Nekad bilo...

Osamdesete su nove četrdesete

Vijesti / Flash | 05. 03. 2015. u 09:14 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Rijetko koje razdoblje danas u javnom prostoru dijeli ljude kao famozne osamdesete. Možda se jedino oko, u nas izgleda nikad svršenih, četrdesetih još toliko lome koplja. Zadnje desetljeće prije rata opet privlači pozornost kroz agresivno najavljenu zagrebačku TV seriju „Crno – bijeli svijet“. Čitam komentare na seriju zadnjih dana, a koji su po našem nepisanom pravilu već debelo odmakli od komentiranja same serije i već se nalaze u domenu prepucavanja dviju zaraćenih strana o tom vremenu. Je li bilo zbilja tako dobro, ludo i nezaboravno, ili je bilo sasvim suprotno tomu? Naravno, kao i po pitanju četrdesetih, sve ovisi o tome iz kojeg tabora stiže komentator.

Nekako otužno izgledaju i stariji, oni koji su u unaprijed izgubljenoj utrci za vlastitim prohujalim godinama spremni svaku scenu iz osamdesetih ofarbati već spomenutim tehnikolor bojama, kako se već farba sjećanje na mladost i djetinjstvo...

Osmijeh, molim…ptičica!

Nostalgičari će vam reći kako su osamdesete godine na ovim prostorima bile godine koje smo proživljavali u tehnikoloru, kao što je Amerika proživljavala svoje šezdesete. Slušat ćete priče o velikim rock bendovima, kultnim koncertima, sveopćem napretku umjetnosti i kulture, slobodi putovanja, druženju sa „svim vršnjacima iz cele Jugoslavije“. Oni će uvijek stati u oštar gard i braniti osamdesete svim sredstvima. Svaki će ispucati barem stotinu pojmova kojima će odgovoriti na paljbu onoga koji drži da su osamdesete bile daleko od dobroga, koje su suštinski zapravo bile sive i veoma nezgodne.

Ipak, svaki će pravi nostalgičar na kraju žučne rasprave poentirati kako su osamdesete nešto najbolje što se ikada dogodilo na ovim prostorima, pogotovo u kontekstu današnjice. Iskoristit će u tom činu i sve dostupne slike iz djetinjstva ili mladosti i uvjeravati vas da je sunce na slikama iz osamdesetih jače sjalo nego danas, a osmijesi bili još širi i iskreniji. Pritom će posebno isticati fotografije s ljetovanja (posebno one s magarcem na plaži), zimovanja ili rođendana, na kojima, uinat ovima koji misle da tada ničeg nije bilo, u potocima teče Coca Cola! Zaboravit će pritom da se za fotografiranje u to vrijeme uvijek čekao sunčan dan, da se blic čuvao za rođendane ( ako ga je uopće i bilo, jer je bio skup i nezgrapan za nositi) i da je bilo glupo da se 36 mogućih snimaka na jednoj filmskoj vrpci utuče na slike uplakane ili mrzovoljne čeljadi. Zato si se na slikama uvijek morao smijati. Nisu to tražili komunisti, nego roditelji.

Orlovi rano lete

Nasuprot stavu nostalgičara stajat će onaj koji nije trzao na „periferne stvari“ poput popularne kulture i nije držao glavu u oblacima poput stanovnika „Sedme republike“, kako je izvrsno Ante Perković imenovao jugoslavenskom granicom omeđen, a republičkim granicama neopterećen prostor kojim su kolali ljudi i njihove ideje, uglavnom ljudi od kulture i popularne umjetnosti. Taj anti-nostalgičar osamdesete pamti prije svega kao godine borbe, što s nestašicama, što s inflacijom, što sa sve većim političkim i društvenim neizvjesnostima. Pamti ih po vožnjama par-nepar, bonovima za benzin, točkicama za brašno, šećer, kavu i ulje.
Pamti ih po tome što je 100 dojč maraka bila magična novčanica koja je otvarala sva vrata i koja se doslovno švercala, kao i 20 „deka“ pržene kave u zrnu, a koju se nabavljalo ispod žita za hrpu sve manje vrijednih dinara, s previše nula iza prvog broja.

Pamti ih po neuspješnim programima stabilizacije, suzbijanja šverca deviza i uzaludnih zajmova za zapošljavanje (što se kosi sa danas uvriježenim stavom da je nekad mlade nakon završene škole odmah čekao posao). Pamti ih po tome što ničega nije bilo na bacanje, što su se parali stari džemperi da se ispletu novi, što se čekalo da rođaci izrastu, pa da dobiješ njihovu garderobu, što se jedno vrijeme u goste nosila šećerna tabla, jer čokolade nije ni bilo, a bombonjere primale i opet nosile od posjete do posjete, sve dok ne bi istrunule u onom celofanu.

Pamti ih po „kultu ličnosti“ i nošenju štafete mrtvom predsjedniku, za kojeg su nas uvjeravali da i dalje živi - vječno. Pamti ih po verbalnom deliktu i „zidovima koji imaju uši“. I još puno toga. Nostalgičar će odgovoriti da to možda važi još za rane osamdesete i paranoju nakon Titove smrti, ali da su osamdesete i one kasnije, u kojima se sve kupovalo na kredit, na čekove, koje bi pojela inflacija i učinila kupnju najpovoljnijom na svijetu. Spomenut će i Markovićeve osamdesete, koje su došle na kraju balade i donijele konvertibilni dinar, jake plaće i opći prosperitet. Anti-nostalgičar će mu odgovoriti da je to sve bila šarena laža i mejhur od sapunice, koji je puknuo prvom zgodnom prilikom, a famozna domaća industrija čim prije pala kao kula od karata.

