Život u Šup** svijeta

Pa tko ne bi poludio?!

Vijesti / Flash | 18. 12. 2014. u 10:51 V.K.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna scena koju smo tako često mogli vidjeti u američkim filmovima je ona u kojoj glavni junak (ili junakinja) leži na kauču kod psihijatra (ili kako ga u žargonu zovu ''shrink'') i ispovijeda svoje nedaće, probleme i strahove.

Scena je i danas tako normalna i uobičajena da smo se na nju tako navikli kao da je u pitanju izlazak iz auta ili sjedanje za šank. Uzimali smo taj prizor iz američkog života nekako otpočetka zdravo za gotovo, kao tipično američki moment, kao dio njihovog načina života, ne mareći za pozadinu svega. Čak smo se znali i podsmijehnuti tim ''lomljivim i kenjkavim američkim plačipičkama'' koji svoju intimu dijele s nepoznatim čovjekom, ležeći kao mala nemoćna beba na kauču, jadajući se kako te roditelji nisu voljeli, kako te žena vara ili kako te šef maltretira.

Mi doslovno brstimo ljekarne, apoteka nam je redovno stajalište, a lijekovi protiv depresije, panike i uopće lijekovi za smirenje su nam postali kao bombone. Glavno

Ako ste gledali Sopranose, onda znate da je čitava serija umotana u strahove, anksioznost i napade panike glavnog junaka, te njegov odnos sa psihijatricom. Koliko je američki način života uključivao psihološke smetnje kao posljedicu istog tek tada je valjda postalo jasno svakome. Mnogi su se zamislili i zaključili - ako je mafijaš sklon napadima panike, depresiji i kad je mafijaški boss zapravo iznutra pun slabosti i dilema, kako li je onda tek tamošnjem običnom radnom čovjeku? Čak i u SAD-u je taj moment u seriji izazvao rasprave i dodatno pojačao brigu o mentalnom stanju nacije koju su još prije dvadesetak i više godina prozvali ''Prozac nacijom'' (Prozac je najpoznatiji lijek koji pospješuje deblokadu i lučenje serotonina, hormona sreće i koristi se za liječenje depresivnih stanja, a kojeg su Amerikanci gutali kao mi andole, a Prozac Nation je naziv istoimenog bestselera Elizabeth Wurzell o borbi s depresijom).

American way of life

Mi smo si u osamdesetim godinama, kada je na američkoj televiziji i u holivudskoj produkciji došlo do prave plime scena odlazaka kod ''shrinka'', što je zapravo bilo ogledalo stvarnog stanja u tamošnjem društvu, izgledali kao potpuno drugi tip ljudi. Prema fragilnim Amerima, mi smo izgledali čiste glave, čvrsti, stameni, jaki. Dabome, tek tu i tamo pročulo bi se da je netko među nama ''puk'o'' ili ga odvelo u ''ludaru''. Otići na živce ili ''skrenuti'' se smatralo izoliranim slučajem i u dobra doba nekakvom sramotom, a psihološki poremećaj rješavao se narodnim lijekovima tipa ''izudaraj majmuna, povali nešto ili udaraj u vreću''.

Koliko smo zbilja bili jaki i imuni na psihološke smetnje , a koliko smo ih uspješno znali skrivati, pa i ne otkrivati u strahu od reakcije okoline ili u nedostatku dijagnoza, vjerojatno nikada nećemo saznati. Zato ćemo ostati kod uvriježenog razmišljanja da je kod nas, vjerojatno zbog sporijeg načina življenja i onoga što život bez velikih ciljeva daje, ipak bilo puno manje ljudi koji su živjeli sa psihozama, paničnim atacima i depresijom. I kako je na uzorku od mnogo ljudi tek jedan mali broj u nas imao neke psihičke smetnje.

A danas? Prema svim posljednjim istraživanjima mi smo se pretvorili u male Amerikance. Mi doslovno brstimo ljekarne, apoteka nam je redovno stajalište, a lijekovi protiv depresije, panike i uopće lijekovi za smirenje su nam postali kao bombone. Glavno je pitanje – otkud? Kako se to dogodilo da smo postali krhki, labilni, prestrašeni, jadni, nemoćni? Gdje je nestao onaj gordi čovjek iz osamdesetih, onaj koji je mogao podnijeti i sivilo svakodnevnice i nestašice benzina, brašna i ulja, onaj koji je preko sebe prevalio socijalizam, inflaciju, koji je prevalio i neizvjesnost i raspad i rat? Gdje je nestao čovjek koji je prvi put za stres saznao malo prije rata, a ta nepoznata riječ danas mu je odgovor na sve boljke? I je li taj rat jedini krivac, je li ovo samo refleksija na njega, je li opuštanje nakon rata otpustilo nagomilani stres stečen u njemu?

