Uhljeb, dabome

Liga brojača krvnih zrnaca

Hrvatska politika posljednjih godina u Bosni i Hercegovini bazirana je na tom prokletom brojanju krvnih zrnaca, na kako se to stručno kaže, legitimnom političkom predstavljanju.
Kolumna / Kolumne | 08. 01. 2020. u 10:00 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je Željko Komšić izabran za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine 2006. godine, nije mi se povraćalo na sami njegov spomen. Meni ništa ne predstavlja što mu je otac Marko, majka Danica, a supruga Sabina. Ljudski identitet nije određen dezignacijom Sedma od Devet, kao što zna svaki istinski ljubitelj Zvjezdanih staza.

Ljudski identitet obojen je genetikom samo zato što imamo slike u boji na osobnim iskaznicama, inače bi teško bilo svrstati nekoga u koš samo zato što mu je Bog, Allah, Sudbina, Svemir ili Slučajnost na određeni način poredalo gvanin, adenin, timin i citozin. Uostalom, te četiri kemikalije svi imamo u jednakom omjeru.

Ljudski identitet rezultat je učenja, odgoja, odrastanja u određenoj sredini. Moj otac, prastarog hrvatskog imena, majka sasvim suvremenog hrvatskog imena i supruga toliko uobičajenog imena i djevojačkog prezimena, da mi četvrt familije nije došlo u svatove „jer ženim Srpkinju”, a četvrt familije nije došlo u svatove „jer ženim Šokicu”, ni na koji način oni ne mogu uvjetovati da se ja osjećam više ili manje Hrvat (ili hadezeovski 'Hrvatom'), ali eto nekako sam vrlo brzo uočio da unatoč svome autohtono autokefalnom prezimenu imam daleko više prava zvati se Hrvatinom nego li hrvatski član Predsjedništva BiH. Zašto? Jer je on vrlo brzo, tijekom prvog svog mandata, pokazao da mu jedini interes isprovocirati Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Tijekom svog drugog mandata pokazao je još neke interese, primjerice, da želi isprovocirati prve susjede, Hrvatsku i Srbiju. Pozivanje na što verbalne, što fizičke dvoboje sa susjedima bilo je iznimno zabavno samo prvih pet minuta, a onda smo shvatili da je to jedini način na koji čovjek-stranka zna funkcionirati. No ni tada mi se nije još uvijek povraćalo na njegov spomen.

Povraća mi se kada pomislim na njega tek otkako je u fotelju (hrvatskog) člana Predsjedništva BiH zasjeo treći put, i nema nikakve veze ni s DF-ovom prodajom skupštinskih ruku ni s njegovim pripadnik/predstavnik identitetom. Naime, u svakoj demokratskoj državi normalno je imati dva predsjednička mandata. Iznimka su SAD, ali riječ je Rooseveltu i drugim arhajskim predsjednicima. Iznimka su San Marino koji nema dovoljno stanovnika ili Švicarska u kojoj ionako svake godine obnavljaju izbor pa to svakako ne traje dovijeka.

Ostale zemlje koje uključuju više od dva mandata su kvazidemokratske poput Italije, Azerbajdžana, Džibutija, Kameruna, Urugvaja, Sjeverne Koreje, Kine... Meni se, dakle, Komšić zgadio kada je pokazao kako ga zanima samo fotelja i nikakav društveni napredak. Tada ne samo da je odlučio isprovocirati bosanskohercegovačke Hrvate, susjede, nego i neoliberalne civilizacijske norme. No, Hrvat Željko IPAK nije tema ovog teksta.

Uhljeb, dabome

Hrvatska politika posljednjih godina u Bosni i Hercegovini bazirana je na tom prokletom brojanju krvnih zrnaca, na kako se to stručno kaže, legitimnom političkom predstavljanju. Pritom legitimno političko predstavljanje se računa ako si Hrvat kandidiran za člana Predsjedništva BiH, ali ne i ako si kandidat za potpredsjednika Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije ili još manje moguće, Srbin koji ima želju postati ministar (ili hadezeovski 'ministrom').

