U gradu samo jeka

Nema smoga, ali ima svega ostaloga

Ne razmišljaj plitko i ne diši duboko! Da ne bi morao razmišljati duboko, a disati plitko. S osjećajem da je kasno.
Kolumna / Kolumne | 16. 01. 2020. u 09:10 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam odavno išao u planinu, tako da nisam odavno igrao omiljenu dječju igru pravljenja jeke. Fascinantno je kad se zadereš, obično s nekim zagorovskim pokličem iz punine pluća nalik vrisku, pokušaš nadjačati prirodu, samo da bi ti ona tvoj vlastiti bijes pretočen u urlik vratila višestruko. Aaaaa-aaaa-aaaaaa!

No, ne trebam ići u planinu da bi mi se krik vratio i odzvanjao više puta. Tako se uglavnom osjećam kada nešto napišem, pa opet pet godina nakon toga ponovim taj isti tekst, pa opet nakon koju godinu...jeka, jeka i samo jeka. Osjećaš se kako pričaš sam sebi i kako ti se sve što napišeš uvijek jednako vraća, baš poput jeke. Jer, osim jeke, ništa se stvarno i ne događa.

Mostar je grad kojeg sam prije mnogo godina opisao kao posuđeni stan u kojem trenutni stanovnici buše, razvaljuju, dograđuju mimo znanja pravog vlasnika ili čak njemu u inat. I sve to rade kao da čine s namjerom da jednog dana odlepršaju odavde, ostanu kratki za nekoliko stanarina i ostave otvorena vrata, pa da se svaki kokošar može namiriti prije nego konačno dođe onaj kome je stalo i koji sve ovo smatra svojim.

Možda je nekome ta, u međuvremenu, s moje strane, često ponavljana slika, izgledala grubo, ali nakon toliko godina teško da me netko može demantirati – u ovom gradu zbilja živi više ljudi koji ga ne vole, nego onih koji ga vole. I nije tu u pitanju tko smo mi, a tko ste vi, tko je sišao nedavno, a tko se ukotvio odavno, poštedite me tih stilskih vježbi o ljubavi prema gradu i vazda krivim onima nonomo, koje dijele grad vazda popola, makar je na neki čudan način on cijeli. Rezultat ljudi, goli rezultat govori da je to tako. I da je porazno.

Živjeti u gradu u kojem je smeće, baš kao svinjama u krmetnjaku, neizbježan dio dekora (usput budi rečeno, niti gastro ponuda nam nije daleko od spirina!) znači živjeti sa spoznajom da mnogima koji s tobom dijele životni prostor ne smeta gušiti se u otpadu. Mentalitet „samo do mojih vrata“ i „...zaboli me kita“ vidljiv je na svakom koraku i, kad bolje razmislim, trebalo bi ga prodavati turistima. Evo, pogledajte, dragi Japanci, Kinezi, Arapi, Slovenci, Nizozemci...evo klasičnog primjera ljudskog smeća!

Živjeti u gradu u kojem šatirane fasade i na svoju ruku odabrani prozorski otvori govore više od tisuću riječi nabija osjećaj sramote koji te napada uporno poput osipa. I dok mi je nekoć bilo zanimljivo kad me turisti na koje naletim u Mostaru pitaju zašto je ovo ovako i kako je došlo do toga, dvadeset i pet godina nakon rata osjećam se kao šugav kad me pitaju to isto pitanje. Osjećam se puno gore nego kad me stigne jeka. Osjećam se kao da me je sustigla kletva. Vazda ista usrana pitanja i moji odgovori koji zvuče kao izgovori. Oni najjeftiniji.

I jednako se osjećam kad stojim u koloni na priključku na M17, taman što sam prošao novi most i novi kružni u Zaliku, s pogledom na to čudo arhitekture zvano pasarela, a zapravo prvo vraški protresen asfaltom iz Titinog vakta i onda satjeran skoro pa u crijevo kao meso za kobasicu. Čekajući pola sata u vrijeme špice da se konačno izbacim na cestu za Sarajevo, izgubim i živce i pola vremena, jedino zadovoljstvo mi pruža osjećaj nizanja psovki onome koji je određivao prioritete u prometu.

