12 pravila za život u ovo gluho doba

'Alo, šupak, gdje si bio 2020.?

Vjerojatno vam je već dodijalo. Od pametnog telefona kojeg ovih dana punite i po tri puta natekla vam je glava. Jeste li baš mislili kako je posao glumca u filmu katastrofe zbilja tako lagan?
Kolumna / Kolumne | 26. 03. 2020. u 10:00 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

1.

Glava vam je već k'o Rondo. 

Ustanete se umorniji nego ste legli, makar vam se čini da dvije trećine dana spavate.

A kako i ne bi - primili ste poruka, poziva, forvarduša kao nikad, oglodali ste Facebook i Youtube, izlizali ste sve portale u potrazi za zaraženima kao da ste ganjali pokemone. Hodate po kući i brojite – Široki šest, Bihać još dva, evo i u Grudama jedno!

Tako nateknute glave, jer ste usput pokupili i još gomilu novinarskog smeća, sad se glođete sa članovima uže obitelji.

Muž vam govori kako ste mu još jučer čitali tu vijest da je utakmica Atalante i Valencije bila bomba za Bergamo.

Žena vam se popela na glavu s tim dokazom kako je nogomet štetan, na svaku rečenicu „Eto ti tvoj nogomet“ skačete kao da vam j.... mater!
Čitav dan uglavnom šutite. Do javljanja uživo iz Kriznog Civilne zaštite.
Onda vičete – Aaaaa, aaaa...

2.

Konačno ste ih upoznali, vaši ukućani - ljubav vašeg života vas već pomalo živcira, ne akutno, nego više kronično, mamino zlato tempirana je bomba, hormoni divljaju i tresu lustere po kući, a tatin ponos kao puž ljigavac klizi s kutne garniture.

Kućnog ljubimca već gledate kao gremlina neutažive gladi i gadnog temperamenta. Smetaju vas dlake u lavabou, nespuštena daska, prvi trag vlage kod tuš kabine i kome se dovraga presvlačite svaki dan kad nitko od vas neće napolje danima?!?

Smeta vas gomila posuđa koje koliko god perete samo se još više gomila. Nervira vas što je baš sad počelo crkavati sve što crknuti može. I perilica vam je premalena, ako uopće i radi. I još vam spustili kvalitet intenetske veze! Pitate se hoće li vam zato spustiti i račun?

3.

Ne može se vani bez procedure, skoknete tu i tamo u nabavku, ali nedostaje vam folklor, zdravo za zdravo, priče sa random susjedima o ničemu, nedostaje vam mlaćenje prazne slame i izmišljanje problema samo da se njemu učini da ste na istoj razini zabrinutosti. Nedostaje vam kurtoazno klimanje glavom, nedostaje vam kupnja nepotrebnih stvari.

Na kraju krajeva, govorili ste da ga mrzite, ali nedostaje vam ovih dana vaš posao – ono čekanje da odzvoni zadnji sat, pa da se već pripremate za niski start.

Nedostaje vam ta izmjena optimizma i pesimizma – jutarnja mučnina zato što morate iz kreveta u novi radni dan, pesimizam kako on nikada neće proći, ritualno ispijanje kava i buđenje prve nade u kraj radnog vremena, osjećaj kako je život ipak lijep kad zazvoni vrijeme doručka, podnevna fjaka jer vam se čini kako je zadnjih nekoliko sati najteže – i konačno onaj osjećaj slobode kad još jednom, po tisućuhiljaditi put napustite radno mjesto i kad vam se učini da imate milijun perspektiva – i svaka od njih na kraju uglavnom završi kod kuće!

Kuća, dom, stan, oje, moje, moje, ne dam nikome!
Nisu li vam se molitve konačno uslišile?

4.

Eh, ovo zadnje vam je zapravo čitavo vrijeme misao vodilja za psihičko preživljavanje ove situacije. Toliko ste godina već pomišljali izvršiti ekonomski harakiri, reći veliko zbogom i poslu i firmi – ili barem otići s posla u deset i pol, javiti da ste bolesni, da vas boli glava, kako imate napad panike, kako vam se razboljela tetka, kako vam upravo žena stoji u defektu na M17 – i hajdemo priznati, ponekad vam je i uspijevalo – sve s ciljem da se dovučete doma, uvučete pod deku i ne radite ništa!
I tako, sloboda..
Barem dok ne banu ukućani.

