Krumpir naš svagdašnji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan 1586. Godine, Thomas Harriot je iz Kolumbije donio prve krumpire u Englesku. Krajem XVI. stoljeća krumpir je prenijet i u Španjolsku. U početku se uzgajao kao ukrasna biljka, ali se zbog porasta stanovništva, ratova i gladi počeo širom Europe koristiti za ishranu.

Krumpir (Solanum tuberosum) je biljka porodice Solanaceae porijeklom sa južnoameričkih Anda, gdje su je Quechua Indijanci nazivali papa. U prehrani se koristi podzemni gomolj, a nakon otkrića Amerike ova biljka osvojila je svijet. Ostali narodni nazivi za krumpir su krompir, krtola, kumpir, krumpijer, kalamper, podzemljica, patata.

Nadzemna stabljika je do prst debela, zeljasta 0,5 m visoka i uglasta. Listovi su nepravilno perasto razdijeljeni s jajolikim listićima. Cvjetovi su (ovisno o sorti krumpira) od bijele do ljubičaste boje, a smješteni su u pašticama na dugim peteljkama. Plod je žućkasto-bijelo-zelenkasta boba.

Hrvatski naziv "krumpir" potječe najvjerojatnije od Švaba, kako su zvali Nijemce, koji se su doselili u Hrvatsku za vrijeme Marije Terezije. Većina njemačkih emigranata je bila iz Švapske u današnjoj pokrajini Baden-Württemberg, pa im je to dalo ime. No, veliki dio doseljenika je podrijetlom iz Palačke (Pfalz), regije koja je danas sastavni dio savezne pokrajine Falačko Porajnje. Mnogo useljenika vuklo je korijenje i iz Elzasa, dvojezičnog područja uz Palačku, koje danas pripada Francuskoj.

U cijeloj Njemačkoj se koriste različiti nazivi za krumpire. U Palačkoj se krumpiri zove grumber (Grumbeer) ili grumbirn (Grumbirne), što otprilike znači zemna kruška. U Švapskoj koristi se riječ grombir (Grombiera). Za pretpostaviti je, da su njemački doseljenici donijeli krumpir sa sobom u Slavoniju, pa ga tako uveli na naša područja.

Krumpir se može pripremati kao hrana na više načina. Tako se može, ovisno od kulinarskog tipa, kuhati, pržiti ili peći.