Bosanskohercegovački Hrvati su tragično prihvatili dan kada im Dragan nije izabran, nego su im drugi treći put izabrali Željka. Pritom je još uvijek teško zaključiti što se računa pod terminom drugi: jesu li to Bošnjaci, bosanski Hrvati (kojih je daleko više od hercegovačkih) ili u konačnici Hrvati koji ne podupiru HDZ BiH. Prosvjedi, svijeće, šetnje, non-grate... sve znate.

No Liga brojanja krvnih zrnaca nastavljena je burno i proteklih tjedana. Hrvatski predsjednički izbori. Mandat za jedino tijelo u kojem bosanskohercegovački Hrvati istinski osjećaju da biraju sebi predstavnika. Istina je, ovo je jedan od rijetkih primjera kada i bosanskohercegovački Hrvati sudjeluju u izboru svog političkog predstavnika. Nije jedinstvena Hrvatska među zemljama u svijetu koje pravo glasa dopuštaju dijaspori, pa to isto ima i Bosna i Hercegovina.

Međutim, na dijasporu svaka nacija ima pravo gledati kako želi. Primjerice, u Andori možeš živjeti i ti i tvoj ćaća i tvoj djed, ali svejedno ćete biti manjinski žitelj Andore ukoliko je pradjed s Balkana. Takve tvrdokorne zemlje čak ni svoje stanovništvo ne smatraju autohtonim, zamisli kako onda doći do dijaspore. Opet, postoje zemlje poput Izraela, koje svoju domicilnost stavljaju u ruke Abrahamu. Jednom kada prihvatiš da je određeni čovjek dio tvog kolegija, ne možeš mu ne dati pravo glasa.

I sad dođemo do posljednjeg brojanja krvnih zrnaca. Svi znamo kako je Kolinda Grabar-Kitarović iz Istre, zemlje natopljene krvlju iredentista i komunista, kako je potomak antifašističke partizanske obitelji. Bosanskohercegovački Hrvati tada čine prvi raskorak u odnosu na prekogransku braću – dok desnica u Republici Hrvatskoj sasvim legitimno traži politički zaokret u vidu Miroslava Škore, ovi naši Hrvati umjesto sride pogađaju u ništa.

Ogorčena desnica ne želi prodati svoj glas niti u drugom krugu, ali bosanskohercegovački Hrvati drugi put fulaju u suosjećanju s prekograničnom braćom pa od dva zla biraju pogrešno (rekao je čika Witcher da ne postoji veće ni manje zlo). Zanimljivo, ljudi koji toliko godina broje zrnca članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine sada žmire na livanjsko-duvanjsko naslijeđe bračnog para Milanović.

Sada je čovjek koji je identitet izgradio kroz svoje za Livno i Tomislavgrad tipično antifašističko-komunističko obiteljsko ozračje, koji je svoj titoizam gradio u demokratskoj Europi i po bojištima NATO-a (jeste, ovo je sve sarkazam) izdajnik i komunjara. Iako nisam nešto pretjerano ljubitelj političara koji ima problema s vodom u kupatilu, prepao sam se da čovjeka koji je otkočio hrvatsku proračunsku vreću dajući za Sveučilište u Mostaru i SKB Mostar i franjevcima itd. itd. sada ne proglase sarajevskim Sandžaklijom, kosovskim Srbinom ili još gore, turskim Kurdom.

Greška u koracima

Najžalosnija od svega ovog raskoraka jest činjenica da svega čega se posljednjih godina prihvati HDZ Bosne i Hercegovine pada u zaborav, u ništavilo. Primjerice, vrlo se dobro sjećam izjave aktualnog predsjednika Glavnog vijeća HNS-a da bosanskohercegovački Hrvati trebaju prestati moliti Boga da kiša pada u Zagrebu (ako tko sumnja u Ljubićeve riječi, neka se obrati arhivu BHRT-a). I onda kao treptaj zalaza HNS-a taj isti Ljubić nedavno poziva Hrvate da glasuju za Kolindu. Čekaj, gdje ta kiša pada i na koji se način distribuira?!

