How-To

Nije magarac isto što i kenjac

Vijesti / Flash | 29. 08. 2014. u 11:37 Z.S.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nekad davno, toliko davno da ni najstariji ne pamte to, naš se svijet vozio na magaretu (jedan kolokvijalni naziv za magarca) ako već nije autotabanićem (jedan kolokvijalni naziv za pješačenje).

Zamislite, uostalom, život bez putnih komunikacija, gdje je u čitavoj zemlji postojalo tek par kamenom ili utučenim pijeskom obloženih puteva. Ne čudi da se ljudi nisu puno micali iz svojih sela i gradića, jer trebalo je proći preko brda ili pješke ili na kakvoj životinji,a  s obzirom na sve nevolje koje bi te snašle na putu dobro se proračunavalo s kim i kako i da li uopće krenuti na putovanje. Ljudi su bili getoizirani, nisu vidjeli svijeta, a i ono što bi vidjeli ulijevalo im je više straha nego nade. Putovalo se kad se moralo. Zbog trgovine i preživljavanja.

Golf Dvica onih dana

Kako je konj bio skuplji i teže dostupan običnom narodu, nešto jeftiniji, manje elegantan i svojeglav magarac je bio prava mjera za našeg (malog i običnog) čovjeka.

Naravno, ni u to vrijeme nisu svi imali magare, samo oni koji su ga mogli priuštiti uživali su u njegovom radu, a jadno magare je nosilo na sebi ili čovjeka ili njegov prtljag, često i oboje, nosilo je tek ubranu ljetinu, duhan, vino ili što sve već je čovjek imao u ta doba potrebu prenositi od točke A do točke B. Magare je, da skratim, onda bilo što nam je danas auto. Golf Dvica onih dana. Za razliku od konja koji je bio SUV ili tako nešto.

I tako je jaka bila uzajamna povezanost čovjeka i magareta u Hercegovini da je čovjek toj životinji, koja je  tako nalik njemu u nekim situacijama (svojeglavost i inat), dopustio da samo od sebe bira puteve, pa tamo gdje bi magare prošlo i prokrčilo si stazu, e odmah iza njega su se zacrtavale buduće tranzitne komunikacije kojim su ljudi išli u nabavku ili prodati višak ljetine.

Nelogično krivudave ceste

Bilo je to doba puno prije asfalta, doba gdje su samo oni od velika posla išli na daleke pute starim rimskim ili francuskim cestama i turskim džadama, a ovi naši lokalni išli su magarećim stazama, po stazama i bogazama, mjereći vrijeme puta gorenjem škije u ustima ("Do tamo ti je tri cigara hoda ili cigar jahanja!").

Magarac je bio prilično robustan, prilično izdržljiv i tek tu i tamo bi otkazao poslušnost. Nije bio neko oličenje brzine, ali mogao je zato proći svuda. Uvijek kada čujem izreku da je pas najveći čovjekov prijatelj, sjetim se da je magare nekad ovdje značilo više od psa i da smo to sa psom "uvezli saizvana" (kolokvijalno za uvoz iz inozemstva) k'o pet godina starog Audija s a 180.000 kilometara na satu, ne pitajući je li zbilja za ovih terena. Više mi je godila ona stara izreka da se više poznaju čovjek i kenjac nego čovjek sam sa sobom.

Kasnije, nakon puno godina druženja čovjeka i magarca stigla su konačno i u ovu vukojebinu  moderna vremena izgradnje i napretka. Stigao je asfalt i moderni smisao za komunikaciju, te je magare, malo po malo, posustalo. Došle su prve Olimpije, Fiće i Mercedesi, ali napretku usprkos mnogi su makadamski i asfaltirani putevi  nastali baš na onim istim trasama koje su godinama prije probijali vjerni kenjci. Jer samo je kenjac znao kako najlakše proći ovim šktrim i oštrim kamenom. Zato su lokalne nam i međuseoske i međumalogradske ceste i danas naizgled nelogično krivudave, jer nije kenjac imao školu, pa da si nacrta i izgradi vijadukte i tunele, ali je imao smisla da ne ulazi u tuđe i da zaobilazi tamo gdje je gutavo.

Kenjac od čovjeka 

Eh  da, prođoše godine, nestali su magarci, pa je i čovjek postao kenjac od čovjeka zaboravivši starog prijatelja. A i taj naziv "kenjac" - valjda smo bježeći od vlastite slike u tom jadnom magarcu pred kraj karijere, ili možda vidjevši upravo sebe u njemu, i nazvali tu poštenu životinju kenjcem. Jer kako drukčije opisati ono što će se kasnije s čovjekom na ovim prostorima zbivati. Nikako drukčije nego – kenjci! (Da mi oproste poštena magarad!)

Čovjek se, kasko to obično s čovjekom i biva,  prelagano odrekao svog starog vjernog prijatelja i zaboravio "sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke", odao se afaltu, limu i gumama. Bilo je i razloga za to, dolazili su "saizvana" neki mudri ljudi i ucrtavali nam nove ceste, širili nam gradove, davali nam fabrike (ilitiga tvornice) i stanove, napravili nove ljude od nas. Ali, kao što rekoh, odlaskom magarca nisu nestali i kenjci, samo su dobili ljudski oblik. I čim se pamet i ljudskost povukla, eto ti njih.

Ali malo prije toga  dođoše opet odnekud ona vremena koje je ONAJ pisac davno najavio kao ona u kojima pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati  - vremena ljudskih kenjaca. Nabaviše ti kenjci konje vrane, ali svaka im progovara i svaka ih odaje da su nas zapravo naumili vratiti u vrijeme u kojemu samo magarac  može proći nekim putevima.  Kako drukčije objasniti, evo, mostarske ceste i komunikacije nego kao svjesni, dragovoljni i definitivni povratak u magareće godine?

Kenjaca za izvoz, magaraca ni za lijeka 

Sada već opjevana Dubrovačka ulica, s nelogičnim betonskim blokom nasred ceste, i regulacijom prometa koja samo pukom srećom nije uzela veće žrtve. Pa onda Vrh avenije koji je zjapio kao nerješivi  rebus sam po sebi, a mogao bi takav biti i dalje. Pa onda famozne i već legendarne rupe koje zinu k'o oni krateri na istoku Rusije kako im padne na pamet, a da se nitko ne pita ni za uzrok ni za rješenje problema.

Ulice koje preore jedno javno poduzeće za svoje potrebe, a da se nije suglasilo s drugim javnim poduzećem da istu nakon toga asfaltira. I po kojima onda automobili lome amortizere, spone i poluosovine – jer to će onda preorano stajati tako mjesecima, čak i u ovo vrijeme izbora.

Pa onda ljudi koji, kad im i kako im padne na pamet, nekažnjeno  prokopaju dio ceste u potrazi za priključkom na šaht, kao da kopaju po svojoj  vlastitoj djedovini, a ne po javnoj površini.

Kad čovjek vidi sve to shvati da je izgleda sve bliže vrijeme kad ćeš jedino magaretom moći prolaziti ovuda. Jedino će se magare moći snaći u čitavoj ovoj zbrci, u ovom povratku iskonu. Samo imamo jedan veliki problem, kenjaca imamo na izvoz,  a magaraca, nažalost, više ni za lijeka!

Čak i onaj legendarni spomenik magaretu na Tržnici, a koji smo otpočetka nekako skrili da nas ne podsjeća previše, baš me čudi kako ga neki od kenjaca nije do sada pretvorio u topljeno željezo.

Kopirati
Drag cursor here to close