Slika naše nekulture

Dva preminula kamena stuba u Fejićevoj ulici u zoni pod znakom UNESCO-a

Jedan stub asocira na preminulog i ostavljenog dok je drugom namijenjena još gora sudbina pošto mu je tijelo okrenuto naopačke.
Gospodarstvo / Flash | 13. 07. 2018. u 16:35 Z. Serdarević

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već nekoliko tjedana u Fejićevoj ulici, onoj koju poslije Kujundžiluka najviše posjećuju domaći i strani turisti, sablasno djeluju dva simbola totalnog nemara i nezainteresiranosti gradskih službi zaduženih za održavanje gradskih površina i mobilijara.

Jedan stub asocira na preminulog i ostavljenog, dok je drugom namijenjena još gora sudbina pošto mu je tijelo okrenuto naopačke.

Oba pričaju zanimljivu, ali potresnu priču o tome koliko se u našu svakodnevnicu uvukao nemar i nezinteresiranost za sve ono što nije ograđeno oko naših domova.

Foto: Z.S. / Stubovi u Fejićevoj

Ta mirnoća s kojom sve to posmatramo i ne reagiramo je toliko zabrinjavajući da se moramo upitati da li smo dostojni europskih civilizacijskih vrijednosti i parametara kojim se mjeri posvećenost gradu u kome živimo i stječemo uvjete za egzistenciju.

Konačno, ovo je ilustrativan primjer mjere nekulture u širem smislu te riječi jer tolika indolancija se nikakvim objašnjenjima ne može opravdati. Mjerodavne gradske službe redovno dobivaju plaće za svoj (ne)rad, uljuljkuju se stranačkim pozicijama i obiteljskim vezama misleći da su nedodirljivi i da će aljkavost, nezainteresiranost i letargija moći beskonačno trajati.

Ova dva (ne)obična stuba, nekoć u službi zaštite prolaznika od parkiranja automobila izgubili su bitku nakon kratkotrajnog života. Kažemo života jer se sad doimaju kao ubijena bića, a ne kao prosti cilnidrični vještački kamen na kome su aplicirani plitki reljefi sa motivom Starog mosta-simbola grada.

Foto: Z.S. / Stubovi u Fejićevoj

Za turističke vodiče ovo je dobar primjer da im se pokaže kako se nalaze na Balkanu, daleko od uljuđene i kulturne Europe. Ovako završava ideja o uređenom gradu i želji da se Mostaru vrati epitet najljepšeg grada na širim prostorima.

Destrukcija je svugdje prisutna, čak i u europskim zemljama ali tamo postoje vrlo efikasne službe koje odmah regiraju jer im je zakonom propisan djelokrug rada i način izvršenja definiranih zadataka.

Umjesno je upitati se da li nakon kultiviranja gradskih ulica u starom jezgru i pripadajučim prilaznim dijelovima postoji definirano održavanje i nositelji takvih poslova ili je do konačne reakcije potreban put dug nekoliko mjeseci da se utvrdi nadležnost, a tek potom sprovođenje u djelo konkretnih akcionosti.

Da li se itko od nadležnih upitao koliku sramotu sebi dozvoljavamo priskrbiti zbog ovakvih i sličnih „izleta“ u vandalizam - ne samo rušenja nego i (ne)popravljanja. Bez obzira na poziciju koju pojedinci građani imaju u društvenoj hijerarhiji ovo je kolektivna sramota bez izuzetka bilo koje jedinke.

Tuga je što ovakvom razmatranju ni blizu ne razmišljaju upravo oni koji su zaduženi za ovakve probleme, premda su na dobrim pozicijama i uredno dobivaju plaće od poreznih obveznika dakle građana, kojima u predizbornim kampanjama obećavaju zlatne kašike. Kome se obratiti da ovaj jad i sramotu neutrališemo? Kome se obratiti i reči: -Sačuvajte nam obraz pred tolikim strancima koji svaki detalj zapažaju i nose u svojim memorijama.

Uostalom kako našoj djeci objasniti zašto smo indolentni pred ovakvom destrukcijom. Dva stuba suštinski personificiraju opće stanje našeg klonulog duha i totalnog posrnuća u besmisao i relativitet.

Zaključak je vrlo jednostavan - nema građana koji vole grad jer imaju rezervni.

Kopirati
Drag cursor here to close