Moguće da sam se pogubio u trofaznom planu revitalizacije hrvatskoga bića kao što se HDZ BiH pogubio u trenutku pada Aluminija d.d. Mostar. Kao jučer sjećam se kada je Mijo Brajković iznosio planove za izgradnju plinske elektrane za Aluminij, najavljivao fizibiliti studije, pa godinama nije dao ni primirisati HDZ-u BiH blizu ovog nekada najvećeg bosanskohercegovačkog izvoznika. Prihvatiše ih se ovi branitelji nacionalnih interesa i puf - odoše faze revitalizacije k'o jen-dva-tri u valceru.

Pa Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Ispravite me ako se loše sjećam, ali mi se čini da su posljednji put ozbiljno nešto radili prije nego se ova stranka uplela u dogovaranje oko sastavljanja istog. I kada kažem bilo što čega se oni prihvate, nemojte da se vraćam na priču o 'trećem', što entitetu što kanalu, o Šumama HB, o Žitoprometu, o protivljenju nezapamćeno lošoj vladi 'platforme', o protivljenju Mesićevu antibehahrvatstvu (na koje sam i osobno blago pi*dio).

Upala mu kašika u Bingo loptice

Naime, volio bih kada bi stožerna stranka, za dobro svih nas, prestala brojati krvna zrnca i umjesto željeza u krvi, počela povjeravati aktivnosti društvenog značaja onima koji imaju, recimo, aluminij u krvi. Kada bi umjesto svojih vjekovnih krvnih slika članova Predsjedništva BiH predočila sebi krvnu sliku gradonačelnika Mostara pa vidjela da, Bože Ljubi zdravlja, ali trebamo svježe krvi. Volio bih kada bi stožerna umjesto vječitih stožera u stranci dala mjesta mladoj snazi, imaju izrazito odlučne mlade političare, koji znaju koncipirati svoje ideje, znaju realizirati svoje planove i što je najvažnije, imaju volju da sjednu za pregovarački stol.

Tek kada se špranje pregovaračkog stola uvuku u krvotok tipičnog hrvatskog političara u Bosni i Hercegovini, možemo govoriti o napretku. Ovako kako je sada, samo nas sramote pred braćom Srbima i Bošnjacima iz domaje te braćom Hrvatima iz Hrvatske. Mene je osobno stid kako nam se rugaju da smo glupi Bosanci koji im pokušavaju nametnuti predsjednika jer matematički i statistički nikad, točnije NIKAD bosanskohercegovački Hrvati nisu izabrali niti jednog hrvatskog vođu osim Franje Tuđmana. A on je bio rekorder koji će se teško ponoviti. Ali bilo je onih koji su na brojanju krvnih zrnaca ovdje hranili mržnju prosječnog građanina Republike Hrvatske prema Hercegovcima Hrvatima pa poput Tuđmana dvaput zasjeli u predsjedničku fotelju u Zagrebu. Jeste, samo je taj jedan kojem je to pošlo za rukom osim Tuđmana.

Konačno, volio bih kada bi u stožernoj prestali brojati krvna zrnca iz još jednog sasvim latentnog motiva. Statistički, riječ je o pravilu više nego iznimci, da osobe s moguće akutno visokom sedimentacijom krvi nikada nisu uspjele zasjesti na neku od vodećih hrvatskih političkih funkcija. Jeste, govorim o ženama. Prije će mlada Hrvatica u BiH dobiti Bingo nego postati narodni lider. A znamo da Bingo ide isključivo u Jelah i ponekad u Tuzlu ili Zenicu, to je znanstveno dokaziva činjenica.

Dosta je više brojanja krvnih zrnaca, vidite da se utapamo zbog toga.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close