Majstore, otvori zadnja!

Ima li više izać' iz ovog našeg filma?

Patnja Bill Murraya trajala je sat i 41 minutu. Naša patnja traje skoro pa beskrajnih 28 godina. Bez neke velike nade da će svanuti novi, drugačiji dan.
Kolumna / Kolumne | 18. 10. 2018. u 10:00 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Film Groundhog Day poznajete, zar ne? Svizac , Andy McDowell i Bill Murray u remek djelu Harolda Ramisa iz 1993., sa genijalnom radnjom u kojoj se nesretnom Billu iznova ponavlja jedan te isti dan, sve dok se stvari ipak na kraju ne niveliraju tako da postanu savršene.

Stvari su tako postavljene da lijeni i oholi glavni junak mora konačno poraditi na sebi i pomiriti se i sa sobom i sa svijetom, na način da postane drugačiji, bolji čovjek. Tek onda konačno sviće novi dan.

A onda je svizac zamotao stoju…

Film sam gledao jedno desetak puta, malo je reći da sam fan, ali kako vrijeme prolazi sve mi je nekako neugodnije i pomišljati na njega. Naime, osjećam se već predugo poput Bill Murraya, osjećam se poput zatočenika jednog te istog klišea, koji se stalno iznova ponavlja u jednakom obliku, sa jedva primjetnim drukčijim detaljima, koji, naravno, baš kao u filmu, nisu dovoljni da konačno svane onaj naredni dan.

Jok, vazda jedno te isto, s tim da ovdje nije pitanje jednog Billa Murraya, nego čitavog jednog kolopleta kolektivnih lijenosti i oholosti, koje nikako ni da primaknu niveliranju. Čak što više, ne samo da ne primiču, nego se dobrano i odmiču već više od deset godina. Sa sve manje nade da ćemo se ikada, ali ikada razumjeti i nivelirati.

*ita u Billa

Da, neću reći ništa novo ako kažem da je živjeti ovdje jednako osjećaju biti Bill Murray u tom filmu. Svaki novi izbori ti nabace onaj osjećaj i onu facu kakvu siroti Bill ima kad se ujutro pogleda u ogledalo i skonta da to nije novi dan, nego opet isti „I got you, babe“ uranak u jedan te isti prokleti dan koji traje i traje do iznemoglosti!

Ne mogu ti odagnati taj osjećaj ni neki koji te hoće uvjeriti da je super stvar što je ovaj sjeo da ne sjedne onaj i da je to ta, gotovo pa ta suštinska promjena, koja se čitavo vrijeme čekala. Odmah se sjetim onog agenta osiguranja koji po tko zna koji put u spomenutom filmu hoće tipičnim fraziranim i napadnim stilom Billu prodati životno po povoljnim uvjetima i samo odmahnem rukom.  Kao i Bill, uostalom.

I dok se Bill Murray mučio sa svojim beskrajnim danom sat i četrdeset i  jednu minutu, mi smo zaglavljeni već 28 godina u nečemu što je više nalik nekakvom limbu nego bilo čemu drugom. Postoji okvir, postoji naizgled sve što je potrebno za jedan posao zvani razvijanje društva i države, ali se zapravo ništa osim tog okvira ne može nazvati imalo dovoljnim da se razbije magija koja nas drži u blokadi već toliko vremena. 

Juhu, opet  podgrijan grah za ručak!

Sam pogled na minulih mjesec i kusur dana i usporedba svega onoga što se pisalo i govorilo i što se pisalo i govorilo o istoj izbornoj prigodi daleke 1990., dovest će bilo koga iole normalnog do zaključka da se ništa, ali baš ništa suštinski nije promijenilo.

No, promijenilo se jest dosta toga. Nažalost, malo toga na bolje. I usput smo dobili okvirni sporazum koji je čista luđačka košulja, željezna maska , brnjica dr. Hannibala Lectera, te njegove provoditelje i nadzornike koji, majke mi, sve više u meni bude osjećaj da su, tragom svih ovdje navedenih filmova, odlučili malo eksperimentirati s nama.

I pritom imaju strašno mnogo strpljenja, valjda ih zabavlja gledati kako se koprcamo k'o friško ulovljena riba, u labavoj nadi da je konačno došao taj dan…

Daj hrčku točak!

A sve ovo tako dugo traje da odavno više nije fer. Okvir koji te sputava, koji nije pravedan otpočetka, ali koji ti je zabranjeno mijenjati, pravila igre koja te tjeraju na sitne hinjaluke i prevare, u kojima gubiš ili dobivaš ovisno o tome kako vjetrovi pušu i pika li se brojnost ili formacija,  organizatori igre koji su jedini koji zapravo dobivaju i gomila fraza i frazetina kojima nam se nudi to novo  i drugačije sutra. Koje neće doći jer su se izlizale i te fraze tipa „naš put ka EU i kakvim već ne integracijama“. Ne samo da su se izlizale, nego su već odavno tragikomedija.

I da, samo se jadni Billovi, njih tri i nešto milijuna, nikako dosjetiti  što ono treba učiniti da bi se novi dan nekako dogodio. S obzirom da stalno pokušavaju lakšim putem, nemam neku nadu u bolje sutra.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close