Rifkin: Činimo istu grešku u Siriji kao što smo učinili u Bosni

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U rujnu 1991. godine, dok se Balkanom širilo nasilje, bespomoćni ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar tražio je od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda da uvede opći embargo na oružje koji bi bio primijenjen na sve strane u sukobu. Njegov zahtjev, koliko znam, jedini je primjer jedne vlade da traži da se sankcije uvedu protiv vlastite države.

U teoriji, ovaj potez bio bi čin neutralnosti osmišljen da obuzda nasilje. Ustvari, embargo - koji sam u to vrijeme podržavao - samo je dodatno učvrstio silnu superiornost bosanskih Srba jer su imali pristup zalihama oružja iz vojarni Jugoslavenske narodne armije. Učinak embarga bio je taj da su bosanski Muslimani postali slabiji u suočavanju s kampanjom etničkog čišćenja, što je najočiglednije prikazano masakrom u Srebrenici, piše u autorskom tekstu u New York Timesu Malcolm Rifkin, britanski ministar obrane i vanjskih poslova za vrijeme premijera Johna Majora.

- Danas, 20 godina nakon izbijanja ratova na Balkanu, zapadni političari suočeni su sa sličnom dilemom - da li će se omogućivanje oružja određenoj strani u sukobu koristiti za samoobranu ili za počinjenje zvjerstava i osvetničkih napada; da li će ubrzati rješenje sukoba, ili će ga usporiti. Trenutno činimo istu grešku u Siriji kakvu smo učinili u Bosni.

Prihvaćam to da bi zapadnjačka vojna intervencija u Siriji bila greška. Za razliku od akcije podržane od NATO-a u Libiji, mali su izgledi da Rusija ukine svoj veto u Vijeću sigurnosti. A ni Arapska liga nije pozvala na sličnu akciju, kao što je to uradila tijekom ustanka protiv Muamera Gadafija.

Ovo, međutim, ne znači da Sjedinjene Države i Europa ne bi trebale djelovati. Bilo je ispravno pokušati nastavak diplomatski isposredovanog političkog rješenja putem Ujedinjenih naroda, ali je ovaj proces bio ugušen kontinuiranom brutalnošću predsjednika Bašara el-Asada. Kako je diplomatska ruta blokirana, i kako su sirijski pobunjenici uspjeli da napadnu srce režima u Damasku i Halepu, rat je prešao u potencijalno puno krvaviju fazu, kojoj bi se mogli priključiti neki, ako ne i svi sirijski susjedi.

Sada moramo uzeti u obzir niz izuzetno mračnih ishoda: prvi je da bi u sukobima u Libanonu moglo doći do eskalacije sektaškog nasilja; drugi je da bi neka druga država ili nedržavni faktor mogli ukrasti kemijsko oružje od Sirije; i treći je da dođe do potpunog kolapsa Sirije, da nasilni sukobi postanu otvoreni za sve sudionike, bez postojanja pravila, i kao posljedica da dođe do nastajanje političkog vakuuma.

Da bismo spriječili navedene mogućnosti, moramo pritisnuti sirijsku opoziciju da se ujedini. Strukture koje potiču komunikaciju i suradnju između pobunjeničkih frakcija su neophodne kako za ratne napore tako i za period tranzicije nakon Asadova odlaska.

Što duže rat traje, veća je vjerojatnost da će se legitimna borba za samoodređenje dalje spuštati na nivo kolektivnog nasilja, što će onemogućiti obostrano prihvatljivo političko rješenje. Bez takvog rješenje, sirijsko i regionalno nasilje će se nastaviti - bez obzira na to da li će režim Baatha preživjeti ili ne.

Nije dovoljno samo poticati pobunjenike da "djeluju zajedno". Amerikancima i Europljanima je potrebno da imaju veći utjecaj, a za to moraju osigurati smislenu motivaciju. Ovo bi trebalo doći u obliku dostavljanja oružja za sirijske pobunjenike ukoliko oni pokažu realni napredak u stvaranju ujedinjene opozicije. Ovo bi zahtijevalo mijenjanje embarga na oružje Europske unije. Za razliku od UN-ovog embarga na oružje u Bosni, na ovu odluku ne mogu utjecati kineski i ruski veto.

Dostavljanje oružja u građanskom ratu uvijek će biti kontroverzno i kratkoročno govoreći uvijek će dovesti do povećanja sukoba i broja žrtava. Ali će također osigurati pad Asadovog režima u periodu od nekoliko tjedana, a ne mjeseci. Ne smijemo pretpostavljati da prebjezi visokorangiranih sirijskih dužnosnika kao što je premijer Rijad Hidžab označavaju neizbježni kolaps režima - jezgro sirijske sigurnosne države ostaje netaknuto. Što duže ovaj rat traje, to će biti veći pokolj.

Naoružavanje sirijskih pobunjenika nije privlačna strategija. Omogućavanje naoružanja za sukob nikada nije. Postojali bi ozbiljni rizici. Ali već možemo uvidjeti da je alternativa puno gora. Sirijskom narodu potrebni su alati kako bi mogli završiti posao otklanjanja ovog okrutnog režima - zaključuje tekst bivši britanski ministar Malcolm Rifkin.