Zapis pred gradski derbi

Bruce Lee, Zagor i Mamma Mia!

Imam dokaze da Bruce Lee ne stoji u parku uzalud i da postoje ljudi sa strane koji mogu polako izvući ovaj grad iz dubokih govana u malo manje duboka. Uz pomoć prijatelja i poštovatelja odavde.
Kolumna / Kolumne | 17. 10. 2019. u 09:55 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neki dan pročitah kako je mostarski gradski derbi, koji će za par dana opet biti odigran, ovjenčan epitetom „bogatstvo grada Mostara“. OK, možda će na prvu zvučati pretjerano tu manifestaciju međusobne ljubavi i razumijevanja dva podijeljena gradska tabora nazvati bogatstvom, ali ako uzmemo stvari kakve stvarno jesu, a ne onako kako bi mi da one budu, gradski derbi je prije svega činjenica. A kad imaš činjenicu onda je možeš oblikovati kako hoćeš, rodila se, ljuljaj je – možeš je nazvati katastrofalnom pojavom ili bogatstvom. A ako već ovdje imamo naviku grad nazvati zadnjim pravim multietničkim gradom u BiH, jer je to činjenica i zvuči kao bogatstvo, zašto onda i gradski derbi ne bi bio bogatstvo? Što je iza kulisa, ostaje iza kulisa. No, ipak se tamo iza njih nešto mrda...

Kada su prije petnaestak godina Nino Raspudić i Veso Gatalo, uz malu pomoć prijatelja, podigli spomenik koji je bio pljunuti Bruce Lee, malo tko je shvatio što time žele poručiti. Objašnjavali su tada mladi aktivisti pod etiketom Urbani Pokret Mostar da to nije spomenik Bruceu kao takav, da to nije spomenik tek jednoj, u kolektivnoj nam memoriji preživjeloj filmskoj zvijezdi, već je u pitanju spomenik koji će u isparceliziranom gradu koji ima i imat će problema sa vlastitim spomenicima, sjećanjima i interpretacijama, dati jednu novu definiciju, nešto oko čega će se umorni građani, putnici namjernici, a sutra i turisti, moći okupiti tražeći tračak univerzalne, u balkanskom loncu nepromjenjive i lako razumljive vrijednosti.

Foto: Bljesak.info / Spomenik Bruce Leeju u Mostaru

Naravno, tada mladi i impulzivni Raspudić i Gatalo iskoristili su priliku i da se istim tim kung – fu potezom narugaju već okoštaloj novokomponiranoj mostarskoj dvokomponentnoj eliti, istoj onoj koja bi danas grad predstavila kao najmultietničkiji u Bosni i Hercegovini, čak i kao jedini multietnički, ali da se pritom nekako skrije činjenica da je taj multietnički karakter Mostara tek puka posljedica činjenice kako jedni druge ovdje nisu mogli išćerat' u predviđenom vremenu - plus sudačka nadoknada. Odnosno, da u međusobnom ratu dvojice nije bilo pobjednika, kao u ratu te dvojice protiv onog trećeg, nešto ranije.

Možete vi mene sad upitati – a gdje su ti tvoj Raspudić i Gatalo sada i što rade? Ja ću vam odgovoriti da je to apsolutno nebitno, jer se niti jedan niti drugi nikada nisu javno odrekli svog „martial artista“ iz mladosti. Jedino bitno u čitavoj priči je pitanje – je li Mostar u međuvremenu shvatio zašto mu Bruce Lee stoji nasađen u parku i ima li naznaka da se Mostar barem malo približio, svak' sa svoje strane, njegovim otvorenim šakama? Jer ovaj grad, ili će biti vječni zatočenik dualnog povratka tradiciji, puki zbroj dva sitna emirata, ili će već jednom pronaći novu, univerzalnu vrijednost, koja će ga učiniti pristojnim mjestom za život, a sve naše dualizme i sitne šićare početi rješavati, ne po dekretu, nego kada nam postane normalno da ih ne treba biti.

Dvaput sam se ovih dana sjetio Raspudićeve i Gatalove intervencije u javnom prostoru otprije petnaest godina. Prvi put na Mostar Strip Vikendu, gledajući kako u galeriji Kraljice Katarine u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače u tom trenutku nikome od okupljenih nije bilo bitno kako se zgrada zove i je li politički korektno, zbog svojih najviše, reći i pisati samo Kosača a prešutjeti sve prije toga, ili, pak, uporno je i dalje nazivati Dom kulture, ili napisati svaki put puno ime s hrvatskim predznakom, sve velikim slovima, opet zbog svojih, pa onda i zbog onih drugih. Ne, u tom trenutku bilo je bitno uživati u stripovima koji su, skupa s autorima, došli iz dalekih krajeva, uživati u zajedničkim junacima koji nas, ovdašnje fanove, jednako oduševljavaju, bez obzira čitamo li ih pod Planinicom ili pod Forticom.

