Zrnce mudrosti

Treba li uvesti "vozačku dozvolu" za pse?

Lifestyle / Flash | 12. 10. 2015. u 07:54 R.I.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nina je bila bolesna i činilo se da joj više nema života. Danas je mala kujica zdrava i vesela, četiri i pol su joj godine, bijele je dlake makar je teško reći koje je sorte. Nina je živjela na ulici u Rumunjskoj dok je nije našao umirovljeni švicarski učitelj Erwin Marti i doveo je kući. Ali sad i oboje moraju na školsku klupu, piše Deutsche Welle.

Jer u Švicarskoj se smije držati psa samo ako zajedno pohađaju tečaj i mogu pokazati, kako se to na tipičnom birokratskom jeziku kaže; Sachkundigen-Nachweis, Uvjerenje o stručnosti za svog četveronošca. Inače prijete oštre kazne koje sežu od masnih globa pa sve do oduzimanja ljubimca.

O smislu i besmislu takvog propisa se u Švicarskoj još uvijek vodi rasprava. Konačno, kakvog smisla ima tjerati vlasnika jedne čivave koja je teška jedva dobru kilu, ali nitko vas ništa ne pita ako imate 600 kilograma teškog pastuha? Voditelj tečaja za pse i njihove vlasnike Martin Schmidt priznaje: "Tako oštrih propisa kao kod nas nema nigdje na svijetu."

Što je to "borbeni pas"?

Postoji dobar razlog zašto je Švicarska uvela takav propis. U Oberglattu kod Züricha su se u prosincu 2005. tri borbena psa okomila na jednog šestogodišnjeg dječaka. Mališan je podlegao povredama, što je užasnulo čitavu Švicarsku. 175 tisuća građana Švicarske je peticijom zatražilo potpunu zabranu borbenih pasa u toj zemlji.

Ali što je to "borbeni pas"? Svaki poznavatelj pasa će vam reći da je viđao i doge koje su umiljatije od pudlice i švrće koje grizu koga stignu i gdje stignu. Gdje onda povući granicu? Povrh toga se niti pojedini kantoni u Švicarskoj nisu mogli složiti oko nekakvog jedinstvenog stava. Rezultat je bio pragmatičan kompromis: doista gotovo nikad nije problem nekakva "zla" priroda pojedinog psa, nego nemarni vlasnici ili vlasnici koji čak žele da im pas bude nadomjestak za oružje i "dokaz" vlastite "siline". Zato je od 2008. uveden taj obavezni tečaj prema - opet malo birokratskog;Tierschutzverordnung/TschV (Odredbi o zaštiti životinja), članak 68.

Od onda je "škola" Martina Schmidta prepuna učenika - dvonožnih i četveronožnih. Inače je on medicinski tehničar, a ovo mu je gotovo kao hobi. Taj dan se "u razredu" našlo desetak vlasnika, raznolikih baš kao što su im i psi raznoliki. Vlasnici su muškarci i žene, stari i mladi, a i psi su svakakvi. Tu je i jedan plavooki huski, jedan debeljuškasti terijer, jedan gotovo posve bijeli bul terijer, tu sopće i jedan bulmastif i naravno da je tu i rumunjska mješanka Erwina Martija.

Neznanje može biti još skuplje

Ovo im nije prvi sat tako da su svi već naučili slijediti naredbe. Isto tako i psi posve mirno leže pored svojih gazdi i nema međusobnog njuškanja i jurcanja. Povrh svega toga, neposredno uz školu je smještena streljana i neprestance odjekuju hici - ali psi se na to uopće ne obaziru. Da li su svi švicarski psi naviknuti na pucnjavu? "Naravno", odgovara nam jedan prosjedi vlasnik: "Streljana ima kod nas kao palmi u Africi."

Danas nastava počinje teorijom i tema su uzice za pse. "Agresija na uzicu je najraširenija vrsta agresije uopće", objašnjava Schmidt. Pokazuje vrste uzica i vodilica i upozorava: "Čuvajte se ovakvih ogrlica koji čine omču. One se koriste u Njemačkoj pogotovo za veće pse, ali one muče životinju i čine je razdraženom. Zato su takve ogrlice kod nas u Švicarskoj zabranjene."

Ima mnogo teorije koje treba "štrebati", ne na kraju i kada je riječ o zakonskim propisima. Na primjer u Baselu je jedan vlasnik psa morao platiti globu od 500 franaka (oko 1000 KM!) jer je svoju pudlicu pustio "da obavi svoje" bez da je bila na uzici. Problem je bio - bilo je prošlo 22 sata. Prije toga to nije problem, ali od 22 do 6 sati ujutro u Baselu svi psi moraju biti na uzici, uvijek i u svakoj prilici. A pravila ima još i različita su od kantona do kantona.

Drugi pas, druga dozvola

Uopće, držanje pasa u Švicarskoj je skup sport. Schmidt ubire od svojih učenika 120 franaka za teoretsku i onda još 250 franaka za praktičnu nastavu. Ipak, kaže da kad odbije sve troškove za pribor i iznajmljivanje prostora mu još jedva nešto ostane. Ali on je u blizini Züricha gdje je još mnogo takvih škola. Zato su i cijene niže, ali u zabačenim mjestima ima učitelja koji traže i paprenu "školarinu". A na oko 50 tisuća novih prijava pasa svake godine to su i iznosi koji se mjere u milijunima franaka.

Povrh toga, "dozvola" vrijedi samo za jednog određenog psa. Ako vlasnik iz nekog razloga nabavi novog onda oboje moraju opet u školu. Voditelj tečaja nam objašnjava: nema velike koristi ako se samo bivši pas znao ponašati. Svaki treba naučiti osnovna pravila, na primjer da u restoranu mirno leži pod stolom čak i ako konobar učini neki pokret koji bi ga mogao uplašiti. "Pas ne smije nikoga ugroziti ili uplašiti", sažima Schmidt. "A svaki pas je drugačiji."

Kopirati
Drag cursor here to close