Put u središte rudnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tragična pogibija petorice rudara podsjetila je naše društvo da u ovoj zemlji još uvijek postoji taj častan, ali ujedno opasan i slabo cijenjen  poziv – rudar.

Nažalost, svjedoci smo da su rudari danas daleko od svjetala reflektora, daleko od žiže javnosti, pa i daleko od interesa institucija i politike. Dolje u svojim crnim rupama, u mračnom podzemlju, kroz vječni strah od metana i gorskog udara oni zarađuju bijednu crkavicu u uvjetima kakve 99 posto nas i ne može shvatiti.

Balašević je to jednom davno pretočio u dirljive stihove pjesme „Put u središte zemlje“, a očaj obitelji stradalih naša rock povijest skupa sa svojim konzumentima poznaje kroz staru pjesmu Zabranjenog pušenja „Put u središte rudnika Kreka Banovići“. Uostalom, ne kaže se bez neke kada radiš težak posao da je to „rudarski posao“. Rudari, ti pokretači nekadašnje privrede, kameni temeljci društva, danas su na margini. Na margini su, zapravo, uvijek i bili, čak i u vrijeme socijalizma postojala je ona o „ljudima s dna društvene ljestvice“, ali i je propaganda radila svoje pa bismo rudare gledali kroz spomenike, gledali ih kako nose zastave i marširaju o obljetnicama i praznicima, a mit o Aliji Sirotanoviću (koji je, nažalost, umro kao sirotan) poznaju i oni koji nisu živjeli u to vrijeme kada se slavilo ono „Druže Tito, dajte nam veću lopatu!“.

Nemaš ti pojma što je mrak!

Zanimanje - rudar je češće danas dežurni relikt socijalizma, u vremenima kada svi glumimo da smo vazda jeli zlatnom kašikom, rudar je predmet sprdnje  za one koji smatraju da struja sama od sebe stiže u domove, rudar je nepotrebna pojava za one koji misle da sve oko nas nastaje tek tako i samo od sebe i samo za njih. Rudari postoje još uvijek, a postoje i rudnici.

Rudar nikad nije bio fancy  posao, biti rudarom uglavnom je danas sinonim za biti slabo obrazovan fizički radnik, koji radi za tamo neku crkavicu.  No, rudnik nisu samo rudari, to je čitav mravinjak koji u idealnim uvjetima okuplja na jednom mjestu i kopače i tehničare i inženjere i minere, koji ne rade svi za neku ispodprosječnu plaću, podrazumijeva i svu silu pametno odabrane mehanizacije. Pretpostavlja planiranje, održavanje i eksploataciju. Svaki rudnik je jedan pravi mali grad. Nažalost, prema našim rudnicima se i odnosimo kao prema našim gradovima.

Mi Mostarci već slabije pamtimo, neki se prave kao da ga nikad nije bilo, ali moderni Mostar zapravo je nastao na jednom takvom rudniku. Zvao se službeno Rudnik mrkog uglja Mostar i bio je nekada dio uvezanog sistema „Titovih rudnika uglja“. Ruku na srce, mostarski je rudnik nastao puno prije je Tito zajašio na vlast.  Službeni planovi za njegovo otvaranje postojali su još u vrijeme Austrougarske, eksploatacija uglja u Mostaru je postojala i ranije, ali na ho-ruk privatnoj bazi, a pravi, ozbiljni Rudnik je službeno otvoren 1918. godine. 

Novi rudnik za novu državu – i za novi grad

Bilo je to taman u vrijeme nastanka Kraljevine SHS (buduće Jugoslavije), uz poruku „Novi rudnik za novu državu“. Mostarski je rudnik bio najmoderniji u to vrijeme, a veliki planovi širenja rudarskih jama obuhvaćali su potez od Bijelog polja pa sve do Bišća polja, ali najviše se oslanjajući na liniju obronaka Planinice, od Orlaca, Vihovića i Bakijine Luke, preko  Cima i Bara, pa sve do padina Huma. Većina planova ostvarit će se u narednim desetljećima, a mostarski će rudnik zapravo postati industrijski zamašnjak razvoja grada. Najveća i najozbiljnija firma do izgradnje Sokola i Aliminija bio je Rudnik mrkog uglja Mostar! A Mostar prije Rudnika bio je trgovačko središte, ali i pasivan kraj bez industrije.

Koji je, zapravo, zaboravljeni značaj Rudnika? Prvi je svakako samo naselje – kao što mu i samo ime kaže  - Rudnik, kao nekadašnje prigradsko naselje, a danas gradski kvart, nastao je na taj način da je poduzeće subvencioniralo svoje radnike, dajući im placeve i pomažući da izgrade kuće. Čitav niz današnjih privatnih kuća nastao je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća prema kraju osamdesetih, uz obilato korištenje pomoći samog rudnika i jeftinih kredita, a posao gradnje  uključivao je i ljude i mehanizaciju s Rudnika, uz žmirenje odgovornih na jedno oko. Rudnik se pobrinuo i za infrastrukturu, struju, vodu i asfalt. Prije tu nije bilo ništa osim livada i voćnjaka, zemlje Čvora, Lasića, Krešića…a danas je tu čitavo naselje, u međuvremenu nadograđeno još  svim i svačim. I pitomom i divljom gradnjom, ovom drugom nažalost.

