Jutarnji list: Dvije stvari koje su bile kobne za mostarski Aluminij

Jutarnji list: Dvije stvari koje su bile kobne za mostarski Aluminij

Gospodarstvo / Tvrtke | 14. 07. 2019. u 11:43 Bljesak.info / Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nermin Džindić, ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH, do posljednjeg je trenutka u javnim istupima tvrdio kako smatra da se gašenje proizvodnje u mostarskom Aluminiju neće dogoditi, da je to blef, pa bi na novinarska pitanja o tome da ovaj put prijeti ozbiljna mogućnost gašenja tvornice odgovorio protupitanjem: “A koliko smo puta to već čuli? Dosad smo imali desetak najava spektakularnog gašenja, ali nije došlo do toga”, ustvrdio je Džindić u jednom od takvih istupa.

Međutim, ovaj se put nije radilo o blefu, Uprava Aluminija nije kupila struju za taj dan i proizvodnja je ugašena nakon dugogodišnjeg, višedesetljetnog, blefiranja bošnjačke i hrvatske strane u ovoj polit-ekonomskoj metalurškoj priči.

Foto: Bljesak.info / Jedna od najstarijih fotografija Aluminija iz arhive Bljeska nastala prije 17 godina

Pretpovijest te priče počinje već s prvim godinama 20. stoljeća pronalaskom boksitne rude u Hercegovini kada se kreće s njezinim iskopavanjem. Spajanjem tvornice glinice i rudnika boksita 1977. godine ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar, u koje, poslije puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i tvornica aluminija.

Kreatori ekonomske politike u bivšoj Jugoslaviji došli su, naime, na ideju da se u toj zatvorenoj centraliziranoj ekonomiji stvori zatvoreni sustav proizvodnje aluminija - od rude do finalnog proizvoda, tako da se u jedan proizvodni proces spoje rudnici boksita i glinice i tvornice aluminija u Mostaru, koja bi prodavala sirovinu za proizvodnju finalnih proizvoda šibenskoj Tvornici lakih metala.

U tu su svrhu, dobrim dijelom za potrebe mostarske tvornice, sagrađene i hidroelektrane na tom području. Sve je, dakle, imalo neku svoju unutarnju logiku, ali se raspadom Jugoslavije ta logika ruši, pogotovo zbog toga što je unutar formalno jedinstvene države BiH između Hrvata i Bošnjaka preostao prevelik konfliktni naboj.

Vlasnički problemi

Nakon rata, 1997., tvornica je obnovljena početnim novcem Republike Hrvatske, u iznosu od devet milijuna američkih dolara, a poduzeće je ustvari bilo gotovo potpuno etnički oslobođeno hrvatsko područje. Usporedno s početkom rada obnovljene kompanije počinju i vlasnički problemi jer je sudskim rješenjima iz 1997. i 1998. uspostavljena vlasnička struktura govorila da je Aluminij Mostar vlasnik 38,87 posto svojih dionica, mali dioničari su imali 51,23 posto vlasništva, a Republika Hrvatska 9,90 posto.

Međutim, otad pa sve do 2013., kako se navodi i u studiji pod nazivom “Mogućnosti restrukturiranja Aluminija d.d. Mostar” koju je izradilo splitsko sveučilište pod uredničkom palicom profesora Dejana Kružića, javljaju se stalni nesporazumi na relaciji vlada F BiH i Aluminij d.d., koji se odnose na utvrđivanje već utvrđene i upisane vlasničke strukture društva.

Nakon dugogodišnjeg sudskog sporenja i političkih tenzija 2013. se napokon postiže dogovor prema kojemu Federacija BiH i mali dioničari dobivaju po 44 posto dionica, a Republika Hrvatska 12 posto, čime je dovršena 16 godina duga agonija i otvoren put za normalan rad Aluminija.

Osim postignutog suglasja oko strukture kapitala, dogovoreno je da vlada F BiH, preko entitetskog Ministarstva energetike i industrije, utječe na FERK (Regulatorna komisija za energiju BiH) i pokuša sniziti cijenu električne energije velikim potrošačima Elektroprivrede HZHB ili potpuno ujednačiti cijene električne energije svim velikim potrošačima u F BiH.

No, taj dio dogovora, o subvencioniranju poslovanja Aluminija, prvenstveno putem cijene električne energije (u sklopu pomoći svim velikim potrošačima električne energije), nikad nije realiziran, dobrim dijelom zato što se na razini F BiH odustalo od toga da se pomaže bilo kojem gospodarskom subjektu putem subvencioniranja cijene struje.

