Bolje se gori kad gore i zastave

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predsjednik kućnog savjeta čuvao je zastavu k'o oči u glavi. Stavljao ju je samo na jarbol o Danu republike, Dan mladosti i Prvi maj. Možda sam preskočio neki praznik, ali istina je da je u mojoj ili tvojoj zgradi u ta vremena postojala samo jedna zastava. I da je ona bila neki faktor. I da se prema njoj odnosilo kao prema komadu sistema. Zastava je bila produžena ruka zemlje, njezinog društvenog uređenja i integriteta. Himna, grb i zastava. Nisi smio nedolično se ponašati prema himni, poprijeko pogledati zastavu, ne daj Bože pljunuti na grb. Za to se išlo u zatvor. Zato nije svaka šuša niti mogla do zastave.

Mjesna zajednica imala je svoju republičku i državnu zastavu s petokrakom u sredini. Bila je uglavnom tu i zastava Saveza komunista - "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" . Bilo je to takvo vrijeme. Zastave su se ''ključale'' i za eventualno otuđenje se odgovaralo. Ozbiljna država, dabome. Grad je imao službu i odgovornog službenika koji se starao za one male zastavice koje su se stavljale na bandere u prazničnim i drugim svečanim trenucima. Taj je skrbio i o transparentima tipa ''Živio Prvi maj'' i slično. Zastave su se dužile i za njih se odgovaralo. A kako i ne bi kad je zastava bila više od običnog komada platna. Sjećate li se možda jeste li vi u kući imali zastavu? Jeste šipak! Znalo se tko ima zastavu i tko s njom maše. Zastavu nisi mogao kupiti ni kad si htio. Znalo se tko ih šije i kome se zastava distribuira.

Jednom, mi htjeli ponijeti zastavu na stadion, a predsjednik kućnog savjeta umalo da nas nije podavio. Osamdeset šesta godina bila, Velež osvojio Kup maršala Tita. Čak ni tada državna zastava se nije davala u ruke djeci. Znao se red i raspored. I znalo se gdje je mjesto gdje zastava jedino može vijoriti. Zato su neki ljudi na zgrade i okačili ona metalna postolja u koja se utakne jarbol stijega.

Nije bilo zajebancije, nisi mogao zastavu, čak i da si je imao, tek tako nositi okolo. Zastava je bila ozbiljna stvar, a ne zajebancija. I zemlja je bila ozbiljnija, a ne zajebancija.

A onda su došle godine raspada u kojima su zastave počele poprimati druge boje i druge konotacije. Štancalo se zastava i zastava, ne bi li se sav narod umotao po sistemu svaki u svoju. Dođoše vremena u kojima su lako počele gorjeti ili su vezivane da bi se poslije razvezivale. Godine gorenja još uvijek nisu prošle.

Evo, opet su zapaljene zastave. Opet Mostar u žiži. Vrište portali, divljaju komentatori. Čitanost je na vrhuncu, psovke i niske strasti imaju svoj festival. Taman dođe lijepo da se opet zažare tastature i da se liju hektolitri žuči po internetu, javljaju se jaki osjećaji, sve goli domoljub i patriota pjeni jedan na drugoga. Jebe se i razjebava, sve u šesnaest. Ljudska glupost, opet imamo dokaz, nema granica.

A nitko da u čitavom ovom patriotsko-domoljubnom preseravanju, u kojem se gomilaju scene krajnjeg šovinizma, uključi malo mozak i napiše da živimo u vremenu kad se zastave svih boja i oblika mogu kupiti na buvljaku za petaka. Zastave se dijele okolo džabe i vješaju i gdje im jeste i gdje im nije mjesto. Prodaju se na benzinskim crpkama uz čips, za potrošenih 25 maraka dobijete i gratis zastavu.

Da to vidi onaj moj pokojni predsjednik kućnog savjeta svisnuo bi od muke. Zastava nikad nije bila jeftinija i nikad nije bilo lakše doći do nje. Pa tako i neki džiberi, neka nepodojena mladost, mogu zastavu dobiti u ruke bez pola muke. Mogu je i zapaliti, pa da je sto puta državna. Nit' je to više ona zastava, nit' je to više ona država. Nema više nikakvog reda. A kako će biti kad pod tim istim simbolima svaki krade kako stigne, pod tom zastavom Čaušević i ekipa klepnuše milijune maraka. I nije Čaušević jedini. Klepa se i krade k'o u snovima.

Također, svaka šuša se može danas umotati u taj komad platna kojeg je proizveo bogapitaj koji štancer zastava, možda neki Kinez ili šnajderica na Tajvanu, a također i svaki potencijalni maloljetni prijestupnik može lako zapaliti tu zastavu, jer je skužio da je to isto ''zajebano'' kao i razbiti staklo na trafici ili opljačkati vozara za užinu. Još kad se malo cugne, kako je to danas red…

Ogromna je mogućnost da će se u današnje vrijeme kada sve vrvi od zastava naći neke budale koje će u znak nekog inata zapaliti zastavu. Isto kao što će se naći budale koje će sve to doživjeti kao još jedan čin nacionalizma i separatizma. I onda će se budale uhvatiti u vrzino kolo prokazivanja i dokazivanja, pozivanja na rat i istrebljenje. Kao bijesni psi dokazivat će opet sto puta prežvakane ''dokaze'' da su oni drugi krivi za sve. I na paljenje će odgovarati paljenjem i mržnjom.

Što ćeš, danas ne postoje predsjednici kućnog savjeta koji paze na zastavu, ne postoje ljudi koji primaju plaću da kite grad zastavama i odgovaraju za iste. Ne postoji sustav koji će toj zastavi dati smisao, nakon kojega će biti normalno da se ista ne može dati svakom u ruke da je stavlja gdje mu padne na pamet. Ne postoji sustav koji će pod tom zastavom načiniti pravednije društvo i vratiti normalnijem svijetu priliku da se čuje glasnije od ovih kojima je međusobna mržnja pomutila razum.

U zemlji u kojoj zastave služe više za zapišavanje teritorije i inat onom drugom, zastave više i nemaju onu specifičnu težinu kao nekad. Da imaju, ne bi se prodavale na pumpama i davale kao bonus uz kupljeni XXXL paket čipsa. I ne bi ih se mogli dočepati budalaši, kakvih ima svuda i u svakom narodu, a koji posebno izniknu u vrijeme Mundijala, k'o gljive poslije kiše. A budalaškim izletima u ''zabranjeno'' ne bi se hranili senzacionalistički novinari i njihovi urednici.