ACM812A

Linija između hrabrosti i gluposti

Političari se trebaju odreći svake plaće koja je viša od standarda prosječnog građanina, jer biti političar nije posao, to je poziv.
Kolumna / Kolumne | 29. 04. 2020. u 09:30 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da odmah objasnim naslov. Hrabrost je kad žena nađe novi recept pa ti probaš kolač od malina. Glupost je kad nađeš dobavljača respiratora i kupiš ga preko poljoprivrednog gazdinstva.

Kakve veze ima tko je kupio respirator, bitno je da je stigao. Nije baš tako. Kupila je neki dan Violeta iz Gruda šest respiratora, isto tako nema ovlasti da uvozi medicinsku opremu, no razlika je u svemu osim te informacije. Ćorluka je ovaj potez napravio zato što ‘znam ja nas’.

Prvo, odlučio se ne donirati novac zdravstvenim ustanovama jer tko zna gdje će ti novci završiti, to što ne uniđe sprida u bolnicu k’o da nije ni sazad unišlo. Drugo, postoji određena veza između nabavljanja kemikalija za čišćenje i dezinfekciju i zaštitne opreme za medicinske djelatnike. Treće, tih šest respiratora. Ćorluka je predao zahtjev domaćim institucijama, resornom tijelu za uvoz i distribuciju lijekova i liječničkih pomagala, molio, kumio, zvao u pomoć i europske misionare u našoj zemlji, na kraju se načekao i dobio dozvolu za uvoz. Privremenu, dapače, čim ovaj COVIDijamet prođe, neće ni imati potrebu za nabavku respiratora.

I na kraju, ključna razlika, Ćorluka je sa Sattlerom dogovorio da EU plati prijevoz humanitarne pomoći iz Shanghaija za Sarajevo i on istim tim zrakoplovom da poveze ovo što su oni kupili. Pročitajte još jednom – ONI KUPILI. Svojim novcem, ne mojim, ne tvojim, ne entitetskim, ne državnim, Ćorlukinim parama. Sve je pritom obavljeno uz svaki korak praćen domaćim medijima, đto javnim, to privatnim, nije da je Ćorluka platio ikome praćenje, tada je to bila jedina vijest, a naslušasmo se čovjeka kako trubi isto dan-noć u programima raznih društveno-političkih gledišta

Strah od javnih nabavki

Ja nekako još od vremena srednje škole zazirem od svega srebrnoga, makar to bile i maline. Naime, moj razrednik i profesor matematike družio se sa Zlatkom Lagumdžijom i uvijek je nekako provlačio komunistički agitprop kroz šale i životne lekcije – ništa izvan zakonskih ovlasti, razrednik ti je jedna vrsta izvanjeg roditelja i dijelite brojne anegdote odrastanja. No zbog druženja sa Zlatkom, mi smo ga u školi zvali Srebrenko. I malo po malo, kao što i dan danas protrnem od strahopoštovanja kad sretnem Srebrenka na ulici, nekako mi općenito srebro ne izaziva najtoplije osjećaje. Više me natjera da pognem glavu i osjećam se glupo.

I onda veza respiratora i malina. Hajde, evo, ni Fadil ni Jelka ne znaju nikoga u Kini, treba im neki kontakt, kontaju oni šta će, eto ti Hodžića, ej Fikrete, znaš ti bolan koga u Kini da pravi respiratore ove medicinske, ne znam ja zna brato, aj zovni brata, selam brate moj lijepi, jel da ti ono s Kinezima kuburiš maline, a brate moj lijepi ne|znam kad sam zadnju malinu prod’o, ali znam nekih Kineza, ej e’o taman sjedim s Fadilom i Jelkom i nešto kontaju oni trebalo bi im nekih respiratora za bolnice... STANI!

Normalan čovjek bi rekao, evo ti broj telefona, to ti je ovaj moj kum Ćung iz Kine, reci da ti je Redžo Malinar dao broj i on će ti sve dalje objasnit, koga da pitaš, đe da kupiš. Fala brate moj lijepi, nema na čemu, evo kažu njia dvoje da imaš pivu od njih, ne pijem u ramazanu, dobro onda kolač jedan navečer.

Svi ostali scenariji su sumnjivi i dođe ti da pogneš glavu i osjećaš se glupo. A još je gluplje osjećam kad vidim izjavu na FENA-i Alagićkinu izjavu da su registratori kupljeni uz poštivanje procedura. Kakvi sad registratori? U jeku svjetske pandemije mi vršimo uredsku reformu, slažemo abecedno mrtve pa nam trebaju registratori?! Sve ostalo možete vidjeti po medijima, kad su stigli respiratori, kad je izdana dozvola za nabavku, je li i gdje proveden tender, što su o nabavci znali Jelka i Fadil ili što nisu znali...

