Klizna situacija

2019.: Šlog dolazi na kraju

Kako je završila prividna tranzicija Željka Komšića iz Čoviću omraženog u Izetbegoviću omiljenog Hrvata.
Kolumna / Kolumne | 27. 12. 2019. u 10:00 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Željko Komšić i Milorad Dodik uspjeli su u 2019. godini ono što je malo kojem od njihovih prethodnika pošlo za rukom. Ne računaju se, naravno, članovi prvog poslijeratnog Predsjedništva koji se nisu mogli dogovoriti ni oko toga gdje će održavati sjednice.

Zahvaljujući združenim naporima člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, te onoga iz reda hrvatskog naroda – za kojeg je glasalo oko troje Hrvata – kolektivni šef države minimalnih ovlasti je postao centralna politička institucija države. Ko ne razumije, neka malo googla: više je vijesti o Predsjedništvu objavljeno u 2019., nego za sve godine, barem, ovog desetljeća. Nekada smo se, drugačije rečeno, trebali podsjećati da imamo i Predsjedništvo, dok se ono sada trudilo da ga ne zaboravimo ni u snu.

Komšić je, za razliku od Dodika, iz ove godine mogao izaći kao politički pobjednik, ali je, kao i obično, iskoristio priliku da priliku upropasti. Dodik, s druge strane uma i međuentitetske linije, trpi žestoku opozicijsku ofanzivu iako bi bilo razumno da ga protivnici podrže i propitaju šta je, ali tačno, čekao sve ovo vrijeme.

Koliko god je Milorad Dodik bio uporan u odbijanju bilo kakve dalje saradnje BiH sa NATO-om, e toliko je Komšić istrajavao na formiranju Vijeća ministara tek nakon što se Godišnji nacionalni program u nekoj formi i pod već nekim imenom pošalje gdje već treba. Na kraju je, je li, ANP dobio novi naslov i otišao u svijet, pa Milorad Dodik sada mora objašnjavati zašto je, zaboga, pristao na realiziranje ionako prihvaćenih međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.

Opozicija u Republici Srpskoj - ona što, kao, predstavlja alternativu hobotnici SNSD-a i ljepše lice manjeg entiteta - Dodiku ne pije krv zato što je bez veze potrošio silno vrijeme da bi, na kraju, učinio ono što je morao učiniti, već po njemu jaše zbog nekakve nacionalne izdaje. Politička bitka u RS-u se još jednom vodi oko toga ko može više i bolje ostaviti BiH – i RS u njoj – u anusu svijeta, a ne ko može i Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj omogućiti da makar malo izroni iz septičke jame.

Usvajanje i slanje dokumenta koji se ne zove kako se zvao prije, jeste, izvan svake sumnje, veliki, ogroman uspjeh Željka Komšića podržanog svom silom zapadnih diplomata. Bez međunarodne podrške, da se ne lažemo, on bi se i naredne godine s Dodikom sastajao samo da se ružno rastanu, praćeni telećim pogledom apauriniziranog Šefika Džaferovića.

Mogao je, dakle, Željko Komšić uživati u trijumfu, samo da se u Stranci demokratske akcije nisu baš sada – ne bukvalno sada, već ovih dana – sjetili da je vrijeme za naplatu dugova. To što ga, možda, SDA nije dovela u Predsjedništvo, ali sigurno jeste učinila koliko je mogla da mu pomogne, podrazumijeva i veliku i glavnicu i istu takvu kamatu.

Da je svoju poziciju izgradio sam, Komšić je Izetbegoviću – jer bi to bilo i moralno i normalno – mogao reći da je već učinio dovoljno ustupaka i da to što pristaje biti dio vlasti s njim, Radončićem, HDZ-om i SNSD-om, ne znači i da će potpisati rušenje Vlade Kantona Sarajevo u kojem, konačno, SDA nije imala mogućnost da pokvari svega čega se dotakne.

Nije, da se ne lažemo, vlast Dine Konakovića i Edina Forte bila kakva, ali je svakako bila bolja od svih SDA-ovih sklepanih većina nastalih iz interesa na prvi pogled. I to zna, itekako dobro zna, Željko Komšić, samo što mu znanje ne može koristiti ni za pub kviz. Bez suvišnih zašto i sa besmislenim zato, on je pomogao Bakiru Izetbegoviću da vrati izgubljene pozicije i nastavi sa uobičajenom praksom korištenja dijela BiH kao obiteljsko-prijateljskog resursa. Tako je, eto, završila prividna tranzicija Željka Komšića iz Čoviću omraženog u Izetbegoviću omiljenog Hrvata.

Da su, kao što na svu sreću nisu, izbori prekosutra, Milorad Dodik ni uz sav dar i svu koruptivnu mrežu, ne bi mogao biti siguran u pobjedu, iako je, što mu nije praksa, napravio nešto prokleto razumno. Uzdrmala bi ga, možda i srušila, opozicija koja bi, naravno, učinila navlas isto što i on samo da je imala šansu.       

Da su, kao što na svu sreću nisu, izbori prekosutra, Demokratska fronta bi ostvarila historijski uspjeh: ako ne bi imala više glasova od SDA, dobila bi neznatno manje. Komšić bi na veliko i javno prodavao priču o svom uspjehu i održavanju žive veze BiH i NATO-a, dok bi mu Stranka demokratske akcije tiho i ispod radara pomagala da se učvrsti kao zamjenski Fahrudin Radončić nedavno ili Haris Silajdžić poodavno – da postane vječiti partner u demokratskim procesima u kojima učestvuju svi, a Izetbegovići zadrže vlast.

Dugoročno, dvojac koji je Predsjedništvo držao u fokusu javnosti, može sebi slobodno priznati da iz 2019. godine izlaze dugoročno oštećeni iz suprotnih, i u Dodikovom slučaju, nezasluženih razloga. Najvećem baji u Republici Srpskoj, naime, ostaje tek da računa na kratku političku pamet biračke mase i smišlja kako da, ipak, koči kretanje države ka NATO-u. Željko Komšić je, pak, odlučio da ignorira praksu prema kojoj svaki omiljeni saradnik SDA iz istog biračkog bazena ima rok trajanja i, kad – tad, završi ili nigdje ili se pretvori u karikaturu poput Zlatka Lagumdžije. No, taj ga je politički i stvorio, pa drugačije i nije moglo završiti.  

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close