11.000.000 KM: Tako se piše ljubav

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Korupcija u Bosni i Hercegovini je endemska, ona postoji na svakom društvenom nivou. U SAD-u kada dobijete posao u vlasti onda obavljate posao za koji ste plaćeni, ako se želite obogatiti onda odlazite iz Vlade. U BiH ljudi žele biti dio vlasti da bi se obogatili, jer moć donošenja odluke na bilo kojem nivou jednaka je moći da se zgrne dio novca, recimo putem javnih tendera“, rekao je za „Glas Amerike“ James Hooper, bivši zvaničnik State Departmenta.

Iako je načelno u pravo, Hooper očito ne zna kako u Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji ne idu u vlast i, općenito, ne započinju političke karijere da bi se obogatili, već da bi akumulirano bogatstvo sačuvali.

Jedan takav zaputio se prije neki dan iz Sarajeva u Mostar, na onaj čuveni Međunarodni sajam gospodarstva na kojem su najvažniji učesnici budžetlije, razni predsjednici svačega, od Srbije, preko Hrvatskog narodnog sabora i SNSD-a, pa do Saveza za bolju budućnost – istu takvu sadašnjost i zanemarenu prošlost – Fahrudina Radončića.

„Smatram da je svaki dio Bosne i Hercegovine neodvojivo vlasništvo i prostor i Bošnjaka. A najgora politička glupost je dozvoliti da se srpske i hrvatske elite sastaju samostalno na način da im Bošnjaci to omogućavaju svojim nedolascima i izbjegavanjem razgovora, susreta, komunikacije, razmjene ideja iz privrede i politike, na način samoizolacije. Predsjednik Alija Izetbegović nikada nije dozvoljavao da se predstavnici Srba i Hrvata nalaze i razgovaraju o bosanskohercegovačkim i bošnjačkim pitanjima bez prisustva nas, Bošnjaka, i mislim da je to velika mudrost koju trebamo upamtiti. Uostalom, velesajam je mali praznik privrednog razvoja jačanja privrednih veza, uspostavljanje osobnih odnosa s regionom i cijelom planetom, pa i Kinom, i ne vidim razlog zašto bi to trebalo bojkotirati“, izjavio je Radončić sam sebi, dakle „Dnevnom avazu“, koji je osnivačeve riječi propratio njegovom fotografijom u kineskom traktoru.

U tom tekstu, inače, nije bilo ni slova o tome je li, možda, Radončić upitao „srpske elite“ nešto o slanju migranata iz Srbije ka BiH gdje ih policija Republike Srpske uredno propušta do Federacije, dok Milorad Dodik upravo migrantski val koristi kao jedan od izgovora za formiranje rezervnog sastava entitetske policije; kao što nije bilo ni riječi tome jesu li, a naravno nisu, Radončić i Čović progovorili neku o razlozima zbog kojih šef HDZ-a svoj stav o ulasku BiH u NATO prilagođava onome pored koga stoji dok daje izjavu.

Iza svih velikih riječi bošnjačkog Donalda Trumpa – kako je Radončić nekada sam sebe nazivao – o naciji, teritoriji i mudrolijama Alije Izetbegovića, krije se oko jedanaest miliona, da toliko!, drugih razloga njegovog prisustvovanja Sajmu na kojem je uspješno sjeo u pravi traktor.

Prošle godine su poreski inspektori utvrdili da firme Fahrudina Radončića, od „Avaza“ pa do one otvorene zajedno sa najvećim srpskim i omiljenim Dodikovim tajkunom s istočne strane Drine, Miroslavom Miškovićem, na ime raznih davanja i sa zateznim kamatama duguju 11.000.000 – slovima: jedanaest miliona – maraka! Jedini način da ih ne plati bio je, pokazalo se, i onaj najlakši: Radončić se žalio, a Ministarstvo financija usvojilo njegovu žalbu bez suvišnih zašto i niti jednog zato. To je, inače, isto ono Ministarstvo financija kojeg je u prošloj – trenutno tehničkoj - i nizu ranijih saziva vlasti imala, naravno, Hrvatska demokratska zajednica.

Da je, kao što nije, Radončić još uvijek omiljeni patriota i privrednik SDA, za njegove bi se dugove, kao i za početni kapital davnih godina, pobrinula najveća bošnjačka stranka. No on sada, uz sve ostalo, ima i svoj Savez za bolju budućnost koji je nakon prošlih izbora i pomenutih nalaza poreznika, postao tek još jedna opoziciona stranka kojoj je svijetlu koalicijsku budućnost u međuvremenu zatamnio Željko Komšić.

Ono čemu se SBB nadao – i što bi, ako na trenutak zanemarimo brojke i prateće interese, bilo politički prirodnije – učinila je Demokratska fronta čime je, uz ostalo, onemogućila Radončiću da se, kažimo tako, kroz institucije i njihove odluke zahvali HDZ-u.

Znamo, dakle, šta je razlog Radončićevog puta u Mostar, ali još ne znamo zašto je zapravo HDZ pokazao interes da mu sačuva onih jedanaest miliona maraka i spasi ga sudbine kakva je zadesila Jerka Ivankovića i njegove saradnike, sve zajedno osuđene na zatvorske kazne zbog poreskih prevara i utaje tri miliona maraka više nego je oprošteno čelniku SBB-a.        

Ukoliko naglo, za ovo doba godine atipično zatopljenje odnosa između SDA i HDZ-a rezultira zamjenom DF-a SBB-om, bit će jasno zašto je jednom ministarskom odlukom Radončiću spašeno cijelih jedanaest miliona maraka. Ako se to ne desi, a vrlo vjerovatno neće, priča o ljubavi Fahrudina Radončića prema Draganu Čoviću pisat će se sa devet znamenki i služiti tek kao ilustracija endemske, kapilarne korupcije u zemlji u kojoj se politička kasta dijeli na dvije grupe. Onu veću koju čine budući bogataši i manju u kojoj su bogataši sa misijom očuvanja vlastitih miliona. Stečenih, naravno, zahvaljujući politici.

Niko se, naime, u Bosni i Hercegovini nije enornmno obogatio zato što je bio isto toliko sposoban, već isključivo zato što je bio podoban. Pametniji među takvima poslije su nastavili raditi pod devizom koja je parafraza stiha pjesme čiji je autor zabavljao probrano društvo u Mostaru, Miroslava Škore. Ona, ta deviza, glasi: ne dirajte mi glavnicu! O svemu drugom se, naravno, može razgovarati...   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.