Kapitalizam ništa ne poklanja, on uzima. I ti ćeš u njemu uzimati samo ako pokažeš sposobnost, ako uđeš u ring.

Nema stavanja

Iskreno da vam kažem, rat je bio davno, prije da je poraće krivo za sve. Ono traje već dvadeset godina i ono je memljivo, neizvjesno, hladno i neljudsko. Stalna neizvjesnost, budućnost bez svjetla na kraju tunela, patnje tranzicije, nepravda, podijeljeno društvo, političari koji ne nude ništa i jataci koji kao krpelji sišu i ovo malo života iz nas. Uništava nas sama spoznaja da živiš u šupku svijeta, zemlji koja liže dno svih ljestvica na ovom kontinentu, svakodnevna agonija preživljavanja od prvog do prvog, dakle, ono što u Mostaru kolokvijalno zovu ''Šuti, borba!''.

Međutim, sve navedeno na prvi pogled nema nikakve veze s Amerikancima. Pa kako onda uopće povući paralelu između nas i njih, kako naći zajedničku crtu između njihove strasti za antidepresivima i naše strasti za istim tim lijekovima i preparatima? Na drugi pogled već se naziru isti problemi, čak možda i važniji od ovih iznad navedenih naših problema rata, poraća i tranzicije.

''Šuti, borba!'', što bi Mostarci rekli, najbolji je naziv za življenje u kapitalizmu. Kapitalizam ništa ne poklanja, on uzima. I ti ćeš u njemu uzimati samo ako pokažeš sposobnost, ako uđeš u ring. Kapitalizam je društvo mogućnosti, ali mnogi mogućnost ne iskoriste. U kapitalizmu ''nema stavanja'', kao na pokretnoj traci za vježbanje tu ako staneš ode nazad, padaš, gubiš! U kapitalizmu ako hoćeš imati moraš uprijeti. Posao, ako ga imaš, ne ostavljaš u tri i pol ili četiri popodne iza sebe, nego ga nosiš sa sobom doma.

Tražili ste, evo vam ga!

Kapitalizam je društvo marketinga, potrošačko društvo, društvo povišenih želja i iznova nametnutih ciljeva zadovoljavanja požude. To je društvo u kojem iznova kupuješ ono što već imaš, a patiš zato jer nemaš ono što ima drugi. Nije to sustav u kojem kupuješ automobil da bi trajao, nego da bi ga prvom prilikom zamijenio drugim, jer je takav red.

Država u kapitalizmu ne daje ruku. I ako je daje, daje je sve manje. Kapitalizmom se rukuje drugačije.

Da, to je sustav u kojem postoje luzeri i oni drugi, a ti si jadan ako si luzer. A luzer može biti svatko, jer u kapitalizmu uvijek ima netko koji ima više od tebe. I koji ima novije od tebe. Ili nešto što je više cool od tvog. To je društvo koje smo pustili u svoje živote, jer smo tako htjeli, i nije nama stres samo od rata, nego i od kapitalizma. Ameriko, dobro nam došla!

Da, tražili smo, evo nam ga – pogledajte samo reklame na TV-u – krediti (davanje mogućnosti), mobiteli (iznova kupuješ ono što već imaš), slatkiši i kozmetika (podizanje nivoa požude) – i lijekovi (kad ti sve ovo izađe na nos!)

Da, kapitalizam. Nije on tako loš kako izgleda, ali je loše kada si ugazio u njega, a nisi još načisto s tom činjenicom, pa očekuješ da ti netko dadne ruku kao u socijalizmu. Druže, malo si se zeznuo, nije to više taj film. Država u kapitalizmu ne daje ruku. I ako je daje, daje je sve manje. Kapitalizmom se rukuje drugačije. On je kao divlja zvijer, on te gazi ako ga ne zajašeš. A kad ga zajašeš, mogućnosti su mnoge i velike. Ako spadneš, moraš brzo opet gore ili te eto među luzerima, u redu za antidepresiv. Na to nismo računali, zar ne? Eh, sad je malo kasno za kajanje. Da, nekoć smo živjeli laganije, sporije, imali vremena za sve. Nekad je brat bio više brat, a čovjek čovjeku manje vuk. Ali, prošlo je to.

Wake up! Borba, što bi rekli Mostarci. I naravno, u slučaju komplikacija ili negativnih reakcija, obratite se svom liječniku ili ljekarniku.

Kopirati
Drag cursor here to close