Vozili smo

Citroen C-Elysée Shine Blue HDI 100: Jeste li i koliko ste uopće razumni?

AutoMoto / Testovi | 06. 09. 2017. u 12:15 B.Č. | D.K. | Z.S.
Kopirati

Četiri godine nakon rođenja Citroen je ušminkao svoj C-Elysée i takav ušminkan model smo dobili na test.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Šminka je, dakako, relativan pojam, jer C-Elysée nije tu da obara s nogu trendseterice, šminkerice i sponzoruše, nego da vjerno služi onome koji će čitavo vrijeme biti svjestan da je dobio sve što je od auta tražio, a za novac koji drugi danas keširaju za polovnjake koji su prešli 150.000 i više kilometara. 

Kao i u slučaju brata blizanca, modela Peugeot 301, to je adut koji prepoznaju oni koji znaju točno što od auta hoće, ali također znaju i ono što im od auta ne treba, a danas je, nažalost, takvih sve manje.

Usprkos manjku racionalnosti u današnjem svijetu  globalno je serija kojoj pripada C-Elysée, ipak, daleko od neuspjeha, prodano ih je već preko 400.000 i jasno je da kupaca za ovakav, prije svega razuman model, još uvijek ima. Poglavito jer je C-Elysée namjenski pravljen za tranzicijska tržišta i ne nudi se na većini tržišta Zapadne Europe, iako ovaj redizajn vizualno model privlači izgledu modela Citroen C4 i C5.

No, daleko od toga da je u pitanju neka bofl roba, C-Elysée je prije svega krojen da zadovolji mitskog vozača iz onih priča iz mladosti većine nas odraslih u sedamdesetim,  osamdesetim i devedesetim godinama na ovim našim prostorima – znate već one priče o čitavoj obitelji koja skupa sa gomilom kufera i kesa i natrpana  izvan svih limita automobila ide na more s osmijehom ili priče o obitelji koja se vraća iz posjete rodbini na selu i nosi sa sobom vreće krumpira, pola janjeta ili čitavog odojka, pun gepek suhog mesa i još malog rođaka, onako usput.

Fer cijena za puno robe

A takav kroj zahtjeva što manje pomodarskih detalja, a što više lako uklopivih i neslomljivih elemenata u bar pola metra dužoj karoseriji nego li je uobičajeno za klasu kojoj pripada. I sve to po nekoj fer cijeni za oca obitelji koji želi voziti novo, ali zna da školovanje djece nije jeftino i da život košta. Je li zbog toga vlasnik C-Elysée-a papak? Je li zbog toga vozač C-Elysée-a manje vrijedan od drugih vozača? U racionalnom svijetu dakako da ne, ali znate već u kakvom svijetu živimo.

Filozofiju na stranu, što zapravo nudi C-Elysée? Prije svega on nudi osjećaj za (prilično predimenzioniranim) volanom koji malo podsjeća na prvu polovicu prošlog desetljeća, uključujući i mjenjač koji podsjeća na standarde tih godina. Dakle, iz današnje pesrpektive ništa spektakularno, ali opet ništa što bi realno bilo neka mana. Sjedala su razmjerno velika i udobna, makar sam se malo borio sa pronalaženjem idealnog nagiba naslona.

 Pri tom nedostatak kvalitetnog namještanja visine i dubine volana nimalo ne pomaže, ali zato pomaže podešavanje visine sjedeće površine kod vozača. Uglavnom, osobina zvana navika nakon par dana stvari postavi na svoje mjesto.  Navikne se vozač tako i na dojam, koji opet nimalo ne vara, da je C-Elysée zapravo kompaktni auto na koji je nakalemljena golema stražnjica. Ali, ni to nije ništa drukčija priča nego što su je desetljećima pričali razne Jette, Kadetti, Meganei i Astre sa ravnim gepekom nazad, tako da je C-Elysée prije svega idealna zamjena za takve, sada već uglavnom dobro ostarjele modele.

Prtljažnik k'o u nekoga balkon!

A kad smo već kod gepeka, on je doslovno ogroman! Ima 506 litara, ali to kod ovakve vrste gepeka izgleda baš ogromno, nije ovo kombi – limuzina pa da litraža ode u visinu, nego klasična limuzina kod koje se veličina mjeri veličinom etisona! I tako  imate dojam da možete unutra ugurati čitavog čovjeka i da još ostane mjesta za lopatu, vreće i čitav paket selotejpa.

Namjerno aludiram na mafijaške filmove. To što je veliki prtljažnik nazad u manjem dizajnerskom neskladu s kratkim prednjim krajem je nešto što je cijena koja se morala uvijek platiti kod ovakvih automobila. To što je poklopac prtljažnika samo iritirajuća limena površina na ružnim krakovima je već pitanje cijene koštanja čitavog automobila. No, opet kažem – nije životno presudno, pogotovo jer se poklopac otvara i iz kabine i imate tipku na daljinskom.

