Šarena laža na predizbornim semaforima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najbolji primjer kako se kod nas riječ odgovornih može okačiti mačku za rep, čak i kada je mačak bez repa, je dugo najavljivani semafor na mostarskom raskrižju, na cesti koja ne vodi nigdje. Umjesto modernih tipkala, prilaza prilagođenih invalidima, uz crveno, žuto i zeleno, zasjala je šarena laža.

Unatoč brojnim najavama, prema kojima je mostarski semafor mogao biti ravan vremenskom prolazu iz prešminkanog američkog sfemirskog filma, posao je ostao nedovršen, a odgovorni se ponašaju kao da su svi slijepi i slijepiji od onih kojima su moderna tipkala trebala pomoći.

Tako je i sa šarenim lažama i predizbornim semaforima na kojima nam obećavaju zeleno svjetlo. I to u svim smjerovima. Dok čitamo kako je u ovom mandatnom razdoblju ispunjeno samo 13 obećanja od 693 koliko su nam ih dali, i dalje nas prenapudrana lica s plakata uvjeravaju kako samo oni nude najbolje.

Ako izuzmemo plitka i polupismena obećanja s kojima se bore niže razine i niži dužnosnici, nevažni svojim stranačkim gazdama i nebitni za visoku politiku zemlje, jer u ovoj zemlji niske politike nema, u dubokoumnim tumačenjima naše zbilje i predviđanjima naše budućnosti ne nudi se ništa novo. Sve ono što svaki dan podapinje čovjeku za normalan život, koji je zapeo u ovoj zemlji, ostavljeno je po strani. Jer, tvrde veliki umovi, to će čekati da se riješe veliki i najveći problemi, a onda će sve biti lakše.

Potom će, kad pobjedu odnesu zahvaljujući tisućama i tisućama onih kojima se plaća veže za državnu kesu, za fotelju i stranačku vezu i tisućama onih koji sve znaju, a ne glasuju, potrošiti vrijeme ne učinivši ništa iz predizbornih blebetanja.

Prvu godinu mandata potrošit će na optužbe vlasti prije sebe, drugu godinu na šahovsko traženje partnera za novu vladavinu, treću godinu za nadmudrivanje i postavljanje svojih među tisuće i tisuće sigurnih glasača, a četvrtu za raskidanje koalicija i šminkanje za nove plakate. Sve to uz kuknjavu kako je netko drugi kriv.

U moru blebetanja teško je prebrojati nebuloze. Tako možemo čuti da čovjek koji je bio vlast, optužuje vlast za raseljavanje i besperspektivnost mladih. Proročansko obećanje o ekonomskom napretku iz knjižice koja se predstavlja kao sveto pismo napretka zemlje, pravda se da to samo može biti izvedivo ako svi u zemlji budu zaposleni.

Pobjednički programi poistovjećuju se s prirodnim katastrofama, jer su valjda klepci predizbornih slogana negdje u podsvijesti imali sliku kako politika nosi sve normalno pred sobom kao najveća oluja. Stisnute šake na plakatima simbolično podsjećaju na to da nas godinama drže u šaci i da, ako ih izaberemo, postoji samo jedna ruka koju ćemo ljubiti i dobivati mrvice iz nje. Spas jednog naroda svodi se na optužbe stranke svog naroda, hvaljenje partnera iz drugog naroda i računanje na partnera iz trećeg naroda. Sve to uz izlizanu priču o europskom putu na kojeg ni semafore ne žele postaviti.

Programi, kojima se maše s govornica na blještavim pozornicama, za koje nikada nećemo saznati koliko su koštale, tek su lijepo prelomljene knjižice s ukradenim fotografijama, a svi govornici, što papagajski u svakom gradu tumače isto, uvjereni su da govore gluhima i da mašu pred slijepima. Stvarni problemi naroda i ostalih, zaposlenih i nezaposlenih, prijavljenih i neprijavljenih, pismenih i nepismenih, pravih i lažnih invalida, umirovljenika i djece sa zakašnjelim doplatkom, slijepih i slijepih pored očiju, ostat će samo problemi. Jer, to i nije tema ovih izbora.

Bitno je postaviti semafor za šarene laže, a za moderna tipkala, koja bi riješila prelazak naših okovanih nogu preko izrupane ceste naše stvarnosti, bit će kriv netko drugi. Jer napudrana lica s plakata su uvjerena da smo slijepi i slijepiji. Ako ipak nisu sigurni u to, sigurni su da šutimo.