Šta smo mogli mi: Teška poruka Almira Džuve

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Alarmantnim, povišenim tonom, izoštrenim falsetom, i nebiranim, ogoljenim, u svakom slučaju neočekivanim vokabularom se Almir Džuvo, šef bosanskohercegovačke obavještajne zajednice (OSA), obratio auditoriju u Parlamentu BiH na konferenciji posvećenoj aktuelnom stanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini. U publici su mahom bili političari, parlamentarci, ministri, ljudi od neupitne karijere i društveno verificiranog uspjeha.

„Ja ne govorim napamet. Da vi čujete i vidite šta se dešava, da imate saznanja koja mi imamo, koja je umiješanost struktura vlasti i kriminalnih organizacija, vjerujte da biste bili zabrinutiji od mene“.

Nema se šta prigovoriti krajnjoj Džuvinoj poruci, dijagnozi, naravoučeniju..., s tim što ja imam jednu stilsku intervenciju na zadnju Džuvinu rečenicu, koja bi, prepravljena, ispeglana, prilagođena „aktuelnom trenutku“, trebala glasiti: „Gospodo, da vi čujete i vidite šta se dešava, da imate saznanja koja mi imamo o vama i vašim vezama sa kriminalnim organizacijama, vjerujte da biste bili zabrinutiji od mene“!

„Ako to su to samo bile laži“, kako je pjevao moj drug Saša Lošić u visokokorumpiranom „filmskom projektu“ Pjera Žalice, izvorno Ademira Kenovića, posrijedi su „sitne, tehničke, lektorsko- redaktorske, kozmetičke, suštinski potpuno irelevantne, efemerne, mrzovoljne „dopune i izmjene“ poante koju je direktor Džuvo odaslao u Parlamentu Bosne i Hercegovine: sve zla bosanskohercegovačkog društva u posljednjih dvadeset godina suštinski imaju isti korijen i isti izvor.

Iza masovne, patriotsko-zločinačke, kreativno aranžirane kapilarne akcije kriju se nevidljive ruke i odgovori na sva važna ekonomska, politička, socijalna, kulturno-umjetnička pitanja. Kriminala je od pamtivijeka bilo svuda i svugdje; vjerodostojnost države se mjerila odnosom prema toj pošasti. Vrijeme je bilo da neko, eto zalomilo se direktoru OSA-e Džuvi, kaže da je „osnovni sigurnosni problem“ sprega vlasti i kriminala, to se mirne duše može konstatirati.

Isto, ili gotovo slično „slovo o lopovluku“ i njegovim političkim, gospodarstvenim, medijskim... posljedicama i refleksijama na opće „beznađe“ Džuvo je mogao održati u bilo kojoj osnovnoj ćeliji društva: vatrogasnoj družini iz Tuzle, ili udruženju ribara iz Konjica odnosno fudbalskom klubu Vrbanjuša, to jeste obližnjoj Narodnoj kuhinji u Starom gradu u kojoj Majka svih naših sirotana, kultna tetka Zilha nudi catering po povoljnim cijenama - dostava „po kućama“ za tevhide, pa čak i za mevlude. U akcijskoj ponudi, koja podrazumijeva predjelo, glavno jelo, pa čak i desert - sve za osam do deset maraka „po glavi“.

Endemski i naoko raritetni primjeri „sitnog oblika pažnje“, koji se svugdje tretiraju kao nedvosmislen egzemplar korupcijskog razmetanja javnim parama, ovoj našoj fedaralnoj političkoj šminkerskoj eliti izgledaju posve prirodno. „Od pet čvrsto zacrtanih ciljeva“, veli lider Lagumdžija, „barem četiri su usko vezana za Federaciju BiH“. Dosta odgovorno prema državi.

Da je, kojim slučajem, uspjela afera “reket” prije dvije godine, u kojoj je trebao biti pohapšen kompletan vrh SDP-a, a nije uspjela zato što je Damiru Hadžiću neko dojavio da ga čekaju teške godine zatvora, može biti da bi stvari izgledale drugačije. Da je, a nije. Da je tokom rata uhapšen i procesuiran Senad Šahinpašić Šaja kad je bio priveden u sarajevsku policiju (oslobodio ga telefonskim pozivom Bakir Izetbegović); da je pohapšena sva kriminogena struktura u službi državne bezbjednosti Sarajevo, notorni kriminalci i špijuni Mujezinović?Enver, Irfan Ljevaković, da je na vakat pohapšena ta kosovska struktura, druge bi se pjesme ovdje pjevale. Ukoliko bi pravno-proceduralno bila kažnjena stravična partijska gerila Kemal Ademović - Nedžad Herenda, bilo bi drugčije sve. Težak se teret natovario na vrat Almiru Džuvi; valja Risti Zariću objasniti da se kriminal i zločini tokom rata nisu dešavali baš isključivo sa ove strane, bošnjačke, crte razdvajanja. Kad je Zarić bio u punoj, full kondiciji, Džuvo nije imao pojma ni šta je SDB, ni ko je Jovica Stanišić.

Većina naših tegoba proizilazi iz jednog, najvećeg problema: da narodi i građani trpe teror jedne te iste nesolidne, odnosne kleptokratske “raje“, pljačkaške elite,“dobronamjenih“ reketaša - oni neće biti opservirani za dugove koji nisu mali, barem za povjerioce.

Jučer, na Sudu u Sarajevu, u predmetu „Čović i ostali..“, a u svezi s potencijalno teškom zloupotrebom položaja, lider HDZ-a BiH Dragan Čović objašnjava kako je, u vrijeme kad je bio dopremijer i ministar finansija Vlade Federacije, krajnje zakonito odobrio pljačku federalnih finansijskih zaliha obitelji Lijanović, širokobriješkom koncernu Lijanovićima, danas ključnoj finansijskoj poluzi vlasti Platforme. Ne samo u „predmetnom slučaju“ naoko suprotstavljeni klanovi jedan se na drugog oslanjaju i nadopunjuju se. Širok je spektar prevara ovdašnjih opsjenara.

Ono što razjeda bosanskohercegovačko društvo, ekonomiju, nisu prvenstveno birokratske barijere, šalterski košmar, naprotiv, najveća naša drama je što nam elitu čine najgori od nas.