Nazad mogu i dvometraši

Potpuno drugi par rukava su vrata C-Elysée-a, koja su dovoljno velika i zatvaraju se s neočekivano uvjerljivim zvukom solidnosti, kao da su montirana sa nekog  puno skupljeg auta, kako naprijed, tako i nazad, a pristup prednjim i stražnjim sjedalima je zbilja raskošan. Pogotovo je pitanje putnika straga riješeno bogovski, pa ni osobama visokim preko 190 cm nije neudobno, a prostora za noge ima i dvometrašima, bez da se sjedala ispred njih povlače naprijed! Ne čudi stoga da je C-Elysée idealan kao taksi vozilo.

Vratimo se još malo vozačkom okruženju. Postoje oni koji će kao najveću manu ovakvih automobila istaknuti tvrdu plastiku, što je zapravo jedna od najmanje bitnih stvari po kojoj se može ocjenjivati stvarna trajnost nekog automobila i prava klopka za naivne.  

Tvrda plastika jeste jeftinija za izradu i veliki paneli od tvrde plastike pojeftinjuju proizvodnju, ali to uopće ne znači da će takva plastika sutra puknuti ili se iskriviti ili početi škripati. Naprotiv, puno češće će takozvane premium plastike početi crkavati pod utjecajem sunca i godina, a ova robusna „jeftilenka“ će tražiti samo krpu za povremeno brisanje prljavštine.

U takvom okruženju imate sve što vam treba, možda nije sve baš po mjeri najmodernijih kokpita, ali je dostupno i ergonomski neloše razmješteno. Istina, grafika i mogućnosti „infotainment“ sustava su na razini mobitela Nokia 3310, ali zato mogućnosti ventilacije i klima uređaja nadmašuju mnoge najmodernije konkurente. Pri tom hvalimo tipku „A/C max“ koja na samo jedan dodir učas rashladi unutrašnjost, što je jako bitno za gradove poput Mostara ljeti.

Hvalimo i naslon za ruku, koji pomaže pri dužim turama i solidne opcije putnog kompjutora. Ono što nam je zasmetalo su rudimentarno smještene komande za električno spuštanje i podizanje prozora, čiji su prekidači ispred mjenjača, tamo gdje danas kod većine automobila stoje utori za čaše ili slična polica, a kod ovog Citroena još su tako tipke razmaknute da morate razviti posebnu tehniku korištenja istih.

Motorizacija po mjeri većine Balkanaca

Baš kao u pravim, ozbiljnim taksijima, u ovom C-Elysée modelu je pogon dizelski motor, ima 1560 kubika i razvija 99 konjskih snaga. To je sasvim dovoljno za maksinmalnu brzinu od 180 km/h i ubrzanje od 0-100 km/h za nešto malo iznad 10 sekundi, što je zapravo i više nego dovoljno u svakodnevnom prometu i čak iznad mogućnosti BeHa prometnica! Dakle, performanse ovog automobila su više nego dovoljne za sve što vas može snaći na cesti, a međuubrzanja su dovoljna da prestižete manje – više koga želite. Naravno, kako se radi o dizelskom motoru onda je i potrošnja mizerna, mi smo, nakon trodnevnog čekanja da prva crtica konačno spadne, izmjerili na kraju testa 4,2 litra u kombiniranoj vožnji. A kako smo ipak vozili auto kao da nije naš, sigurni smo da potrošnju možete spustiti ispod 4 litra bez ikakvog velikog truda.

Ponašanje auta na cesti je predvidljivo, iako nije spektakularno. Prilično dobre performanse možete ostvariti i na vijugavim cestama, ali ipak rep malo ranije krene upozoravati vozača da je bolje da ostane na kojoj jest. Mjenjač koji smo spomenuli je otprilike jednak ranijim modelima Citroena C3, ima pet stupnjeva, hodovi nisu dugi, ali put i oblik ručice mjenjača nije od onih koji će vas mamiti da ga što više šaltate. Pošteno, dakle, ali bez velikog entuzijazma.

Puno više oduševljava udobnost modela, koja je za ovu klasu i veličinu izuzetna, posebno na zadnjim sjedalima (gdje su danas putnici često kao neželjeni gosti, pa ih se tako i tretira), a ovjes zahvaljujući kotačima manjih dimenzija (15-ke) lako guta sve ležeće policajce i naše uobičajene rupe. Ipak, na jako oštrim policajcima i odrezanim rupama čuje se zvuk „praznine“, što jasno govori da se na prigušenju ipak dosta štedilo. Zbog toga se i dizelski motor zna nekad čuti malo više od današnjih standarda.

Trajno niska cijena

Dakle, kao zaključak – limuzina sa četvera vrata, ogromnim prtljažnikom, turbodizelskih 99 konja, maksimalnih 180 km/h i ubrzanjem s kojim hvatate većinu auta na cesti i potrošnjom od jedva 4 litra, koja ima klimu, ESP, ABS i još sve popratne električne regulatore i pomagače, dva zračna jastuka sprijeda i još dva bočna zračna jastuka, daljinskim otključavanjem (čak i gepeka!), servo volanom i CD/MP3/USB radijom za 25.000 maraka? Imate li auto stariji od deset  godina i bilo kakvu mogućnost kredita ili leasinga, ovo će vam biti kao da ste dobili bingo! Pogotovo jer većina sličnih automobila na tržištu u ovakvoj konfiguraciji opreme košta koju milju maraka više. Ili još više.

Kopirati