Pokretač razvoja grada i okoline

Ogroman broj Mostaraca su, zapravo, rudarska djeca. Ma koliko to danas svjesno zaboravljali, slabo da postoji obitelj čiji netko nije radio „u ili na“ Rudniku. Veliki naših  pradjedova, djedova i očeva radio je u rudniku. Čak i majke, bake i prabake radile su na separaciji uglja, tamo gdje se odvajao ugalj od kamena. Mostarski je rudnik nahranio mnoge  ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljude iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost za bijeg od gladi i neimaštine.

 I tako je Rudnik mrkog uglja rastao i rastao, otvarale su se i zatvarale jame, pa se onda otvorio i površinski kop. Ni naš rudnik nije bio imun na nesreće i stradavanja. Nije bilo godine u kojoj netko ne bi stradao, bilo je i ljudskog faktora, ali najčešće su se naši stari borili s iznenadnim prodorima vode i urušavanjem dijelova jame. Daleke 1926. Tako se dogodila nesreća u kojoj je stradalo osam rudara.

Još u vrijeme dok priroda nije prekrila brijegove sačinjene od iskopanog krečnjaka koji se bijelio na suncu, mostarski površinski kop niste mogli ne primijetiti pri pogledu na grad. Danas se utopio u Planinicu, zarastao, zaboravljen, ponekad ga se tek sjetimo uz ona obećanja o njegovoj sanaciji  i pretvaranju u (gle čuda!) zelenu zonu za odmor, sport i rekreaciju.

Rudarska djeco, gdje ste?

Mostarski je rudnik krenuo posrtati početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a glavna jama je već sredinom osamdesetih dala sve od sebe. Urbana je legenda da je Mostar cijeli ispresijecan mrežom tunela, rudarskih jama. To je dobrim dijelom  istina – a istina je i da baš zbog toga nije bila dozvoljena gradnja visokih i teških zgrada na nekim mjestima.

Nažalost, danas se gradi i tamo gdje se nekada nije smjelo, a da zapravo ne postoji dokazana i potpuno provjerena studija koliko je to danas neopasno. Prema nekim informacijama, mostarska jama je potopljena, odnosno zamuljena, ali ne više puta, kakva su pravila, nego samo jednom.

To otvara mogućnost spekulacijama koliko doista imamo razloga strahovati da se jama može otvoriti i progutati dio grada. Usto, dio jame i dalje dogorijeva, jer mreža tunela i ventilacijskih otvora sa sjevera stalno raspiruju vatrom opaljen ugalj i to je gotovo nemoguće ugasiti. Srećom, iako je u pitanju visoka temperatura, to je više tinjanje, nego požar.

A možda nam zapravo to dođe kao luč, kao podsjetnik da smo zaboravili da je Mostar nekoć bio grad rudarske prašine i rudara, ljudi izboranih lica i nateklih šaka. I da smo svi mi, manje – više,  nastali i da još uvijek živimo na rudniku.

I da je on još uvijek ispod nas. Iako je bio prvi koji je rasparčan i stradao u sumnjivim okolnostima rata i poraća, a njegova infrastruktura i mehanizacija, kao  i njegov grunt razdijeljeni okolo kako kome i po zasluzi,  on se ne smije zaboraviti. On je naša ne tako daleka povijest i ponekad ne razumijem zašto se prema njoj odnosimo kao da nije postojala?

Podigli smo spomenik kenjcu još u ona star vremena, a u međuvremenu nismo pošten spomenik rudaru. I to ne tamo negdje lijevo od grada, nego negdje u centru, molim lijepo. Nije taj rudar bio netko stran, nego netko naš. Rodbina, stric, čak možda otac ili djed. Čak smo „zaklonili“ i onaj spomenik palim rudarima što se nalazio preko puta Stare rudarske uprave u naselju Rudnik. Sjeća li se netko tog spomenika? Na rudnik još podsjeća ruina od Nove uprave i davna ruina od Stare uprave (koja se ipak ne da, makar je i sama svojevremeno počela pucati i padati u zemlju, zbog čega je i napuštena). I ona dva libanonska cedra ispred nje. Kao znak da je netko tu davno znao što radi.

To što je dobar dio rudara stalno štrajkao (na rudarima se vazda vježbala nepravda, i u onaj i u ovaj vakat) i što su nekoć ti isti rudari bili simpatizeri KPJ (što je zapravo normalno za ono vrijeme),  i to što je dio njih bio u partizanima ili ih simpatizirao, pa i to je dio naše povijesti. A to što su ti rudari bili uglavnom Hrvati, to je dio naše istine.