Krivo adresirano

Bosna i Hercegovina b.b.

Kakav je osjećaj biti zadnja rupa na svirali? Evo ovakav, baš kao kad živiš u Bosni i Hercegovini. I na adresi bez broja.
Kolumna / Kolumne | 27. 05. 2021. u 09:30 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dnevna politika u ovoj zemlji gnjila je poput zadnjeg povrća kojeg uporni prodavač na pijaci želi utrpati zakašnjelom prolazniku i krije tako providne manifestacije izazivanja kolektivnog kmečanja da je to već odavno dijagnoza. A što ćeš kad narod ovdje obožava poteze tipa prstom u oko ili nek' komšiji crkne krava, pa makar i moje stado propalo. I to je dijagnoza.

Čovjek se osvrne trideset godina unatrag samo da bi shvatio da se ovdje ne gradi nikakva ozbiljna država, zemlja dogovora i zemlja lakšeg i bržeg puta. Ovdje se gradi zemlja neumjerenih u jelu, piću i markiranoj robi, što je, reći će dobro upućeni u navade bijelog svijeta, osobna karta duhovne sirotinje. Ovdje se gradi zemlja kmečavaca koji nikada ništa konkretno neće učiniti da bi dali vlastiti obol promjeni, ali u džepu imaju vazda listu od barem pet krivaca za sve što nas je snašlo. Oni drugi, oni gore, starakurvaevropa, međunarodna zajednica, tajne vlade, gospodari svijeta, zapadne sile koje nas nikad neće razumijeti, em em ef, transhumanisti, dženderi i fenderi...

Volim, ne volim...

Čovjek se osvrne trideset godina unatrag i teško može razaznati koji su više štete nanijeli ovoj maloj fleki na globusu – oni što je ne vole ili oni što je vole više i jače od svih. Istina, mržnja je lakša, ali je čudno kako se ljubav ovdje iskazuje upravo mržnjom. Također, ovdje još nije do kraja definirano što to znači voljeti, jer kad bi se ljubav iskazivala poreznim karticama i plaćanjem svih zakonom reguliranih dadžbina, malo bi zaljubljenih ovdje ostalo za prebrojavanje.

Ah, onda ti lopovi. Uništiše ovako lijepu zemlju. Oteše nam tvornice i naše zajedničko dobro. A onda vidim gospođu kako bezočno krade i nosi kući friško zasađene sadnice ispred javne zgrade, gledam ljude kako gaze preko cvijeća jer je tuda bliže, gledam lika kako sa gradilišta ceste uzima pijesak, njegova je, možda, tek lopata, za kariolu nisam siguran. Da ne govorim kako je ovdje sve javno i zajedničko zapravo tuđe, a ne moje. Dok ne ukradem. Svima, a ne samo njima.

Granice su, kažu u glavama. Jes. Gledam navijače kako slave pobjedu do mnogima nevidljive bijele crte na cesti, dalje od toga ne. Gledam patriote kako znaju do kojeg znaka i do koje kuće je njihova teritorija i kako nikad nisu udahnuli zrak na svakom pedlju svoje zemlje. Gledam ove što zagalame kad hoće da se otcijepe kako šute o tome kada je posao u pitanju, jer kad lova kapa ne postoje čvrsti stavovi. Tad smo svi naši i ova zemlja je naša zajednička.

Ljubav se zove apoenom tvojim

To sa čvrstim stavovima je ionako žvaka za sirotinju, a nitko nije lud da u ovoj zemlji dembeliji postane sirotinja. Kad se već može zamračiti, prošvercati, lagati, bez da je to nekome sporno, stvarno moraš biti budala pa ne iskoristi moment. Moment koji traje već tri desetljeća i tko zna kad će, ako ikad, prestati.

Samo uzmi, zapasaj, skreni. A do tebe je onda kako ćeš izvesti predstavu za javnost i kako za sve okriviti drugoga.

Političari nam lažu čim zinu? A zašto se nikada niste pitali zašto laže običan svijet? Nikad im nije bilo gore, nikad se nije lošije živjelo, ovo je grozno? A pune pekare, pečenjare, kladionice... Imaju se cipele za ljeto i zimu, dvoje tene se nose. Minimum. Djeca se guše u šećeru, pizza se jede kad se baš mora, colom se natačemo preko mjere, kad ti netko zovne još jednu turu u kafiću ti napraviš onu mrzovoljnu facu kao da ne znaš što bi uzeo, kao da ti je svega previše, pa kažeš nekako gadljivo – ma, hajde, daj još jednu.

Dobro nam je kakvi smo

TV ankete donose rezignirana lica, ljude koji s gađenjem govore o tužnoj svakodnevnici u kojoj se jedva spaja kraj s krajem, a onda iste vidiš s cigarom u ruci, u autu veće klase i većih dimenzija nego li su potrebe, u prvom butiku, na prvoj terasi. A ostane i za šišu. Odeš u svatove, izgleda ti kao da samo ti u čitavoj dvorani nisi povukao lajnu. U jednom trenutku čitav stol tek upoznatih ljudi nestane u klozetu. Vrate se natrag kao klonirana imitacija haj lajfa od milion dolara. Svaki sa gangsta pričom u kojoj je sredio ovo, uredio ono, dogovorio to.

I vrti se, vrti Bosna. I Hercegovina. Rotira već toliko godina na isti način. Dezorijentirana i izvana i iznutra. Kad smo već kod orjentacije, jeste li primijetili koliko naših adresa nosi ono b.b. u nazivu? Ako bismo tjerali tuk na utuk, Hrvati u tome prednjače, ali nije mana ni drugim narodima u ovoj bivšoj tigrovoj koži. Šaljete li poštu onda i sami znate, ovo je zemlja ljudi bez kućnog broja.

Jednog dana nema me da nikada ne dođeš

Bez broja, be be, već godinama, desetljećima nitko se nije potrudio ozbiljno numerirati ulice i krenuti od vrata do vrata. Svijet se izguglirao superpreciznim mapama, ubode te u oko onaj koji te traži, a kod nas poštar, pogotovo ako je nov na terenu, zamanta od traženja pravog čovjeka, jer ih ima u naselju dvanaest sa istim imenom i prezimenom. Ali su svi be be. Bez broja.

Odlično za izborne liste i popise stanovništva, odlično za pumpanje rezultata, ali za sve drugo to je katastrofa. I tako već toliko vremena da nikoga zapravo ne boli neka stvar.

Što bi rekli The Nitkovi – Sve dok traje, dobro je!

B.B. To vam znači bez broja. A ako bolje pogledate možda znači i bez budućnosti.

A može li biti - bez brige? Jok! To vam je, recimo, u Njemačkoj.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close