Ja samo kažem kako bi postupio običan, normalan građanin. I to bi bila hrabrost, pomoći javnosti u njezinoj potrebi. Ali da proizvođač malina kupuje respiratore i jamči za njih svojim dugogodišnjim iskustvom popravljanja i servisiranja respiratora. To prelazi tu tanku liniju između hrabrosti i gluposti. Jer hrabrost je znati s čime se suočavaš i učiniti nešto iako ti je neugodno i strah te je i mučiš se oko same pomisli na taj čin. A glupost je bez razmišljanja grlom u jagode, pardon, maline.

Glupi Vikinzi

I kad već govorim o hrabrosti i gluposti, hrabrost je kad hara pandemija smrtonosnog virusa otići na posao. Bilo koji posao, bilo to u Domu zdravlja, bilo to za volanom kamiona, bilo to na šalteru pošte, banke, za pultom ili kasom trgovine. To je hrabrost. Znaš da nema druge nego staviti glavu na panj. Ipak nećeš zaletjeti se, stavit ćeš rukavice, masku, odmaknuti se od ljudi dovoljno, okupati se kad dođeš kući, čak i prije nego zagrliš djecu i poljubiš supružnika. Hrabrost je sada biti mehaničar, električar, krovopokrivač, portir, vozač, urar, ...

Glupost je kad se skrati radno vrijeme, jer sve dulje od 15 minuta u nekom prostoru je dovoljno da se zaraziš. Glupost je kad se uvede policijski sat jer boli virusa briga je li mrak ili dan, COVID nema oči. Glupost je kad se uvode neke propusnice, kakve crne propusnice, donese se odluka koji su poslovi od esencijalne važnosti i samo zaposlenima u toj oblasti se dopušta odlazak na posao. I nema na lijepe oči, ako nisi uredno zaposlen, doprinosi plaćeni i to, nema na posao. Glupost je na kraju krajeva da Vlada donese odluku o plaćanju doprinosa na minimalnu plaću. To znači da država sebi plaća naše ranije uplaćene novce. A radniku koji je te novce zaradio ranije, dok je bilo dobro, jedno veliko ništa.

Glupost je formirati nekakav fond za pomoć gospodarstvu, u koji će novci doći kreditom, onda neće svima biti podijeljeni novci prema broju zaposlenih, nego samo nekima. Kojima nekima?! Što to uopće znači?! U ovakvim trenutcima vidimo sljedeće stanje, da je pošteniji poslodavac koji je dao radniku otkaz jer ga nije mogao platiti, nego onaj koji mu je uručio sporazumni prekid ugovora, a zašto, zato što radnik s otkazom ima pravo na pomoć države. No, budimo realni, glupo je da Zakon o radu ne poznaje termin čekanja ili neke slične formulacije, no to smo znali i prije krize, vidjeli smo na primjeru Aluminija d.d. Mostar da država ne zna riješiti problem poduzeća koje privremeno mora obustaviti rad da bi se isprogramirao neki novi način poslovanja. No i pored toga, pa ljudi glupost je da pola zemlje ima karantenu, a pola nema. Glupost je da neki dobiju kućnu izolaciju, a neki šator.

Smijali smo se Šveđanima, ali mi se čini da će se oni posljednji smijati. Jeste, ogroman broj mrtvih u njih, ja pa šta. Vidi sad. Oni nikoga ne testiraju. Ono, kašljem, kišem, testirajte me – NE MOŽE! Tek ovi hospitalizirani budu testirani. Ono, čisto da znaš što ti je činiti, davati antibiotike ili nema potrebe ako je COVID-19. Na taj način prvo su uštedjeli silne novce za testove. Drugo, ništa nije bilo ukinuto – niti kretanje, niti radno vrijeme poremećeno, a zašto? Zato što ti radnici u Švedskoj donose novce, redovne prihode, pa Švedska tako ima i dovoljan broj ventilatora, respiratora, laboratorijske opreme. Naravno, rekli su im, ne budite ludi, ne grlite se i ne cmačite, držite distancu, tko kiše mrš kući, sve po dobro utvrđenim pravilima.

A to što imaju mnogo mrtvih u staračkim domovima, baš sam zadnjih dana slušao hrvatskog veleposlanika u Švedskoj – u toj zemlji ne postoji starački dom kao kod nas. Sramota je oca ili majku strpati u starački dom. U njih postoje samo palijativni domovi, odnosno domovi za intenzivnu njegu teško oboljelih starijih osoba i čak i kada nije globalna pandemija, u takvim ustanovama ljudi ne borave dulje od šest mjeseci, ionako umru. I to vam je, dragi moji, hrabrost. Znamo što nam prijeti, bit ćemo krajnje oprezni, ali živjeti se mora, jesti se mora, plaćati se računi moraju, državi nije posao da daje jednokratne naknade, političarima nije posao da se odriču jedne plaće – to su ionako narodni novci.

Političari se trebaju odreći svake plaće koja je viša od standarda prosječnog građanina, jer biti političar nije posao, to je poziv. Na kraju, kad razmislim bolje, to u Švedskoj je hrabrost, ovo u nas je opća glupost. A bit će još veća kad je na izborima još jednom utvrdite na vlasti. Pa bujrum!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close