YES NO

Čija je zelenija trava?

Možda bismo ipak trebali presložiti stvari u vlastitoj glavi i umjesto težnje da idemo odavde, krenemo težiti da izgradimo ono što imamo.
Kolumna / Kolumne | 16. 09. 2020. u 09:00 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nekoliko dana osvanula je na agencijama vijest da su se dva bivša vojnika vojske Arakana, pobunjeničke vojske u Myanmaru predali vlastima u Nizozemskoj uz priznanje da su sudjelovali u ratnom zločinu nad muslimanskim stanovništvom regije Rohignya. Dva mlađa muškarca, tridesettrogodišnji Myo Win Tun i nešto mlađi Zaw Naing Tun, tvrde da su ih natjerali da ubijaju civile, no pritom su razotkrili brojna imena zapovjednika, kretanja i djelovanja postrojbi pobunjeničke armije, kao i prilično detaljne opise zločina u kojima su sudjelovali.

Ovaj slučaj je jedinstven u novijoj povijesti jer nudi priznanja za ono oko čega međunarodno pravosuđe već dulji niz godina traži dokaze. Na pragu novog svijeta, kada većina nas razmišlja o pronalasku novog posla, pandemiji, obrazovanju, globalnom zatopljenju, ovi ljudi nemaju vremena za šarene maske i dezinfekciju, tugovanje nad prerano preminulim prijateljima, članovima obitelji...

Reći ćete s pravom: 'Pa zar je u nas bolje?' i istina, gledajući lokalne Dnevnike i čitajući vijesti, nisam očekivao priču o smrti Momčila Krajišnika u stilu memoriama prvome srpskom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. No opet, nedavno su nas naučili na primjeru Handkea da čovjeka ne čine (ne)djela nego prigoda, znači nešto kao lopova. Uistinu, svi smo mi pomalo oportunisti i teško ćemo ne razmišljati ponuditi komu mito u svojstvu protuusluge za neku uslugu. Sve ima cijenu, pa i poštenje, reklo bi se. Ali opet, ako si jednom poput Krajišnika s mjesta direktora Energoinvesta završio u zatvoru zbog korupcije i zloporabe položaja... Ono, nije mi jasno. Zar smo mi doista vukojebina gdje vlada zakon jačega?!

Relikti Yuge

Zakon jačega, dabome. Prije nekoliko dana počela je nastava u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, ali igrom slučaja, i u susjednoj Hrvatskoj. E sad, podudarnost je ovdje sasvim slučajna, no i naša stvarnost. Bosna i Hercegovina i Hrvatska još od vremena otomansko-habsburške granice dijele golemi komad granice i praktično su potpuni jedino zajedno, poput ključa i brave. Ta granica utvrđena u otomanskom razdoblju postupno je blijedila, dolaskom Austro-ugarske monarhije, potom nekoliko manje ili više Jugoslavija, ali je sedamdesetih i osamdesetih godina, industrijskim razvojem, praktično nestala.

Brojna bosanskohercegovačka mjesta postala su pupčanom vrpcom vezana za susjedna hrvatska mjesta. Tako imamo dva broda u kojima, ako se sjetite ne tako davne nesreće u rafineriji, prvo reagiraju vatrogasci iz hrvatskog gradića, iako je rafinerija u bosanskohercegovačkom. Na isti način ćete u Bihaću naći više državljana Hrvatske nego u primorskom Neumu, kako, jer jednostavno, ljudi se školovali, išli trbuhom za kruhom u Zagreb.

Na sličan način egzistiraju i dvije općine skoro na krajnjem jugu dviju država: Čapljina i Metković. Kada se Metkovčani bore protiv poplava, moraju brane dizati s bosanskohercegovačke strane. Određena sela i dan danas imaju bolji pritisak vode ili napon električne energije s „anamo onog” vodovoda ili elektroprivrede. Pričam ovo jer ove godine klinci iz Gabela Polja, naselja na samoj granici s Europskom unijom, od pojave pandemije novel korona virusa ne mogu do obližnje osnovne škole. Ako ste ikada bili u tom dijelu naše države, bit će vam sasvim jasno da iz tog naselja nema nikakva smisla ići preko brda u vulgaris Gabelu koja nije polje, a zašto bi onda netko upisao klince u kilometrima udaljenu školu, kad mu je seoska tu... jel par stotina metara, ali preko granice. Jer kao neki neobični relikt Jugoslavije, brojne obitelji tu spavaju u Bosni i Hercegovini, a doručkuju u Hrvatskoj.

