Politički papagaji i naše pamćenje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postizborna priča se, kao i mnoge druge priče u Bosni i Hercegovini, zemlji koja se neprestano vrti u krug, ponavlja. Najglasniji pred izbore, postali su potpuno nijemi i nevidljivi. Od silnih priča, istrošili su se, a od silne galame pobjednika pali su u zaborav te se malo tko sjeti sjetiti njih i njihovih predizbornih priča.

Silna galama Lagumdžije, Budimira pa i Raguža i Radončića, ljudi koji su na političkoj sceni značili nekad nešto – nekome sve nekome ništa, ali su značili - pala je u drugi plan, a pobjednički urlici su zauzeli eter i osvajački laktovi ring nad foteljama.

Toliko je vladarskih križaljki nad mekanim foteljama i toliko se šahovskih poteza priprema i vuče da oni misle da smo zaboravili kako je vlast krenula nezakonitim imenovanjem nastavivši tako praksu onih protiv kojih su galamili. Toliko se mudrosti prosipa u odabranim medijima kao da smo zaboravili kako su u nekim drugim medijima isti ti ljudi govorili kako nikada, ali baš nikada, neće sjesti u vlast s ljudima s kojima sada žele skrojiti kapu državi.

Isti ti ljudi, koji su galamili jedni na druge, a čija se galama skrila u mišje rupe baš kao glasni poraženi, od silne želje da zasjednu i da zahvale biračima tako što će uhljebiti zaokružene i obitelji zaokruženih, zaboravili su kako su obećavali skidanje luđačke košulje izludjeloj zemlji.

Umjesto kidanja šavova, po kojima BiH godinama, strpljivo i uporno puca, navlače joj pobjednici i partneri pobjednika kapu, kao šlag na tortu postizbornog ciklusa i svakog drugog cirkusa praveći tako od aljkavo napravljene države dvorsku ludu, a od neprebrojanih ljudi gluhe i glupe promatrače.

U laktanju za što ugodnije mjesto, kojeg zauzimaju tvrdeći da je to strateška pozicija za ostvarenje prava naroda kojeg predstavljaju, zaboravljaju da se promatrači sjećaju što su to govorili prije izbora, pretvarajući se da nisu papagaji nego veliki govornici.

Nisu svi promatrači u ovoj zemlji zaboravili tko je koga pljuvao i zašto niti su u vjetar otišla obećanja da se netko ni pod koju cijenu neće upariti i spariti za vlast s onim drugim.

Zaboravljaju veliki papagaji s velikih govornica da je jedino štivo u BiH politika i da se većina njihovih poteza pamti. Pamćenju pomažu reprize repriza i vrćenje političke priče u krug, a u iskrenost ionako nitko više ne vjeruje. Osim kad je u pitanju želja da se iskreno zasjedne u što mekšu fotelju.

Postizborna priča se, kao i mnoge druge priče u Bosni i Hercegovini, zemlji koja se neprestano vrti u krug, ponavlja, i sve se svodi, ma kako nam papagaji s velikih govornica govorili, na njihovo radno mjesto. Najgore što im se može dogoditi je da, poslije mandata i plaća koje ne kasne, nestanu kao silne galamdžije i da opet sačekaju svoje mjesto u političkom krugu aljkavo napravljene države.