Listopad u mom nazovi gradu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar je grad romantičara, zaključit će putnik namjernik koji dođe u ovaj grad. Neće imati drugog objašnjenja zašto samo kod nas ovako dugo na cesti stoji opalo lišće. Valjda su svi ljudi u ovom gradu pjesnički nastrojeni i vole jesen i opalo lišće koje ih nadahnjuje za sjetne pjesme, pomislit će čovjek. Neće mu na prvu pasti na pamet da u gradu s toliko komunalnih poduzeća nema tko pokupiti nakupljeno lišće. Otuda otkud on dolazi postoje ljudi koji su zaduženi da se lišće predugo ne petlja pod nogama.

Ustvari, tu i tamo se i u nas može vidjeti poneki djelatnik u narančastom, ali to izgleda kao da netko ide ženskom hula-hop čarapom umjesto ribarske mreže uloviti jato srdela. Tamo daleko, u nekim sretnijim gradovima, postoje službe koje čim lišće krene opadati malo žešće, njihovi ljudi izađu s kamionima i sa svom opremom na ulice i počiste to za tili čas. Pa onda to isto urade sutra, pa prekosutra, pa iza prekosutra, sve dok lišće pada i oni izlaze na ulice i čiste. U nas će, kako je krenulo, u budućnosti biti moguće češće vidjeti vješticu na metli, nego metlu na ulici.

U Mostaru, iz godine u godinu ista priča – izgleda da naši komunalci imaju posebnu taktiku - prvo čekaju da kompletno lišće opadne, pa ga tek onda krenu čistiti. To je možda ona fora iz kaubojskih filmova kad indijanci puste plave bluze u zamku, tako da onu im prethodnicu, skrivajući se iza stijena, uvjere da nema opasnosti ukoliko uđu u dolinu? I tako naši komunalci prvo puste prethodnice, pa puste još lišća, pa još, pa još. Sve dok zadnji list ne opadne, nema potrebe reagirati. Pa onda odustanu i od tog plana čišćenja kad vide da se raja navikla na lišće i da nitko više ne trza, nego preskaču preko gomila.

Uzalud to što svi znamo ili smo čuli da je lišće na cesti opasno poput leda i što produžava tragove koćenja automobila , što djeca i stariji po vlažnom ili mokrom lišću mogu pasti skoro kao i na ledu i što gomila lišća nad šahtovima čini iste te šahtove nesposobnima progutati iole ozbiljniji pljusak. U gradu romantičara uvijek nešto naopako u odnosu na normalan svijet. Nigdje listopad nema tako puno značenje kao ovdje. Koliko se u nas lišće drži na cesti možemo mjesec prozvati i listodrž. Ili možda listostan.

Lišće na asfaltu, lišće uz ivičnjake, lišće na pločnicima, lišće posvuda. Jednom davno je Električni Orgazam imao sjajan album „Lišće prekriva Lisabon“, bilo bi, eto, lijepo da neki bend, može i naš domaći, snimi kakvu pjesmu ili čitav album – „Lišće prekriva Mostar“. Jer, istinitije od toga ne može biti. Svake godine isto, Mostar je prekriven lišćem kojeg na najudarnijim prometnicama sve slabije čiste. Po sistemu – Eto vas tamo!

Grad bi trebao biti po definiciji ljudska zajednica u kojoj ljudi rade, obitavaju i međudjeluju, a gdje dobar dio obaveza građana preuzimaju službe koje građani plaćaju da bi se brinule o sigurnosti, čistoći ili organizaciji života. Mostar je mimo svake definicije. U nas definicija postoji na papiru, forma je uvijek zadovoljena, ali u praksi sve funkcionira mimo papira. Tako nam je i sa smećem, odbačenom amabalažom, PVC kesama, statutom, gradnjom, infrastrukturom, tako nam je s oborinskim vodama, tako nam je sa svim i svačim. Grad javašluka, grad samovolje, grad talova, grad mrzovolje, grad lijenčina, grad „nije moje da se brinem o tome“. Izaberite tri najtočnije definicije, odnosno one koje vam najviše gode.

Mostar je grad romantičara, zaključit će možda putnik namjernik koji dođe u ovaj grad. Ali, ako se malo duže zadrži shvatit će da ovo nije mjesto za veliku romantiku. A ostane li još duže, bit će mu jasno da ovo samo sliči gradu, ali da uopće nije grad. Samo, možda, na papiru.