No sada naši parlamentarci imaju prečeg posla nego dati nekolicini djece propusnice da odšetaju do lokalne škole, jedne u kojoj se zna tko pije, a tko plaća, u kojoj već koju generaciju postoji Školarac i e-platforma nastave. Da je u pitanju raspodjela proračuna ili čeprkanje po korona kolaču, to bi oni časkom. Ali mališani koji umjesto 0.2km sada u školu moraju putovati 12km, preko jednog graničnog prijelaza, gdje put do škole može potrajati dulje od same nastave, ne može. Pitam se, kada već državu nije briga, ima li tko da šverca djecu u Uniju, preko kakvih ljestvi, kao one Sarajlije što s posla idu ljestvama.

Jeste li sigurni? YES NO

Kada pogledate oko sebe, odvratno nam je. Na dan kada počinje nastava stotine nedoumica otvoreno oko ponašanja u tom i tom konkretnom slučaju, o izvođenju nastave za siromašnije učenike, pa i dobrostojeće, pobogu, nema svatko dva kompjutera, po mobitel i po tablet po glavi glavi kuće (zapravo, jako malo ljudi znam da to imaju u ovoj zemlji uopće).

U tjednu kada završava sezona godišnjih odmora mlohave zdravstvene i higijenske inspekcije, nadzor ulazne rute virusa. A da nam je katastrofalno najbolje govori pravilnik o radu diskoteka i svadbenih salona. U Brazilu su pojavom pandemije uveli drive through vjenčanja, matičar, mladenci i dva svjedoka ti daje općina, a u nas još bale jedni po drugima. I onda još dovode u pitanje od čega je umro, kad jednom umre.

Žalosno nam je i žalosno nam se sprema, tisuće nas su bez posla ovih mjeseci, pa čak i do jučer prilično unosna zanimanja u prometu, turizmu, trgovini...

Ali... Sad veliko ali. Jučer sam dobio zanimljivo pisamce prijateljice iz daleke azijske zemlje, u kojem me moli da joj pomognem pronaći posao u našoj zemlji. Najprije sam bio iznenađen, pomislio sam da je u pitanju neki virus ili bug, riječ je o mladoj i sposobnoj ženi, visoko obrazovanoj, koja govori više jezika osim materinskog, koja se kreće u krugu jednako dobrostojećih  osoba. Pomislio sam i da se šali jer tek prije nekoliko dana čitao sam kako su naše vlasti spremile čitav jedan zrakoplov njezinih sunarodnjaka natrag u Aziju kroz međunarodni program repatrijacije, čiji smo i mi članovi. Mi njih zovemo ilegalni migranti, držimo ih zatvorene u kampove poput stoke, tvrdimo kako su mnogi od njih bolje obučeni od nas i slične floskule.

Ali u razgovoru s njom koji smo započeli shvatio sam strašni prizor njezine svakodnevice. Muslimanka je koja živi u dijelu koji je između kineskog i indijskog prostora. I ranijih godina mi je spominjala stalnu opasnost i povremene fizičke sukobe, upade svakojakih paravojnih skupina. I ja sam bio klinac u nas u ratu, ali dovoljno da prepoznam kako je u globalnim okvirima taj rat bio stravičan i kratak. Moja prijateljica nikad nije imala razdoblje života u kojem je mir potrajao. U ovakvim trenutcima shvatiš da iako smo do koljena bili u krvi devedesetih, mi smo ipak prostor kolijevke zapadne civilizacije, na potezu smo stalnog protoka roba i ljudi još od vremena neandertalca, preko antičkih Grčke i Rima, srednjovjekovnih križarskih tura, sukoba Osmanlija i Habsburga, sukoba Istoka i Zapada. Mada smo nerijetko kroz prošlost bili svjedoci prilično gadnih govana (ovo je eufemizam), ipak, mi stradavamo jer baštinimo divnu zemlju, bogato kulturno naslijeđe. Tek kada porazgovaraš s nekim tako dalekim, shvatiš da smo mi nekome premija. I sa gradovima slučajevima. I uz korupciju koja je češća od pekara i fastfudova. I uz prekrajanje povijesti.

U trenutku razumiješ da mi imamo pristojnu klimu, imamo potencijal u brojnim granama gospodarstva, imamo sjajnog susjeda, ne puca se, pobogu, i mislim da će teško opet. Možda bismo ipak trebali presložiti stvari u vlastitoj glavi i umjesto težnje da idemo odavde, krenemo težiti da izgradimo ono što imamo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close