Pogled ispod obrva

Dakako, ako ste živjeli u tim godinama i ako se malo dublje skoncentrirate, sjetit ćete svega što pričaju i jedni i drugi. Možda se sve nije dogodilo baš vama i vašima, ali postojale su i tada javne tajne, postojale su priče, krici i šaputanja. I znalo se puno toga i bez današnjih moćnih i brzih sredstava komunikacije. Ako ste pametni, realni i neopterećeni, vi znate da su osamdesete bile jednako slojevite kao i svako drugo desetljeće. I da, kao i u slučaju svakog drugog desetljeća, nešto što se nije dogodilo vama ne znači da nije postojalo. I da je potrebno učiti i čitati osamdesete, da bismo iz njih povukli, ne mitologiju, nego nauk za budućnost. Da ponavljamo dobre stvari, ali ne ponavljamo greške.

Zapravo, žao mi je što su osamdesete već duboko uvučene u domen mitologije i što se jako malo u nas na stručan i realan način piše o njima. I što su prije došle TV serije i polu-ozbiljni pisani vodiči kroz to doba, koji više hrane neumjerenu nostalgiju ili od svega prave probavljiv vic za današnju uporabu. I što su rijetke znanstveno odrađene knjige koje trezveno raščlanjuju i razobličuju osamdesete. I što su zato neke stvari time uzete kao rekla – kazala, zdravo za gotovo, što su neke već izobličene, a neke jako poopćene. I kao takve se već ukorijenile u javnoj komunikaciji i shvaćanju. Površnosti posvuda oko nas. Uglavnom se piše iz i govori o osamdesetim iz osobne perspektive i s osobnog društveno-političkog stajališta ili se suviše romansira i time zamagljuju činjenice.

Prošlosti, molim te, oprosti

Dakako, ja ću vam ovdje reći da su osamdesete bile i ovakve i onakve. Ali da su prije svega BILE. I BILE su i PROŠLE. Pritom žalim pomalo sve one koji i danas po internetu ili kafanskim prepirkama zauzimaju jednu ili drugu stranu i koji ne popuštaju u svojim stavovima, koji i nisu njihovi, nego su priučeni i isfiltrirani za svakodnevnu uporabu (čitaj: prepirku). I koji su zaglavili u osamdesetima, kao što su zaglavili i u četrdesetima, i kao vlak u snijegu, ni tamo ni ovamo.

Žalim tako mlađariju, koja u osamdesetima nije bila ni u očevim mošnjama, a kamoli da je živjela u to doba, a koja je danas najgrlatija u spominjanju tog vremena. Tako se jedni kao pijan plota drže nestašica kave, šećera i ulja i redova za benzin, a drugi bespogovorno vjeruju mitove i legende o jednoj zemlji Dembeliji u kojoj se samo sviralo, pjevalo, družilo i tulumarilo, u kojoj je vladala pravda i poštenje i gdje su se djelili poslovi i stanovi šakom i kapom, a za plaću nisi morao ni raditi. Nekako otužno izgledaju i stariji, oni koji su u unaprijed izgubljenoj utrci za vlastitim prohujalim godinama spremni svaku scenu iz osamdesetih ofarbati već spomenutim tehnikolor bojama, kako se već farba sjećanje na mladost i djetinjstvo, pa čak i najvećem sivilu staviti barem nijansu jarko-crvene, ali i svi koji tvrde da su i u osamdesetim, umjesto da uživaju, neprestano spavali budni na jedno oko, rovarili protiv sistema i već tada znali da stiže novo doba.

Psi laju, karavani prolaze

Okolo lete samo fragmenti koji ne mogu nikada dati prave odgovore na tu desetogodišnju epizodu naše povijesti. Ne odvaja se mit od realnosti, ne propituje se pozadina događaja, ne uči se prošlost da se ne bi u sadašnjosti ili budućnosti ponavljalo greške. Evo, samo da vas upitam, znate li, uopće, nekoga tko bi vam ovog trenutka točno odgovorio na pitanje otkud nestašice kave, šećera i ulja u to doba? Što je bila famozna stabilizacija? Zašto se onda išlo u vojsku, a sada ne? Zna li itko definirati što je bilo famozno samoupravljanje i što je značilo u svakodnevnom životu? I što je bio još famozniji verbalni delikt i što zbog njega nismo smjeli?

Ne znate ili znate one rijetke koji mogu elaborirati odgovore na ova pitanja. U tome je taj naš problem. I sa četrdesetima i sa osamdesetima. Malo se čita, još manje razumije, ali to ne smeta da se glasno nadvikujemo i gađamo „nepobitnim činjenicama“, koje smo čuli iz treće, pete ili osme ruke. Stoga nije čudo što ni sa sadašnjim vremenom jednostavno – ne znamo.

Kopirati
Drag cursor here to close