ZAVNOBIH

Ovo nije Crni Gruja

Vijesti / Flash | 26. 11. 2014. u 09:40 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nedavno je obilježeno 100 godina od početka Prvog svjetskog rata i nemalo se iznenadih da je Gavrilo Princip bio na obje zavađene strane, i heroj i zločinac. Tako se sad psihički pripremam za obilježavanje 100 godina od ZAVNOBiH-a, odnosno za priču koja će tada biti u domaćim udžbenicima. Pretpostavljam, nekako ovako:

Mali Grujica

Bilo je to u kasnu jesen 1943., negdje u brdima Bosne, gore gdje se taman otvara vidik Panonije, napol puta od Jajca do Ključa. Vrcar Vakuf, negdje se još u glavi motalo Malom Grujici, koji je zapravo bio prilično krupan, kršni Krajišnik. Šćućurio se među grane mlade lijeske i drhtao kao prut, ali koliko god se trudio, ovako krupan čovjek nije se mogao skriti. Grane se pred njim rastvoriše i u polumraku ugleda siluetu naoružanog muškarca.

Nije u mraku mogao razlikovati uniforme, a bio je i prilično zbunjen. Jedan je hodao u kaputu kakav ga je podsjećao na njemački, a drugi je izgledao kao četnička odora. Barem ono čega se sjećao s početka rata. Više se ni sam nije sjećao kako je završio ovdje i kojem je smjeru lutao. Zna samo da se, zbog neke svoje lude primisli, želio dočepati obale Vrbasa. Ali sada mu se taj plan činio sve daljim i manje ostvarivim.

Kada su ga dvojica vojnika dovela do nekakve bijedne mase ljudi i posadili ga ispred njih, jedan ga kundakom podbode pod rebra, a Mali Grujica ni pet ni šest izusti: "Pomoz' Bog!", na što ga kundak opet ubode u rebra. Grujica se pribrao, dobro razgledao i shvatio zašto su različite uniforme bile na dvojici koji su ga doveli. Ovo su bili partizani i on se brzo trgnu pa povika: "Smrt fašizmu! Ja sam Mali Grujica."

Da papci odluče

Svjetina okupljena oko vatre samo ga ovlaš presjekla pogledom i kako su mu se oči navikavale na slabo, titravo svjetlo, vidio je da ovdje ima prilično šarene svjetine. Bilo je seljaka i ratnika i delegata, a vidio je čak i jednog fratra među svjetinom. Nakon što je primijetio da nikog posebno ne zanima, i Grujica se šćućurio na jedan kamen i stao čekati.

Nakon možda pola sata priđe mu jedan smiješni, mali čovječuljak s nakrivljenim fesom na glavi. Gledao je u nahereni fes i primijetio da prišivena petokraka na njemu ispravno stoji, i onda se duboko zamislio oko tog detalja.

"Jel', jesi li ti od Srba?" upita ga mali čovjek.
"Kakvih Srba?!" pogleda ga Grujica začuđeno.
"Ama čekamo, evo smo se mi i 'Rvati sastali i sad čekamo ova dva neka papka da odaberu..." nastavi mali čovjek.
"Šta biraju?" upita Grujica.
"Odlučuju jel im draži Draža!" presiječe mali čovjek.
"Jel im draži Draža ili im je joži Joža", promrmlja Grujica onako za sebe.
"Šta kažeš?" upita opet mali čovjek.
"Ništa, ništa. Nego, reci mi... a šta će ovaj pop ovdje?"

Sveta Kata

"Kakav pop? Misliš pratar", ispravi ga mali čovjek.
"Ne znam ja dobro papiste. Ja sam pravoslavni."
"Pratar je doš'o radi nekakvog žita. Kad se skupi vijeće, da pita za žito", objašnjavao je mali čovjek Grujici, mada mu i dalje nije bilo jasno.
"Druže Tito, nešto bi' te pit'o..." promrmlja opet Grujica koji se očito volio igrati riječima. Da nije sa sela, možda je i školu kakvu mogao skončati.
"Šta kažeš?" opet ga upita čovjek s fesom.
"Ma ništa, ništa ozbiljno. Nego... jel pratar 'oće nekakvo žito da mu dadnu?"
"Ma ne", nasmija se sad čovječuljak, "Partizani mu u kapelu natovarili kamion žita, da ne kisne, a njemu sad nekakva slava na župi, pa da makne narodni pokret, da može blagoslov podarit borcima."
"Kakva slava?" zapitkivao je Grujica, godilo mu je da nakon mjeseci skrivanja po šumi s nekim priča.
"A, ne znam", odgovori mali čovjek.
"Sveta Kata, župa mu je svete Kate! Sutra je sveta Kata", doviknu sada treći čovjek, koji je sjedio pored njih, "I dosta priče, ima nas koji bismo počinuli malo!"
"Sveta Kata, snijeg na vrata!" promrmlja opet Grujica za sebe i strese se od same pomisli na snijeg.
"Ajde, ne zazivaj, još mi samo snijeg fali! Ionako nema Boga, rekla je Partija!" poviknu opet čovjek sa strane i već minutu kasnije zahrče u mraku.

Nepostojeći ZAVNOBiH

Čuo je kasnije Grujica da se neki Kecmanović pojavio, da je konačno sve bilo spremno za tu neku sjednicu Vijeća, zemaljskog, antifašističkog, narodnog, oslobodilačkog.

Ispade tako danas, niti je tko znao za te partizane, niti je tko htio maknuti Nijemce, niti tko danas hoće tu neku Bosnu i Hercegovinu, a onda drugi dan svi su bili antifašisti, svi su za euroatlansku BiH. Isto kao s Gavrilom. Pa i taj ZAVNOBiH, nitko na zasjedanju nije sudjelovao. A i taj Daytonski sporazum, kojeg svi potpisaše, a danas pojma nitko nema gdje je taj sporazum, je li postojao ikada. Isto kao i sveta Katarina Aleksandrijska, koje se ni Rimokatolička crkva nije prisjećala od 1969. do 2002. Nisu bili sigurni je li postojala.

De odlučite više, gospodo političari. Jedan datum, da bar svi možemo skupa na roštilj. Eto kao da mi ne znamo koja vas je vlast školovala.

Kopirati
Drag cursor here to close