Navijači, sve vam je u šaci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji jedna scena u mom kvartu, ponavlja se često, svakih nekoliko dana. U toj sceni zamislite već usnuo kvart, negdje oko pola sata do ponoći, napolju je i promet već rijedak, polako se sve smiruje, noć baca kvart u hladan zagrljaj. Umoran radni narod već gleda kako će sklopiti oko pred sutrašnje nove napore, televizori su već na minimumu glasnoće, djeca su odavno u krpama – kad odjednom tamo negdje iz mraka, bez ikakve najave, s jednog zidića – OOOOOOOO, OOOOOOOO, OOOOOOOO, OOOOOOOO! Hormonima napucani tinejdžeri odlučili su još jednom poderati grlo navijačkim pjesmama i lošom imitacijom piva iz plastičnog dvolitrenog Q-packa, ne mareći ni za kućni red, ni za bonton, ni za zrnce odgoja koje je možda gdjegod zaostalo. OOOOOOOO, OOOOOOO!!!! Pa onda opet OOOOOOOO!!! OOOOO…!!!  Već je ponoć, a oni kao da su tek počeli. Taman misliš prestat će, kad ono opet – sad još manje artikulirano, još pijanije – OOO…OOOOOO…OOOOOOOO…OOO-OOO-OOOO!!! 

Q - pack generacija

Sat otkucava pola jedan, a oni nikad glasniji. U međuvremenu su se nešto i međusobno pokoškali, psovke su sve češće, jedan očito odlazi i prisjeća se majke svima koji ostaju na zidiću, ovi ga časte pogrdama i obećanjem da mu je sutra degenek ako se pojavi. Opet kreće OOOOO!!! Još glasnije. Jedan kao kurjak krene zavijati u noć. Drugi ga prate, ali već su grla umorna. Jedan sat iza ponoći, ponekad glasan smijeh zamijeni navijačku, ali još uvijek nemaju namjeru ići kući. Oko jedan i pol ostaje njih par.

Ono grlato OOOOO!!! s početka zabave polako se pretvara u polujecanje, alkohol je već svladao umorne ratnike…OOOO….OOoooo…oooo… Negdje oko dva svi koji nismo zaspali konačno ostajemo zaspati u miru. Otišli su naglo kako su i došli. Zvali smo policiju, ali oni se uvijek vrate. Oni hrabriji među nama verbalno su se sukobljavali s ekipom na klupi, ali je moj susjed, nakon jedne takve večeri, sutra dobio govno na otiraču pred ulaznim vratima i sprejem išarana ta ista vrata. Nakon nekog vremena smo se svi navikli. Blažene su večeri kad ih nema. Ali, prečesto su tu. Oni su navijači, reći će to u opisu svog postojanja na zemlji čak i prije onoga što bi željeli biti u običnom životu.

Profesija - navijač

Navijač je profesija, samo što je nema u popisu zanimanja. Član navijačke grupe je brojnija pojava od člana knjižnice. Danas  je sigurno više navijača nego inženjera, liječnika, arhitekata, tesara, kovača ili tokara. To što ga nema na popisu profesija ne znači da ne postoji. Postoji itekako. Navijač nije onaj koji voli klub, ali navija samo kad je utakmica. Ne, navijač o kojem pričamo je navijač sedam dana u tjednu, četiri tjedna u mjesecu, dvanaest mjeseci u godini -  on je pripadnik plemena i to će svima rado pokazati. Sve ostalo u životu je manje bitno. Navijačko pleme koegzistira s ostatkom društva paralelno, ne priznajući pritom pravila koje to društvo nameće. Odnosno, poštujući samo ona pravila koja mu ne smetaju. A malo ih je takvih. Iz gornjeg primjera – društvena norma je da se od jedanaest satu navečer pa nadalje ljudska zajednica smiruje i sprema na počinak. Ekipa s klupe za to ne mari. Njima noć počinje i završava kada oni kažu. Taj mali primjer navijačke ekipe iz kvarta zapravo predstavlja umanjenu varijantu onoga što se zbiva na širem planu.

Frustrirana i oboljela regija

Navijači su započeli rat, teza je koja se često može čuti u ovoj našoj regiji. S tribina stadiona krenuli su prvi pokliči, skandiranja nositeljima političkih promjena, s tribina su krenule prve tuče i paljenja zastava. Ako je tako, jesu li ga navijači uspjeli završiti? Možda je rat prestao tu i tamo, ali među navijačima on još uvijek traje. To znači da i rat uopće još uvijek nije stao. Zadnji primjer je utakmica u Beogradu. Letjelica sa zastavom Velike Albanije ukrala je show domaćim navijačima, koji su još dok su igrači uvelike bili u tunelu, spremajući se za izlazak na teren, unisono skandirali „Ubij, ubij, ubij Šiptara!“ i „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji!“.  Da se naježiš koja količina ljubavi i razumijevanja. Sumnjam da bi i u Tirani navijači pjevali „All We Need Is Love“.

