Kolo sreće

Rehabilitirani Dragoljub u Mostaru

Vijesti / Flash | 20. 05. 2015. u 11:15 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za vikend sam, prolazeći pored Doma zdravlja Mostar, ugledao čičicu da urinira po spomen obilježju poginulima u Narodnooslobodilačkom ratu. Više iz fakinluka nego li iz osjećaja bliskosti prema narodnooslobodilačkom pokretu, zagalamim:

"Dida, 'oćel' to?"

Stariji čovjek se okrene, pogleda me najprije blijedo i, ne prestajući da mokri po spomeniku polaganim tempom primjerenim njegovoj dobi, zagalami na mene:
"Nisam ja Dida, ja sam Čiča!"

U brk mu se nasmijem, čuj čiča, ne bi da se sam Čiča Draža povampirio i ustao, ali on se na tu moju upadicu namrgodi:
"Ni manje, ni više nego Čiča Draža, glavom i bradom!"

Ja mrvicu ustuknem, no, kako me u ovoj zemlji više ništa ne može iznenaditi, uključim se u razgovor s čovjekom koji je tvrdio da je sam Dragoljub Mihailović, četnički vojvoda. On mi ispriča kako je kao dječak ostao bez roditelja pa ga je odgojio stric Vlada, o vojnoj školi, o ratovima na Balkanu, o nesuglasicama s Nijemcima i partizanima, o Talijanima i nekako smo došli i na temu rehabilitacije. Požalio se da ga ovakva glupost nije mogla zadesiti u gore vrijeme jer te budale koje su ga rehabilitirale, učinili su to ne vodeći računa o njegovoj životnoj dobi, o njegovom zdravstvenom stanju, o slabijoj prostati...

"Uglavnom, osećam se kao svoja povampirena slika, sinko!" zaključio je raspravu o rehabilitaciji dodajući da mu je od, kako reče, 'svog vlastitog povampirenja' onako prilično dosadno, jer nema više prijatelja, poznanika, nema više ni Buhonjickog ni djece mu, tužno naglasivši da ni sin Branko nije 'uspeo da dočeka da mu se otac probudi'.

Otkud u Mostaru?

Naravno da sam ga upitao otkud ga baš u Mostaru.

"Kad sam se probudio, dalo mi neka kola i još neka prilično nepoznata oruđa. Kažu da se to danas tako radi. A nigdje ni karte ni kompasa. Ima ta neka navigacija, de, sinko, molim te, pogledaj mi to kako me dovelo u Mostar. Pošao sam u Ivanjicu, da potražim grobove predaka!"

Pogledam u onaj telefon što mu ga je netko dao nakon uskrsnuća ili povampirenja, kako mi je sam rekao i onda zaključim da je riječ o lapsusu i da ga uređaj navodi prema Ivanici kod Trebinja. Sažalim se pogubljenom povampirenom starcu, očito su ga zbunili nazivi Srbija i Republika Srpska. Pitao me je ima li gdje šta vidjeti od znamenitosti i dok sam spominjao da nema ovdje četničkih spomenika, da to ima samo u Bileći, predložio sam mu da u zamjenu ode bar do spomenika Aleksi Šantiću i njegovoj Emini, da eto bar nešto srpsko vidi u ovom 'prokleto vrelom gradu'. Zamjerio je da je ovaj grad pun komunističkih obilježja, na što sam mu rekao da u svojoj blesavosti ipak kako-tako obilježava svoju prošlost, dapače, čak i živi duboko zaronjen u nju. Spomenuh mu fratre koje su partizani ubili '45. i kako sam spomenuo fra Leona Petrovića, on rastegnu brk u smiješak, veli da je njegova majka od Petrovića i da baš želi vidjeti tu njegovu ulicu. Pokazao sam mu gdje je i usput se iznenadio da vozi Fiata proizvedenog u Srbiji. Malo je još uvijek imao problema s brzinama i kvačilom, no nekako mi se to baš učinilo patriotski od njega. Da vozi talijansko-srpsku kolaboraciju.

Na kraju sam ga uputio kuda treba okrenuti prema Bileći prije nego se vrati na put prema pravoj Ivanjici. Prije polaska upitao sam ga zašto je pišao po spomen obilježju, nekako mi se to učinilo nepriličnim ipak.

"Čuješ, sinko, u ovom Mostaru ni javni klozet ne radi, morao sam negde da to obavim, a partizanski spomenik mi se baš učinio zgodan" odvrati on mrtav-hladan i uz malo štucanja pođe niz Bulevar narodne revolucije.

Ja viknem za njim, sjetivši se da sam mogao snimiti intervju s njim, ali već je bio odmaglio. Eto, od iznenađenja nije mi na um pala tako osnovna stvar u mom poslu. E, blesavi Igore!

Povampirenje i uskrsnuće

Putem kući razmišljao sam koga bih ili što ja rehabilitirao u nas. Primjerice, Gradsko vijeće Grada Mostara. Nije da ljudi ovog grada nisu naučili funkcionirati u poluanarhiji, ali da ti se samo pet-šest ljudi pita o svemu u gradu, malo je nedemokratski i više podsjeća na vremena iz kojih je Dragoljub došao.

Možda bih rehabilitirao Soko da napokon ugledamo tu nadzvučnu letjelicu koja je bila u planovima pred izbijanje sukoba na prostorima bivše Jugoslavije. No opet, danas bi i ona vjerojatno bila zastarjela i pregažena modernom tehnologijom.

Primijetio sam na kablovskoj da su rehabilitirali Kolo sreće, ali i ono u nekom jadnijem poluizdanju. Netko je upratio da je nekad najmanji iznos na kolu bio 75 kuna, a danas Boris viče 'Bravo!' kad kolo stane na 50 kuna.

Na kraju, palo mi je na um da bi se našlo mnogo onih koji bi rado uskrsnuli i neke od poznatih osoba s ovih prostora, Džemala Bijedića, Antu Pavelića, Antuna Branka Šimića ili bilo koga drugog iz ovih krajeva, no sigurno bi ti ljudi bili jednako izgubljeni i neprilagođeni ovom vremenu kao i povampireni Draža koji je, kako mi sam reče, nositelj osam spomenica, među kojima i jedne američke, koju je tek nakon uskrsnuća uspio da vidi.

Nema koristi od prošlosti i od rehabilitacije, ljudi moji, živi se od sada i od rada. Ne umišljajmo da će nas povratak u prošlost odvesti u budućnost.

Kopirati
Drag cursor here to close