Foto: Bljesak.info / Neki od radnika koji su u Aluminiju radili prije 17 godina

Zbog toga treba pojasniti i tvrdnju Bože Ljubića, predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koji je u ponedjeljak optužio vladu Federacije BiH da je najodgovornija za propast Aluminija.

“Zar nije apsurdno da vlada F BiH, koja je vlasnik Elektroprivrede BiH, daje privatnoj kompaniji Arcelor Mittal iz Zenice struju za 42 eura po megavatsatu, a kompaniji koja je njezino vlasništvo (Aluminij) tu struju nabavlja po 78 eura. Sama ta činjenica govori o tome koja je adresa odgovorna za stanje u Aluminiju i koja je odgovorna za traženje rješenja. To je vlada Federacije”, izjavio je tada Ljubić.

No, činjenično je stanje malo drugačije od onoga koje prikazuje Ljubić jer zenička željezara u vlasništvu Arcelor Mittala ne dobiva subvencioniranu struju od Elektroprivrede BiH, nego je kupuje na dugoročni ugovor i s tim da koristi struju u povoljnijim dnevno-noćnim terminima.

Za razliku od zeničke željezare, mostarski Aluminij već neko vrijeme nema financijske ni poslovne mogućnosti kupovati struju na dugoročni ugovor i stoga je mora kupovati na dnevnoj razini, na takozvanim spot-tržištima. Tada je cijena, pogotovo u današnje vrijeme skupe električne energije, najveća. Dakle, tržišni uvjeti diktiraju trenutačno drastično veću cijenu za Aluminij u odnosu na zeničku željezaru.

Aluminij Mostar

U Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne (u vlasništvu F BiH) potvrdili su za Jutarnji list da je Aluminij početkom lipnja s njima raskinuo suradnju o kupnji struje i ne znaju od koga ju je otad kupovao, ali visina cijene govori o tome da se kupuje na spot-tržištu.

Na ovome mjestu treba reći kako je Elektroprivreda BiH za prvi kvartal 2017. bila ugovorila s mostarskim Aluminijem cijenu od 37 eura po megavatsatu (MWh), a za drugi kvartal od 33 eura po megavatsatu.

Mediji u BiH su tada pisali kako je i u prvom i u drugom slučaju prodajna cijena bila niža od proizvodne koja iznosi oko 44 eura po megavatsatu i da je Elektroprivreda BiH zbog toga u tim kvartalima potonula u gubitak, a tako povoljan ugovor su kritičari obrazlagali tvrdnjom kako su ga dogovorili kadrovi Saveza za bolju budućnost u BiH na dužnostima u Elektroprivredi BiH i HDZ-ovci u mostarskoj tvrtki.

Unatoč tom polugodišnjem povoljnom ugovoru za električnu energiju, Aluminij posljednjih godina nije dobivao bitku za subvencioniranu isporuku struje, i to je, uz niske cijene aluminija i visoke cijene glinice, glavni razlog njegovih gubitaka, koji su na godišnjoj razini iznosili 15 milijuna eura, i dugova koji su narasli na 200 milijuna eura, od čega samo na Elektroprivredu HZHB otpada 150 milijuna eura.

Takve cjenovne škare - u kojima su dva glavna ulazna troška, struja i glinica, na jako visokim tržišnim razinama, a cijena proizvoda, aluminija, na niskim razinama - posljednjih deset godina bile su kobne za mostarsku tvrtku.

Politička slika pritom nije upućivala na to da će vlada BiH, u kojoj Bošnjaci imaju većinu, pomoći jače nego što je pomagala (a pomagala je) Aluminiju, pogotovo zato što hrvatska strana i HDZ nisu niti pomišljali na to da s Bošnjacima u upravljačkom smislu podijele kompaniju.

Tako su tvrdoglavost Hrvata da budu u Aluminiju “svoji na svome” i politika “zatvaranja očiju” Bošnjaka nad problemima te kompanije dovele do njezina konačnog kraha. Takve političke škare, uz spomenute cjenovne, ne bi preživjele ni najjače svjetske tvrtke.

Više o tome šta i kako sada, zašto je Dragan Čović radnicima obećao da neće biti stečaja, pročitajte na stranicama Jutarnjeg lista.

Kopirati
Drag cursor here to close