Smiljem i Merlinom protiv agende

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nas kad ne može glava više o zid onda nas tješe mudrolije istupljenih pera kako ne trebamo napuštati zemlju jer trebamo saditi smilje i kako je Dino Merlin polusvetac jer je za jednu noć, tijekom koncerta hitova ukradenih taktova, zaposlio toliko ljudi.

Svi se uporno trude uvjeriti nas da smo mi ustvari glupi, lijeni i da ne shvaćamo, pa nam se ni ne trude pojasniti zašto bježimo ni zašto ostati, što je ta agenda, što će se rezati, na što će biti povećani porezi i čije plaće će izjednačiti i s čijim.

Olako će nam prešutjeti koliki se diže kredit i zašto, olako će se prijeći preko novih zaduživanja, najsposobnijih zetova u državi, neprirodnih i namještenih na propadanje koalicija, neformiranja vlasti, misterioznih pucnjava i raspisivanjem oglasa za posao, pa njihovim povlačenjem kad se za njih pročulo.

Jače ćemo zube stisnuti raspravljajući o glazbenim dosezima Dine Merlina i tome je li trebalo zatvoriti promet zbog njegova koncerta, o tome je li ljeti vruće i koliko se čeka na granicama nego se unijeti u stvari koje nam rade o glavi.

Agenda je prošla pored nas. Sindikati galame, a ne zna se je li njihova galama za ili protiv nas ili samo za njih ili samo za protiv njih. Diže se PDV, režu se mirovine, prodaju se poduzeća. Kako, kome i kada nitko ne zna, a mi omamljeni temperaturama i ljetom kad je ljeto, mlitavo i mutavo klimamo glavom dopuštajući svima, koji nam nešto trebaju reći, da misle da smo glupi, lijeni i da ne shvaćamo.

A onda, ponavljajući mantre kako su oni svi isti, kako su njihovi gori, kako je bolje da nas pljačkaju naši, kako nas pljačkaju samo njihovi, tvrdimo sami sebi da je naša pobjeda to što nismo glupi, a oni misle da jesmo. I tu završava priča.

Ispod naslova nad tekstovima u kojima se kroji budućnost, prostiru se komentari zakačeni za prošlost. Prostire se mržnja uz zaključke kako treba bježati iz zemlje u kojoj se mrzi, proklinju se veze i vezice, a o vezama vezicama se priča samo u prazno i oštro se zbori samo bezimeno.

Mi smo zarobljeni u vrućine, agende i javna poduzeća nas ne zanimaju, o PDV-u ćemo kukati kad ga krenemo plaćati a Zakon o radu ocijenit ćemo samo kroz analize koja je to stranka digla ruku za, a koja protiv. Život nam se sveo na nemišljenje o životu ovdje i pravdanje kako mi znamo da oni rade za sebe. Za razliku od nas.

Nama je ostalo smilje da se za njega uhvatimo kao za slamku spasa i da klikćemo uspjesima plagijatora, živeći u neuspješnom plagijatu po plagiranim zakonima, koji nas zanimaju tek kad im ne možemo ništa.