Blues mutne vode

DNK jedne tihe propasti

Svi smo mi, na kraju krajeva, nečiji. Samo je ono što bi nam trebalo biti zajedničko – ničije! I to vam je srž svakog problema, koji nije ničiji nego naš. Čitaj dalje...
Kolumna / Kolumne | 25. 07. 2019. u 08:45 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Imam poznanika, ima neki biznis, klopa, kafana, dostava. Ponekad sjednem kod njega i neki dan primijetim kako mu dostavno auto, inače staro k'o Grčka, ima ćelave gume. Znači, ćelave totalno, kao one slick gume za Formulu 1. U starost guma ne sumnjam, vjerojatno su godište kao i auto, i ne bih to niti primijetio da me poznanik nije vazdan zamarao sa „situacijom u gradu i društvu“, te ne valja ovaj, ne valja onaj, drugi su krivi...standardna priča. Rekoh mu, dobro, a jesi li ti kriv? Naravno, ni čut'! Još standardnija priča. Nevinost je neupitna.

Nisam ja, oni su!

I pitam ga, dobro, jadan ne bio, zašto su ti gume ćelave? Padne li prva kiša nakon ove suše, zaginut ćeš negdje, što je najgore, pokupit ćeš i nekog prolaznika, ubiti ženu s djetetom, zakucati se u auto iz drugog smjera. Na to on odmahnu rukom i lakonski pređe preko problematike do kosti istrošenih pneumatika, te se vrati na problematiku Čovića i HDZ-a. Naravno, brzo sam ga svrnuo natrag, zamolivši ga da mi objasni zašto su mu gume ćelave i tko ga je, uopće, pustio da prođe tehnički s takvim gumama, pošto je auto, valjda registriran, što nisam provjeravao – ima tko se time treba baviti.

Uslijedio je niz opravdanja, i prigodnih psovki – lopovi su mu prodavači guma koji prodaju skupe gume (brat bratu, njegova dimenzija nađe se za 200 maraka s montažom za sve četiri!), lopovi su mu oni koji naplaćuju tehnički pregled i registraciju (sve je, usprkos svemu, uredno prošao), da bi se na kraju sve završilo sa – ja da im kupujem nove gume!? Kao da ih kupuje njima, a ne svojoj glavi, čovječe! I točno bih se sažalio nad njegovom sudbinom, ono, nema čovjek, jebiga,  da nije u isto vrijeme ispunjavao listić kladionice s ulogom od 20 maraka.

Spirala jada...

Imam jednog drugog, isto poznanik, poznat po tome da svaku rečenicu počinje sa „ja“ i uglavnom se hvali svojim podvizima na ovom ili onom planu. I tako, kad prestane priča, ponekad se voli pohvaliti kako  nije platio kaznu policiji ima ohoho! Nije tomu razlog to što vozi lijepo i po propisima, pa ga nitko ne zaustavlja, nego je baš primjer neodgovorsnosti za volanom, ali na neku foru, i kad ga zaustave, poznaje način kako da ne plati kaznu.

Neke policajce poznaje, što selo, što kumstvo, a što rodbina, a koliko sam skužio netko blizak mu je tamo gdje se kazne paraju. I nije jedini. Svatko ima nekoga negdje, a očekuje da nekom drugom nema nikoga nigdje! E, ne može! U maloj bari svi krokodili se manje ili više poznaju. I onda im, u konačnici, krivi ovi gore jer se međusobno tale i namještaju poslove. Uz samo malo napora može se doći do zaključka da ne rade ništa drugo što raja već ne radi.

Samo speri sa sebe

Izbjegavanje odgovornosti na bilo koji način forte je, čini mi se, svakoga ovdje. I stoga me u grudima štrecne kada ovaj s ćelavim gumama potpuno nesvjestan vlastite neodgovornosti i njezinih posljedica, ovaj što ga policija ne kažnjava, također nesvjestan svoje neodgovornosti i posljedica, kao i još mnogi drugi, za sve što ne valja pogledaju u nebesa i kažu – ma, to su ovi naši na vlasti krivi. Ako nisu oni onda su ovi što su došli, sišli, uvijek je netko drugi kriv.

To mi radi i jedan što ga inspekcija nije obišla otkad je otvorio, ima neku šnjuru, ali zato uredno kuka kako ovdje države nema i kako ga to jebe u mali mozak. Kad ga slušaš rekao bi – čovjek ima pravo, poštenjačina samo želi red, rad i disciplinu, a ima tri neprijavljena radnika, u firmi mu prijavljena samo žena, koja doskakuće kada ovaj načuje da „kruže inspektori“. Inače, ona sjedi kući i dosađuje se uz televiziju i igrice na FB-u.