I evo ga, konačno ste ostvarili taj davni san – da vam je jednom, kao u snu kad sastave praznici, ostanete kod kuće, kao na mitskom bolovanju ili godišnjem iz povlaštenih poduzeća u kojima je još komunizam.

Ukućani su tu kao kamen u cipeli,

Da se ne opustite previše.

5.

I, ako vam dođe slabo, jer su vam se dani stopili jedan u drugi, nemojte biti jajara (ovo sam ukr'o Miloradu D.), sjetite se da je ovo ono što vam je trebalo.

Kratak brejk, par mjeseci ničega, onaj mitski limb u kojem vam nitko neće zamjeriti što ne radite ništa posebno.

A ukućani su vaši, nisu strani elementi poput virusa, ali morat ćete se i na vlastitom primjeru uvjeriti kako nije suživot tako miloklizan kao politička floskula. Za suživot treba raditi prvo na sebi, pa tek onda na drugima.

A ako vam ipak dođe teško, a znam da neće, sjetite se kako je nekim drugima. Mi smo ovdje pomalo i autoimuni na nevolje koje donosi virus, pogotovo svi mi iz generacija prije osamdeset i neke. Barem jednom mnogi od nas bili su u karanteni, u samoizolaciji, barem jednom bili smo u kolektivnom izolatoriju.

6.

Mlađima pričajte kako ste proživjeli mjesece podruma, nasilnog upoznavanja sa čitavim haustorom, s ljudima s kojima ste dijelili tek zajedničke prostorije, čistačicu i ono slučajno zdravo za zdravo.

Mlađima pričajte kako su i u ona vemena krizni štabovi bili sastavljeni od svakojakih likova kojima ni rođena majka ne bi vjerovala, a novinari izmišljali i solili i preko granice ukusa. To se tada zvalo, reći ćete im gladeći ih po glavi, Informativno – propagandna djelatnost. I onda vam knedla ima stati u grlu, jer ćete skužiti kako IPD i dalje živi, samo je izmijenio oblik. Ali je Radio - Mileva zato uvijek ista. Samo sad koristi Viber, FB Messenger i Whatsup.

Mlađima pričajte kako ste već jednom prebacili švercere preko jednog, a lihvare preko drugog ramena – i kako ste već jednom izgubili posao zbog opće uzbune, ali ste opet nekako preživjeli. Doduše, tad nije bilo stranih banaka koje ištu rate bez obzira na sve, ali je svejedno sve na kraju stiglo na naplatu. Pa ste opet živi.

7.

Mlađima pričajte, a sjetite se više za sebe, kako ste gledali u onaj plovak koji je gorio na ulju, što vam je bila jedina svjetlost mjesecima, godinama, dok ste se kao sardine stiskali po podrumima slušajući nemilosrdne zvuke vanjskog svijeta, sjetite se kako ste se tada zabavljali i pumpali samopouzdanje u višemjesečnim pauzama između dva propala mirovna plana i kako vam je život ovisio o nečemu hranjivom u Ikar konzervi, šaci riže i čaši čiste vode.

Pričajte im, a na njima je da vjeruju, kako ste uspjeli baciti tri i pol godine vaših života ni u što! Kako ste bili u mraku, a napolju miriše najbolje proljeće ikad! Pa onda ljeto, pa jesen, pa zima, pa opet još ljepše proljeće....

I kako ste opet sve preživjeli, otresli sa sebe prašinu – i nastavili dalje!

8.

Čak i ako ste nekim čudom izbjegli rat, raspala vam se država u kojoj ste rođeni, susjedstvo vam je promijenilo oblik i fizionomiju, stari komšiluk se rasturio po svijetu, a grad vam ne sliči sebi, rasli ste uz programe stabilizacije, ekonomskih mjera SIV-a, kupovali robu na točkice, bili ste okruženi nestašicama i najbolje sate mladosti proveli u nekakvim redovima ili plaženju na zapadni konzumerizam, diveći se nedosanjanom snu zvanom limenka Fante (koju ste pretvarali u stalak za olovke) ili majici sa fakerskim natpisom na grudnom dijelu (koje danas koštaju 12 maraka).

