Progon Hrvata i Muslimana nije bio strateški cilj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nastavku suđenja Ratku Mladiću, bivši zapovjednik Teritorijalne odbrane u Banja Luci Milorad Sajić negirao je da je progon Muslimana i Hrvata bio jedan od strateških ciljeva koje je u svibnju 1992. godine usvojila skupština Republike Srpske.

Sajić je u pisanoj izjavi uvedenoj u spis rekao da 'strateški ciljevi Republike Srpske nikada nisu obuhvatali protjerivanje Muslimana i Hrvata'. Unakrsno ispitujući svjedoka, Haški tužitelji su, međutim, citirali riječi predsjednika Skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika sa sjednice iz 12. svibnja 1992. na kojoj su poslanici proklamovali šest strateških ratnih ciljeva bosanskih Srba.

"Prvi strateški cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice; razdvajanje država; razdvajanje od onih koji su neprijatelji i koji su koristili svaku priliku, naročito u ovom stoljeću, da nas napadnu i koji će nastaviti s takvom praksom ako nastavimo da budemo u istoj državi", kazao je tada Krajišnik.

Sajić, koji je prisustvovao toj sjednici, potvrdio je da to jesu bile riječi Krajišnika, iako je negirao da je razdvajanje kao prvi ratni cilj na istoj sjednici proklamovao vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Zastupnik Optužbe sugerirao je i da je Sajić imao važnu ulogu zbog toga što je na istoj sjednici Skupštine Republike Srpske sjedio odmah pored Ratka Mladića.

"Ništa me nije kvalificiralo da sjedim tu, general (Mladić) je rekao: 'Sjed', mali, tu'", odgovorio je svjedok, tvrdeći da prethodno nije ni poznavao Mladića. Sajić, koji je bio i član kriznog stožera Autonomne Regije Krajina, tvrdio je i da se 'vojne strukture nikada nisu stavile pod kontrolu civilnih vlasti'.

Ratku Mladiću sudi se za progon Muslimana i Hrvata iz općina pod srpskom kontrolom, koji je u nekoliko općina poprimio razmjere genocida. Optužen je i za genocid u Srebrenici, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Na ovom ročištu je ispitan i svjedok Obrane Ratko Milojica, koji je govorio o događanjima na području Prijedora u proljeće 1992. godine.

Tezu Mladićeve obrane da su rat u prijedorskoj općini izazvali 'muslimanski ekstremisti', Milojica je potkrijepio opisom napada na njega i još petoricu srpskih vojnika u selu Hambarine u svibnju 1992. godine. Poslije kraćeg razgovora o predaji oružja, na Srbe u automobilu je, po Milojicinom iskazu, otvorena vatra. Trojica su ubijena, a trojica, uključujući i njega, teško ranjena.

Po optužnici, srpske snage su, uzvraćajući na taj napad, od 23. svibnja sprovele operaciju 'čišćenja' područja oko Hambarina, ubile jedan broj Muslimana, a tisuće mještana protjerale ili zatvorile u logor Omarska, gdje su nad njima činjeni zločini.

Vjerodostojnost svjedoka tijekom unakrsnog ispitivanja tužitelji su nastojali da naruše ukazivanjem da je on bio umiješan u ubojstvo jednog katoličkog svećenika u Ljubiji. Milojica nije negirao da je bio prisutan kada je svećenik bio opljačkan i ubijen, ali je opovrgavao da je ubojica Ivica Pavlović, inače Hrvat, pucao iz njegove automatske puške. Suđenje Mladiću se nastavlja u srijedu, 3. prosinca, preniosi Justice report.