Sve neki "obični građani"

Na nedostatak reda i države žali se i jedna koja još u životu smeće nije bacila kako treba i gdje treba, ali zato s visine gleda na „seljake koji su nas sjebali“. Muž joj je poznat po tome da nikad otkad stanuju u kvartu nije parkirao auto na jedno mjesto, uvijek je „negdje između“, pa zauzme dva. Ali će zato uredno i on lajati, pa davi koga god sretne, kako se drugi bahato parkiraju.

Ima i jedan što vozi auto na stranim tablicama jer su mu rekli da ga s njima nitko neće moći kazniti, jer kažnjavaju samo ako te snime s našim pločicama. Ne znam je li uspio u naumu, ali znam da i on zna krivca za sve. Jednom me je na sred ceste molio da javno pozovem ljude na juriš prema jednom velebnom stambenom objektu, a kad sam mu rekao da, ako ima nešto protiv objekta i vlasnika, prvo sam ode, uzme što misli da je njegovo, pa će valjda i narod onda za njim kao za svjetlim primjerom. Naravno da je ušutio, i on i narod. Pa nastavili vrtjeti orahe po džepu. 

Važno je imati dobar razlog

Znam jednog što je godinama krao struju, nisam siguran da to ne radi ni danas, ali uredno mu za sve krivi uhljebi iz Elektroprivrede, koji troše naš mukotrpno zarađen novac kojim plaćamo račune. Drugi ne plaća TV pretplatu jer se ne slaže s uređivačkom politikom FTV-a, ali glava mu je takva da bi neplaćao bilo što drugo, struju, vodu, internet, samo da ima izliku kao s Federalnom. Ali, nikako da pronađe nešto. Znam jednog što puši cigarete bez markica, a sve što želi u životu je da novac od poreza, ovaj iz budžeta,  obasja i njega, umalo pa sirotinju, a ne da sve to dijele oni gore, s vlasti. Inače je, to znam od ranije, sredio sebi sve što se može. Iz budžeta.

Ima stotine i stotine primjera i oni se ciklično ponavljaju. Sve ih znate, oko vas su i vi ste u njima. Neće kum na kuma, brat na brata, stric na rođaka. Uvezani smo u klupko svjesnih oklakšavajućih okolnosti u prekršaju, rođačkih pogodnosti, interesnih popuštanja i „naši smo“ usluga. Toleriramo da bi nam tolerirali. I tako ukrug.  I svima nam je zajedničko da sjebemo državu, i da, ako ikako može, jedni drugima (se) ne zamjerimo!

Gume su ćelave, računi su fiktivni, smeće je pored kontejnera, lova „na kavu“ je spremna, siva zona je dobrodošla, samo zato da prođemo lišo, da ne platimo dug društvu i državi. I onda, nakon svega, krivi ovi gore i jadna nam majka kakva je ovo zemlja u kojoj ovi odozgo samo sebi grabe! Zapita li se mnogi od nas koliko svi mi grabimo, izbjegavamo, zaobilazimo, prešućujemo, šurovanjem dogovaramo?

Daj ribu, ribu, ribu...

Pa, ne može tako, drugovi! Sjesti i kukati kako nema promjena zapravo je samo predstava za javnost, mali performans koji svi izvodimo, a koji je neka pučka verzija antibiotika kojim želimo pokazati da nismo mi, drugi su bolesni. Zar još nekoga čudi zašto je sve ovakvo već godinama? Možda se nema tko čuditi, jer svi smo glumci, a nitko publika.

Zar ne vidite da u ovoj državi nitko ne radi ništa što vi već ne radite? Netko na malo, netko na veće, netko na najveće, ali svak' na svom nivou radi jedno te isto. Postoji prešutna tolerancija kojoj ste sami kumovi. I nemojte, molim vas, krivca tražiti gore, nego ga pronađite u sebi! Sve dok to ne uradite, ništa se promijeniti neće, ali znam da je lakše očekivati da se promijeni vlast, a ne vi sami. Zato će vlast vječno ostati ovakva koja jest !

 U ovoj bari sve će ostati isto.  Svi će ribolovci i dalje  loviti u mutnom, pa nekom girica, a nekome som kapitalac. Sve po zasluzi. I ne mogu vas oni što love kapitalce toliko slagati koliko vi sami možete sebe. Neodgovorni, lijeni, bahati, ne to nisu oni, vi ste. A oni rade samo ono što vide da mogu. Od vas. Nevini? Nisu. Ali naučili su glumiti jednako poput vas. Otud i divljenje, koje svako malo izbije iz vas. Ipak je to to, naše, isto.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close