Količina bijesa na tribinama jasno govori da rat nije stao, on se još uvijek vodi, samo su sredstva druga. Kasnija reakcija albanskih političara, koji su dočekali svoje igrače kao heroje, skupa s oduševljenim masama na ulicama Tirane (O Prištini i Kosovu da ne govorimo) kažu nam da su prihvatili navijačku igru, pa i sami pristali biti dio svega. Bez otklona, bez racionalnog pokušaja da se lopta spusti na zemlju, oni možda i jesu problem, a ne navijači, koji su instrument. U Beogradu konsternacija među političarima, javnost ogorčena. Tako malo je potrebno da svi opet postanemo navijači. Tako je malo potrebno da se vrate slike s početka devedesetih. Sve zemlje ostavljene sa svojim neostvarenim ambicijama, jadne i frustrirane, baš kao i njihovi stanovnici. Iskonski bijes nemoćnog. Eto, to se čuje s tribina.

Uzgoj u plastenicima malih naroda

Kad smo već kod devedesetih, u zemljama bivše Jugoslavije stalno se ignorira činjenica da je navijačka supkultura odavno prešla granicu povratka. Ona je uz pomoć vlasti, koje su navijače uzgajale i držale kao malo vode na dlanu, kao potrebnu masu za političke prevrate i nasilne udare, toliko pustila korijenje da je postala država u državi. Navijačka supkultura je jedna brutalna sila koja se u mnogim zemljama regije osjeća toliko moćnom da može utjecati na svaki društveni događaj i koja tjera neku svoju viziju države i pravde, pljuje na svaki oblik organiziranog društvenog poretka s jasnim pravilima ponašanja, a policija im je najveći neprijatelj jer je oličenje tih pravila, makar i sama svedena na nivo satire.

Navijačke grupe ne vole vlast, ali imaju jednu ogromnu kontradiktornost u ovim krajevima - umjesto da kontra vlasti zanose ulijevo, oni su zapravo redom i po pravilu desničari, i to rigidni. A samim time ni jedna vlast im nije dovoljno njihova. Paralelno s time, nacionalne navijačke vizije sežu preko granica vlastite zemlje, podudaraju se s velikodržavnim projektima i radikalne su u pristupu. Isto kao kad negira kućni red, navijač će negirati zadane granice država. Negirat će zakon, sporazume i konvencije. On je u stalnoj borbi s pravilima.

Uvijek kontra

Dodajmo ovome jednu kontardiktornost - da su baš ti isti navijači desničari u tranzicijskim zemljama jedino ulijevo kada imaju gađenje prema novom korporativnom nogometu, FIFI i UEFI, što je opet jedna druga priča, priča u kojoj su uvijek potrebni protivnici, netko koji želi nabaciti uzde navijačima, pretvoriti nogomet u kazalište, u drugu vrstu kulture gdje njima nema mjesta. Trebaju likovi poput Platinija ili Blattera, koji žele od nogometa napraviti zabavu za cijelu obitelj, bez baklji, zastava i boksera. Bez uvreda, polugolih muškaraca s pivskim trbusima i ćelavim glavama. Ima njih još - Zdravko Mamić, na primjer. Na prvi pogled, oni se bore protiv oligarha, vrhovnog nezasitnog menadžera koji uništava klub i nogomet, ali što nude zauzvrat? Koju i kakvu viziju? Ili je cilj samo imati protivnika i živjeti da bi ga se rušilo? Što kad se sruši Mamić? Zna li tko?

E, to je to. Živjeti da bi se rušilo - pravila, prometne znakove, stolice na tribinama, Mamića, predsjednika nogometnog saveza, društveno uređenje – navijači su si uzeli previše toga u zadatak. Da ne zaboravimo da su i dušebrižnici protiv gay populacije. U jadnim, malim balkanskim državicama nije teško postati moćna navijačka skupina. Tepaju ti i tetoše te, kao što su Turci tetošili janjičare, a Japanci samuraje. Trebaš im za prljave rabote. I nije zato teško postati skoro pa paralelna stvar, koja koegzistira skupa s državom. Samo u nekom svom paralelnom svemiru. Taj paralelni svijet ne razumiju ni FIFA ni UEFA. Često ne razumijemo ni mi sami. Šutimo, iako znamo da postoji. Često ga čujemo u mrkloj noći kao OOOOOOO…OOOOOOO!!!  I ne možemo više ništa, nego se pokriti preko ušiju.