Senad Avdić

Kako smo dogurali do višestranačkog jednoumlja

Vijesti / Flash | 16. 10. 2011. u 11:57 Senad Avdić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osvane (i omrkne) prije skoro frtalj stoljeća, berba 1986.-1987., u svim tada relevantnim, nezavisnim, bezbeli profesionalno uređivanim, iz jednog centra dirigiranim medijima, to jest, sredstvima informisanja i javnog komuniciranja, službeno procijeđena informacija da je Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije formirao desetak-petnaest komisija koje će stručnim, nezavisnim (pojedinačnim?!) mišljenjima doprinijeti daljnjoj demokratizaciji “avangarde radničke klase” i “jačanju pluralizma” unutar Saveza komunista Jugoslavije.

Time se, sjećam se nepouzdano, ali ne govorim napamet, dakle ne izmišljam, provode zaključci sa neposredno održanog kongresa jugoslovenskih komunista na kojem je u nekom od sudbinskih zaključaka bilo zapisano da ne treba sektašiti prema pravilno usmjerenim, humanističkim i progresivnim snagama koji nisu formalno članovi Saveza komunista, ali “mogu doprinijeti njegovoj daljnjoj pluralizaciji i demokratizaciji”.

Uglavnom, da ne peglam i ne okolišam, u jednu od tih komisija izabrani smo režiser Nenad Dizdarević i moja malenkost/beznačajnost. Tokom kratke telefonske sjednice pitao sam Nenada je li neki nepremostiv problem to što ja nisam član Saveza komunista, da nije posrijedi neka navlakuša, klasična represivna podvala okorjelog nenarodnog režima.

“Pa nisam ni ja član Saveza komunista”, kratko me, a zapravo dugoročno, umiri Nenad čiji je tata, časni intelektualac, diplomata, političar Nijaz Dizdarević, tada bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a brat Srđan glavni i odgovorni urednik bosanske ćelije partijskog glasila Komunist. U to je vrijeme, by the way, informatički sektor Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine održavao perspektivni inženjer elektrotehničke struke, skromno ambiciozni Zlatko Lagumdžija.

Mogao se tada, u jednom i jedinom, činilo se, nezamjenjivom sistemu, ostvariti idejni pluralizam, stranački konsenzus, društveno-politički dijalog. Strašne i teško pomirljive su bile frakcijske bitke unutar jedinstvenog kompliciranog i konfrontiranog komunističkog bratstva. Edvard Kardelj je desetine bespotrebnih studija o tome napisao, a Vladimir Bakarić se nakačio teorijama o nužnosti dijaloga unutar svjesnih samoupravnih snaga. Nije malo onih koji su u tim borbama, idejnim, ekonomskim, ustavnopravnim, žrtvovali karijeru, pa čak i živote, za poneku ideju, izvjesni princip, stanovite moralno-politički standarde.

I šta sada imamo, ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini od legitimnih baštinika ”komunističkih”, kasnije socijaldemokratskih pronositelja “lijevih ideja”, kleptokrata, mahom mahalskih demagoga, u osnovi tranzicijskih đilkoša, legalnih kabadahija i legitimnih kriminalaca? Osim prava na nekretnine. Šta se nudi od strane izbornih pobjednika, koji bez ozbiljnijeg zazora i stida tvrde kako je formiranje vlasti “tehničko pitanje”.

Neću ulaziti u to da li je sudbinsko-površni “lider” nove vlasti, “platformaško-reformatorske”, Zlatko Lagumdžija ikada išta provjeravao, analizirao, sistematizirao. Nisam baš upućen u elektroenergetski sistem, gdje je tekuća vlast (na)metnula izvjesnog magistra Elvedina Grabovicu, vjernog asistenta Zlatka Lagumdžije (“Hej Grabovice, rano ljuta!” Je li to taj kriterij?), slabo se razumijem, i ne postoji način da se ikako razumijem u bankarsko-fiskalni sektor, tanak sam po pitanju pretpristupnih evropskih fondova…

Ja sam tek samo lojalan prosječan, svakodnevni građanin koji mora platiti komunalije, struju, vodu, telekomunikacijske usluge, grijanje… Ako se na meni i stotinama ljudi koje poznajem testira funkcioniranje sistema, onda sistem besprijekorno funkcionira. Ili, kako je napisao francuski socijalni filozof Jacques Ranciere u knjizi Mržnja demokracije, “Filozofija koja traga za načelima dobrog vladanja ili razlozima zašto se ljudi prepuštaju vladama dolazi nakon demokracije, koja i sama dolazi poslije prekidajući sa bezvremenom logikom po kojoj zajednicom vladaju oni koji imaju ovlasti da vrše vlast nad onima unaprijed određenim da se podvrgvaju”.

Da li je, kako radikalno, ultimativno tvrdi ovaj francuski pametnjaković, Ranciere, “demokratsko društvo samo fantazijska slikarija namijenjena ovom načelu , ili onom načelu dobre vlasti” i jesu li “današnji društveni poretci baš kao i jučer organizirani igrom oligarhija”.

Prepustimo toj suhoparnoj teorijskoj apokaliptičnoj premisi da se razigra u svoj punoći na domaćem terenu. Nova dermokratska vlast, a svaka vlast, poznato je, ima oligarhijski predznak stvari: prema međustranačkom dogovoru o uspostavi vlasti u Federalnoj novinskoj agenciji FENA, moj stogodišnji drug Zoran Ilić ostao je na prethodnoj dužnosti jer je pristao da bude u kadrovskoj kombinatorici “Srbin iz reda Stranke demokratske akcije”.

U nenarodnom režimu, totalitarnoj nomenklaturi u kojoj je bilo moguće da neko ko nije komunista arbitrira o “uskostranačkim, partijskim pitanjima” (Neno Dizdarević i ja, recimo) nepristojno je bilo, uvredljivo pitati nekoga ko se godinama bavi/o nedovoljno istraženim opusom inspirativnog filozofa Waltera Benjamina šta je po nacionalnosti i kojoj od nacionalnih stranaka “inklinira”. Iz kadrovske, nadnacionalne , platformaške aritmetike, još uvijek se držimo Federalne novinske agencije, saznao sam da je jedan od čelnih ljudi te agencije Mustafa Borović Bošnjak, a pri tom kadar SDP-a, dok je njegov šef Zehrudin Isaković, također Bošnjak, i također stranački ispravno usmjeren - zna se: SDP!

Sve do prošle nedjelje dok se nije zaratilo na Grbavici, znatiželjne mase građana su se pitale ko je ministar unutrašnjih poslova Sarajevskog kantona. Konačno je i ta misterija razriješena: čovjek se zove Muhamed Budimlić, Bošnjak, kadar SDP-a, sa zavidnom akademskom karijerom - momčić je sve dok ga nije metnulo za ministra bio asistent na prestižnom Fakultetu policijskih nauka i umjetnosti u Sarajevu.

Ministar je postao po osnovi struke i profesionalnih referenci - rođeni je rođak supruge potpredsjednika SDP-a Damira Hadžića. “Naše će ministarstvo iz ovih događaja (eksplozije nasilja) izvući određene pouke”, rezimira jezive događaje ministar sarajevske policije, asistent iz reda bošnjačkih SDP-ovaca, magistar Budimlić.

“Ministarstvo boli”, kazala bi hrvatska književnica Dubravka Ugrešić. “Ministarstvo boli k…c”. dodao bih ja, Bošnjak iz (ne)reda ostalih…

Kopirati
Drag cursor here to close