Foto: Bljesak.info / Vječni hitovi Abbe oduševili prepunu Kosaču

Opet sam se sjetio legendarnog Malog Zmaja iz Zrinjevca, baš u trenutku najveće ekstaze izazvane koncertom Simfonijskog orkestra Mostar, glazbenika Mostar Rock škole i svih glazbenih prijatelja pod ravnanjem rođenog Mostarca, maestra Igora Tatarevića. U istoj toj Kosači, bezvremenski hitovi grupe ABBA napunili su dvoranu, a pasionirana izvedba i nepatvorena energija koja je isporučena s bine podigla je na noge čak i one koji su zadnji put šizili na igranci u Abraševiću 1973. godine. Bio sam oduševljen, ne samo jer sam dao obol čitavom koncertu, nego jer sam vidio kako 600 ljudi u dvorani, barem na tih sat i pol, skidaju one nevidljive mostarske okove koji priječe čovjeka da udahne duboko, da mu srce veselo zakuca i da konačno pozitivna emocija prođe kroz njega.

Je li bio itko toliko sirov i jadan da na Mostar Strip Festivalu, kroz sav taj miris novih stripova i u trenucima dok legendarni crtač, 87- godišnji talijanski majstor Roberto Diso uživo crta maloj raji, broji krvna zrnca gostiju i publike? Je li netko u trenutku egzaltiranosti na koncertu u Kosači, u trenucima dok je cijela dvorana bila na nogama, bio dovoljno bezvezan da broji koliko je ljudi s ove, a koliko s one strane grada? Ne, jer nije u pitanju bila naša klasična balkanijada, nego fešta univerzalnih vrijednosti! Upravo takve fešte potrebne su ovom gradu, već umornom od priča u kojima smo mi, jedni, stariji, bolji i ljepši od onih drugih. Ovom gradu već umornom od rata koji nikada nije prestao, jer ga upravo oni kojima je rat donio ono što danas imaju nikada za svog života ne žele staviti na „stand by“ i koji je zapravo, ma koliko to izgledalo grubo rečeno, talac svoje „hvalite me usta moja“ multietničnosti, Bruce Lee je potrebniji nego ikada!

Foto: Bljesak.info / Otvoren Četvrti Mostarski strip vikend

I, hvala na pitanju, Mali Zmaj nije više sam. Uz njega su Zagor i Čiko, Dylan Dog, Spiderman, Thor i Superman! Uz njega su Tex, Martyn Mystere i poručnik Blueberry! Uz njega su Benny Andersson, Bjorn Ulvaeus, Anni- Frid Lyngstad i Agneta Faltskog. Uz njega su i Rolling Stonesi i Red Hot Chili Peppersi. Ili da prevedem – uz njega su Dubravko Šimić, Alen Mašić, Đani Zovko, Goca Vukoja, Igor Tatarević, Snježana Zovko, Marko Jakovljević, Ivana Duvnjak, Anđela Bukovac, Marko Palameta...zaboravit ću nabrojati sve, a i mogao bih nabrajati do besvijesti – ima ovaj grad svojih superheroja više nego mislite. Ima ovaj grad brdo onih koji nisu pristali biti tek krpene lutke u ovoj uspavanoj kotlini, vječno čamiti u šupku svijeta, gledati kako vrijeme i novac cure li cure i čekati da se čudo desi.

I hvala im, ne samo jer su shvatili da nema vremena za čekanje, ne samo što su bili dovoljno ludi i hrabri, nego im hvala i na tome što čovjek u ovom gradu zbilja može na trenutak osjetiti život vrijednim življenja, sa svim našim problemima načas sklonjenim ustranu, ne da bi nestali, nego da ne bi svaki dan davili. I što gosti sa strane osjete to isto. I što naši mirisi i okusi tada još ljepše lebde oko nas i što sunce još ljepše grije, a Neretva još zvonkije žubori!

A vi koji, umjesto da ste već do sad izvukli pouku, upravo sada ponovno čitate imena navedena gore iznad i kontate tko je vaš, a tko nije, da bi tako odvagali vrijede li ti ljudi i projekti vaše pažnje, vama ni tri superheroja ne mogu pomoći. Vi ste svoje već odsvirali, već ste svoje odslušali, vaš strip je davno pročitana knjiga u kojoj se više ništa novoga neće dogoditi. Ali vam zato barem ostaje mostarski gradski derbi, zar ne? I staro, dobro pitanje - What's so funny about peace, love and understanding?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close