I sve nam je tako. Na pola, nedovršeno, ostavljeno, izostavljeno. Cesta od Rondoa prema Stadionu, Petra Krešimira IV, cesta je spasa, baš kao one u ratu. Tuda dnevno prozuji na desetke vozila Hitne pomoći, pod rotacijama i žurbi, a ja svaki put nanovo pomislim kako je upravo ta ruta dokaz kako ovdje zrnca suosjećanja nema. Plan iz osamdesetih, ni pomaka da se malo prilagodi novom vremenu. A ljudima su sekunde bitne za život.

Nisu u pitanju samo vozači koji se ne pomiču pred sirenom i blicanjem, jer jadni i nemaju kuda izmaknuti se, nego je čitav koncept ceste koja bi trebala biti brzi koridor za bolnicu na (nekoć) kraju grada potpuno oskvrnavljen. U međuvremenu je cesta, posebno ona kod fakulteta postala najdžombastija u gradu, pa ako pacijent do tada i nije umro, mogao bi baš tu umrijeti, na onom krateru pred ulaskom na Ekonomski.

Tek kad te prevezu tom dionicom shvatiš, u čitavoj svojoj muci, kako se osjeća martini u Bondovim filmovima – protresen, ne promiješan! Zapravo, tek kad ti dođe gusto shvatiš koliko ovaj grad nije pravljen s namjerom da pomogne samom sebi.

U ovom gradu važi samo ona – pomozi si, pomoći ću ti! On je tek nakupina loših ideja, loših investicija, loših ljudi, loše prošlosti i nevjerojatno loše prognoze za budućnost. Raspadamo se kao podstanarski stan, onaj u kojeg gazdarica ulazi sa začepljenim nosom i s gađenjem, ali ni ona više nema snage ni želje obnoviti. A i kome bi? Neka stoji tako i donosi novce...još malo pa će kapnuti za kakav kvadrat u Makarskoj, jebeš ovo!

Dođe ti gusto, u Mostaru to bar nije teško, pa te uhvati s vremena na vrijeme neka čudna apatija, pa ti samo naviru svi infrastrukturni problemi pred oči, svi ti nikad dovršeni gutači novca, pa prođeš pored Mepasa i skužiš onda onaj sav nedovršeni jad oko njega, još kao dječak tuda su te vodili i sve je bilo manje – više isto.U mraku se naziru počeci nečega što nikad neće biti završeno, vječni spomenici nečijoj brzopletosti ili optimizmu, a zapravo spomenik vječni našoj nesposobnosti da učinimo grad funkcionalnim. Ali, da usprkos svemu utučemo gomile novca koji, baš kao voda kroz cjediljku, samo učas nestane kroz gomilu malih šanerskih rupica.

Pa se kreneš češati, jer si neki nas shvatio da Uborak nije od jučer, da je još pred rat tamo gomila ljudi izašla na ulice s porukom da ne može više, da su još tada stručnjaci rekli da je dao sve od sebe i da nije po standardima. Standardi? Koji crni standardi? Ima li u ovom freaktownu ikakvih standarda? Gdje god se okreneš, nema! Jedini standard je da smo se navikli ne plašiti jedni drugih i da je rezultat opći bol u genitalijama za sve druge.

Ali to nam ne smeta da uživamo u malim hinjskim pobjedama, koje ustvari ništa ne znače. Evo, ovih dana se kurčimo pred Sarajlijama, koji se guše u smogu i cirkusu oko Kantonalne vlade. Kao, halo luzeri, ne samo da je naša Vlada formirana i čvrsta kao klisurina, nego nam je sunce po vazdan i, evo, za razliku od vas, dišemo punim plućima! Da samo znate koliko imamo više sreće nego pameti, a i koliko ta navodna sreća i nije ono što na prvu izgleda, zauvijek bi zašutjeli!

I ne dišite previše, Uborak nije daleko koliko vam se čini. I ne događa se drugima, kao što vam se čini. Tu vam je, pred vratima. Jeka je, probali ste valjda jednom, isto bumerang, i samo na prvu se čini da nije opasna.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close