A onda su vas dočekale godine raspleta, pa kad se sve rasplelo k'o stari džemper, nakon njih vam došle Daytonske godine, sve te idiotske vlade u okvirima luđačke košulje kojoj nema raspleta kad je sva od sintetike...kad malo bolje razmislite, sve ovo što se sad događa sada - za nas je pičkin dim!

Zamislite kako je onima vani, onima koji su zadnju krizu navodno imali 2008. (a jake krize, mi je nismo ni osjetili!), a zadnji rat kad im je djed još bio u pradjedovim mošnjama. Zamislite kako je onima koje su odavno navikli da i za slomljeni nokat idu psihijatru, jer je u pitanju jedna velika trauma, zamislite sve one koji na svaku anomaliju u svom vidnom polju uzvikuju „Oumajgaš“!

9.

Ma, zamislite samo kako je onima na Zapadu koji su izmislili disfunkcionalnost čovjeka pod štresom, te čitavu listu lijekova za to!? Kako je njima sada, kada im se i psihijatri tresu od straha i nema šanse da polegnu nekoga na onaj krevet da bi ga za skupe pare slušali kako se otvara? Nema otvaranja u sezoni zatvaranja!

A vi, očvrsnuli kao čoban s planine u stalnoj borbi s vukom, srca kamenog kao duša Šarplaninca kada ugleda čopor u dolasku, ovo je vama „pis of kejk“. Kako je vama, a kako je njima? Budite optimisti, uživajte u trenutku, govore im lajfkouči. Mah! Odmahujete rukom dok gledate kako je puž ljigavac, tatin ponos, već na podu i kako ćete ga volejem vratiti natrag na kutnu garnituru.

10.

Što je, kvragu, mjesec ili dva, za nekoga kome su najbolje godine izgrižene još gorim i neizvjesnijim krizama? Ništa! Uostalom, ostanite kod kuće, dat ćemo svemu ovome još koji tjedan kredita, pa ćemo onda početi postavljati pitanja.

Zapravo, zamislimo ovo kao neki film uživo, evo nas konačno u akciji, glavni glumci u filmu kataklizme, vratilo vas iz naftalina, k'o što je Scorsese nedavno opet okupio legende. Konačno opet akcija, pa makar ona bila na potezu kuhinja – dnevni boravak – spavaća soba!

I pritom, molim vas, pazite da ne izginete uzalud, trebat ćete glumiti u još dosta filmova nakon ovoga. Imate Fadila i Jelku i njihova obećanja uvjerljiva kao pad Luisa Suareza u šesnaestercu. Imate stožerne stranke koje su opet pokazale da kad je gusto oni seru rijetko. To je već samo po sebi najava akcijskih horora u budućnosti. Spektakli sa gomilom nesposobnih zombija očekuju nas i kad sve ovo mine.

11.

Iako vam sada to izgleda maglovito i neizvjesno, budite sigurni, doći će opet dani odlaska na stadion, igrat će opet Eibar i Alaves nedjeljom u podne pred prepunom Ipuruom. Svih 7.083 gledatelja. Igrat će i Atalanta protiv Bologne, pola sata kasnije. Prepun Atleti Azzurri D' Italia. Igrat će se i naša Premier liga.

Vratit ćemo se opet našem folkloru. Brzo ćemo, kao onaj preljubnik koji pada sa prozora u onom vicu, reći sami sebi da previše seremo kad nam je frka.

Bit će opet odlaska u kupnju da bi se kupila i gomila nepotrebnog, doći će opet oni neformalni zdravo za zdravo susreti usput, kad poznanik ili susjed navali s pričom, a tebi se kese kupljenog počele utiskivati u dlanove.

12.

Vjerovali ili ne, doći će opet dani u kojima ćete blago nostalgično gledati na sve ovo i govoriti – sjećaš li se vremena virusa – tad se dobro vidjelo 'ko je čovjek, a 'ko šupak! I tad sam se, pravo da ti kažem, zadnji put dobro naspavao!

Pa eto, nemojte kasnije plakati, nego, što bi svaki pravi lajfkoač rekao – uživajte u trenutku, jer već sutra ga možda neće biti!

I vratite opet puža ljigavca na kutnu garnituru. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close