Dragi dnevniče,
Kad sam, iz puke razonode, prihvatila ovu zajebanciju od pisanja light štiva u obliku javnog dnevnika, moj urednik se kleo majkom da većina čitateljstva ispunjava moja, minimalna, očekivanja. Na primjer, da zna zbrojiti dva jednoznamenkasta broja ili da ovisno o boji na semaforu zna prijeći cestu... Obećanje – ludom radovanje, urednikova majka će radi njegovog krivokletstva, sudeći po komentarima i po broju poziva razjarenih gospođa u redakciju, najvjerojatnije gorjeti u paklu... Skupa sa mnom, kurvom, kurvetinom, droljom, raspuštenicom, malograđankom i, kako ono još, aha, bludnicom... Zasad, samo mostarskom, iako nije isključeno da su mislili na onu babilonsku...
Kad bi, sasvim slučajno, u redakciji portala zazvonio telefon i kad bi, sasvim slučajno i hipotetički, na telefonu bila izvjesna gospođa i kad bi, sasvim slučajno i hipotetički, ta gospođa zvala s posla i kad bi, opet slučajno i hipotetički, taj posao bile jedne konzervativne dnevne novine i kad bi se, hipotetički naravno, ta gospođa raspitivala za moj identitet i osupnuto zgražala nad mojim vulgarnim tekstovima i uz to još dopustila sebi da između redova provuče lekciju o novinarstvu portalu koji novinarstvo ni u putu nije sreo, ja se uopće ne bih nasekirala...
Bez imalo uzimanja k srcu, i istog trena, prihvatila bih to da sam bludnica, jer budimo realni – imam 30+ godina i u svom stanu sa svojim dečkom vodim ljubav (imam seks, snošaj, koitus, hopa-cupa, prašimo se ko zečevi) više puta tjedno, nekad i s upaljenim svjetlom. I to ne u reproduktivne svrhe. Pa recite da nisam udžbenički primjer bludnice...
Ne zaboravimo moj zmijski jezik. Na portalu čiji komentari odišu harmonijom i ljubavlju dva bratska naroda u prekrasno uređenom i kulturom ispunjenom gradu, ja sam se drznula napisati ševa i kita...
O tempora, o mores!!! (Prijevod za čitatelje iz druge rečenice: O tempere, o more...)
Kad bi mi, uopće, bilo stalo i kad bih imala vremena da se smaram hipotetičkim i nepostojećim gospođama i njihovom malograđanštinom, vješto skrivenom iza običnog licemjerja i ukrašenom blještavim provincijskim mentalitetom, kad bi me, uopće, bilo briga za fenirane domaćice koje se seksu nadaju jedino još u Larinom izboru i koje zovu u redakciju da izraze zgražanje nad ševom i kitom, jer i djeca to čitaju, možda bih se i nasekirala...
Gospođe drage, nepostojeće, oprostite na šokantnoj istini, ali mislim da vaša djeca već znaju što je ševa i što je kita... Pa da, to su ista ona djeca odrasla na PINK televiziji, višestruko groznijem i mutiranom pandanu MTV-ja, ista ona djeca koja koja svoje mirror shotove i fotografije svojih duboko dekoltiranih poprsja i polugolih stražnjica u minicama svakodnevno i regularno objavljuju na facebooku, dok im frendice i napaljeni mužjaci komentiraju Majo, super si, odnosno Majo tako si dobra, tipkam ovo jednom rukom, ista ona djeca koja u ljubavnoj nestrpljivosti i nespretnosti uništavaju toalete po kafićima Starog igrališta, ista ona djeca koja uzajamno onaniraju pred web kamerama svojih MSN-ova, ista ona djeca koja vikendom noću škrguću zubima od bombona i speeda po noćnim klubovima, ista ona djeca koju pustite na ekskurziju ili navijačko gostovanje u Slovačku a onda mislite da ga prži i svrbi jer je kitu (ups, opet ja) nepažnjom umočio u Petrijevu zdjelicu na satu kemije a ne u živi i hodajući rasadnik bakterija s bratislavske željezničke stanice...
Gospođe drage, što se tiče dobrog odgoja i zaštite vaše djece, mislim da su vam riječi ševa i kita, u ovom društvu i u ovom gradu, najmanji problem...
Ali, da ne ostane na tome da ja potkopavam nevinost mostarske mladeži, zamolit ću urednika da moje tekstove ubuduće označi s RP – Roditeljska pozornost, a vi ćete kao roditelj koji zna što njegova djeca čitaju i rade, i na internetu i općenito, znati pravovremeno i pravovaljano reagirati... Eto!
A mislila sam pisati o kučki s posla i večerašnjem domjenku banke...
