svoj lokalni patriotizam temeljili na tome da je njihova strana jedina prava (samim time i ljepša), a mnogi se i danas ubiše od dokazivanja istog. Ostali su se naši sugrađani, dakle većina nas, naviknuli na život po paralelnoj liniji sjever – jug, pa im se klasična „pos'o, kuća, birtija“ shema zapravo još malo pa trideset godina odvija samo po jednoj strani grada.

Mostar išče Veliko Trgovišče

Navika je gadna stvar i teško se razbija, pogotovo u gradu u kojem glavni trg zapravo nije trg, jer nit' ima gabarite, niti je uređen kao trg, a o ponudi zabave i mjesta za susret za živa bića  na tom istom trgu da i ne govorim. O njegovom imenu ćemo neki drugi put. Rekoh, u gradu u kojem je Mepas Mall, uz sve ostalo, prilično učinkovito preuzeo ulogu pravog trga, pa smo dočekali da je prodajni centar zapravo mjesto susreta svih Mostaraca, te jedna od rijetkih stvari u gradu koja grad dezorijentira po ustaljenoj mapi kretanja, nužno je potrebno oživljavanje srednje poveznice, a to je već gore spomenuta šetnica, njezin spoj na Gimnaziju i dalje prema Rondou, odnosno prema Musali, trgovima koje legalno možemo nazvati glavnim trgovima dvaju Mostara proizašlih iz rata.

Ne, ne tražim ovo da bi se odmah ljubili i trčali jedni drugima u zagrljaj, nego da, za prvi korak, malo prodišemo, da proširimo vidike, pružimo korake, udahnemo malo veću količinu zraka. I da se prestanemo vaditi na strah, mržnju ili što već, kao što se pretili debeljko, koji obožava junk food, vadi na sto načina samo da ne prošeta malo. Debeljko radi jer je nesiguran u sebe, konta da će mu se vani smijati, da će ga omalovažavati, a ja sam, sto, siguran, da moji sugrađani, pogotovo oni koji znaju tko su i što su, nemaju straha da će im netko drugi to uvjerenje promijeniti.

Uglavnom, hvala vam!

Ne znam tko je sve bio na dočeku Nove tamo iza Stare gimnazije, bilo vas je i desetak tisuća, iako sam se u jednom trenutku, što u zbilji, a što u zajebanciji, odlučio navući vas na skandiranje – 'ajmo lijeva, 'ajmo sad desna strana, a najmanje što sam htio znati je tko ste i s koje strane grada dolazite. Jedino mi je bitno nakon svega da ste pokazali da u ovom gradu itekako ima kulture, samo je treba kanalizirati, odozgo pogurati – i vidjet ćeš čuda! Jedni pošteno vraćeni, a u masi i pod nogama pronađeni ključevi automobila, i jedan jednako tako pronađen i vraćen mobilni aparat, zapravo mi daju nadu da mi to možemo.

Bez incidenta, bez sranja, bez sitnih šićara, Mostar je na novogodišnju  noć na dočeku pobijedio samog sebe. Prošle sam godine, kada je doček bio tek kojih stotinjak metara zapadnije, napisao da se ne ufuravam da je Mostar tih tri ili pet tisuća ljudi koji su se okupili da gledaju Zoster i MSR – i da u gradu postoji još njih 110.000 koji su ipak prava masa iza zaključanih vrata i zakapijanih prozora, koja anulira svaki preuranjen zaključak, ali ovogodišnjih 10.000 već je brojka koja može potvrditi, ako ništa, onda pozitivan trend u gradu koji vapi za pozitivom.

Vrijeme je da je vrijeme…

A iduće godine još koja „milja“ više značila bi da se nije džaba krečilo. A kad se kvalitetno kreči, čemu se toplo nadam, onda se imam nadati da će Mostar konačno zaživjeti tamo gdje je sada tama i ruševina, da Gimnazija ima u što gledati. Kada se kvalitetno kreči, onda se, također, stvara sloj koji bez problema na sebi drži riječ „Advent“i koji bez problema apsorbira riječ „Bazar“, jer sve je to Mostar. Sitnim dušicama na znanje, ne voli se grad, dragi moji, kad voliš samo ono što misliš da je samo tvoje, nego kada voliš sve što je u njemu, pa i ono što drugi drže svojim. Kada nam proklamirane ljubavi na oživljenim točkama dodira udahnu malo više zraka, vjerujem da će sve u ovom gradu ići lakše – i sa puno većim međusobnim razumijevanjem i povjerenjem.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati