Ston – Mjesto drugog zida i prve soli

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam koliko puta me put naveo u Ston, ali sam sasvim siguran da sam se svaki put osjećao ne dobro nego odlično. Neka mjesta naprosto imaju tu dobru energiju, a nešto sasvim drugo je to što znanost nikad neće napraviti mjerač. Ili možda hoće: objesiš ga oko vrata, kao Japanci mjerač radijacije, kreneš od mjesta do mjesta i, dakako, zaustaviš se ondje gdje je dobre energije najviše. Onda će se otići i dalje pa će mjerači pokazivati gdje je najbolje jest, gdje spavati, a gdje se baviti nekim drugim stvarima, da ih sad sve ne nabrajam.

Na Kineskom zidu nisam bio, a dabogda i da ću, ali, bože moj, ne mora se otići baš na najduže zidine na svijetu, jer zadovoljan sam ja i malim – evo me na zidinama koje su druge po dužini, odmah nakon Kineskog zida. Biti u nečemu drugi u svijetu, kome je to malo? Stonu nije i valjda je svaki Stonjanin ponosan na to.

Sezona još nije počela, ali u Stonu – za razliku od nekih okolnih mjesta – sve funkcionira. Recimo parking: 30 kuna je dnevna karta, onog što naplaćuje nema nigdje, odoše ga tražiti u kavani. Sat-dva kasnije, međutim, na vjetrobranskom staklu je uredno otprintana uplatnica, samo što cijena onome ko nema vremena ili mu se ne da čekati da se onaj vrati iz kavane sada iznosi 50 kuna. Trebam li uopće napomenuti da uplatnica nema na autima s hrvatskim registarskim tablama? Ukratko: Nije fer!

Funkcionira i posjet zidinama, iako su pune skela: onom što gore naplaćuje ulaznice kavane su daleko pa, šta će, dreždi cijeli dan u naplatnoj kućici. Unutar zidina treba dobro paziti da se ne sudariš s nekim zidarem ili klesarem, a pogotovo da te po glavi ne mlatne neki koji je upravo uprtio cjevčugu za skelu i odnese je, a nekako se podrazumijeva da ne treba paziti on već oni koji su, i pored svega, odlučili prošetati zidinama. Inače su zidine, izvorno stare više od pet stoljeća, poprilično oštećene u zemljotresima 1979. i 1996. godine, ali se i bez toga moraju brižljivo održavati.

Onaj kameni guslar također funkcionira, mada mu je gudalo uvijek na istom mjestu na struni. Kad posjetitelji zabrave auto na prostranom parkingu, on je prvi na udaru i svi se s njim žele slikati: prava, da oprostite, redaljka. On ništa, ni kad mu sjednu u krilo, a takvih je najviše – svira li, svira. Jedino ponekad izgleda da je malo više iskolačio oči, ali toga kod guslara ima uvijek pa ni ovom stonskom nikad ne znaš je li to tako zbog stiha koji mu upravo napinje i srce i vratne žile ili zbog turistice u miniću što mu je sjela u krilo i ne slika se jednom već pet puta.

Puno manje je onih koji se slikaju ispred modernističke mramorne šake (ako je to uopće to) ili ogromnog tijeska za cijeđenje maslinovog ulja, također postavljenih blizu parkinga. Šta predstavlja ogromni kamen na zelenoj površini između guslara i tijeska, ne shvatih. Kameni most je već druga priča: malo-malo pa neki zaljubljeni par pravi selfie, i to baš na mostu, pa se, kad dođu kući i vide slike, sigurno malo i razočaraju: ima na slici njih, ali nema mosta. Mada – to ja baš u svoje ime – nekako je mostić presavršeno napravljen, nigdje da vidiš naprslinu između dva kamena ili nešto slično, pa izgleda kao da je nov. Poljska (Velika) vrata – e, tu svi staju, glave okrenute prema gotičkom luku, s kojeg ih pomalo mrgodno i strogo gleda sveti Vlaho. Poduži natpis iznad njegove glave ispisan latinskim jezikom, a to je, moglo bi se tako reći, molitva suprotiva Turkom, ali ne ona nadaleko poznata, Marulićeva, nego Ilije Crijevića, istog onog što ga spomenuh pišući nedavno o Konavlima, što je prezirao narodni jezik i bio istjeran iz Sokol grada, jer je tamo dovodio ljubavnice. Da se ne pustoši obala branjena slabo i preko Jadrana da ne prijeđe bliskog užasa moć tolike utvrde na dva mora postavi Stonu Dubrovnik i veliku zaštitu Vlaha svog, to je prevod Crijevićeve molitve. Poljska vrata (poljska, jer je to ulaz u grad iz Stonskog polja) podignuta su 1506. godine.

Sveti Vlaho na Poljskim vratima

Svraćam, naravno, i do solane. Danas je to muzej, ali poseban po tome što se onim o čemu „govori“ tu i dalje aktivno bave. Riječ je, jasno, o prikupljanju, odnosno, kako ovdje kažu, branju soli. Zanimljivo bi bilo doći u vrijeme berbe, koju u dobroj mjeri obavljaju turisti: da bi sudjelovali u tom poslu, trebaju platiti i poraniti, jer – barem tako priča kustos – sve počinje ranom zorom. Dobiju čizme i majicu pa na posao. Ako svojski zapnu i ne zabušavaju, kraj „šihte“ je već oko 11 sati, prije prave vrućine. Dočeka ih ručak i gajba hladnog piva. I svi zadovoljni. Sol se kupi u vagonete ili, negdje će reći, „untove“ i prugom vozi do skladišta. Jedan vagonet pun soli stoji nedaleko od ulaza u muzej-solanu.

Ston svoj nastanak i duguje soli, koju su 2000 prije nove ere „brali“ (meni to da se sol bere nikako da se uglavi na svoje mjesto pa, i dok razmišljam o tome, u glavi stavljam navodnike) Iliri i Grci, a pravi posao su od toga napravili Rimljani, koji su ovaj kraj pod svoje stavili 167. godine. Stonske zidine su, rekosmo, druge na svijetu po dužini, ali je stonska solana prva, odnosno najstarija u Europi. Kad je Dubrovnik, 1333. godine, i stonsko područje uključio u teritorij Republike, dobivši ih od bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i srpskog kralja, odnosno cara Dušana, ništa se glede branja soli nije promijenilo. Ustvari jest, ali u pozitivnom smislu, jer je branje soli intenzivirano toliko da je Dubrovačkoj republici – za ne povjerovati! – donosilo čak trećinu ukupnih prihoda. I tako do dana današnjeg, a soli i dalje isto kao i prije 2000 godina! Tako je i grad, a i njegove zidine, nastao upravo zbog zaštite solana koje su, očito je, u to doba bile vrijedne kao danas najbogatija svjetska naftna polja. Zanimljivo je to što su bazeni nazvani po kršćanskim svecima pa bi novinski izvještaj o berbi mogao imati naglasak na tome da je, recimo, ove godine najviše soli sabrano u svetom Frani, dok su drugo i treće mjesto zauzeli sveti Baltazar i sveti Josip.

Sve rečeno o osnutku ne znači da je ovo područje bilo nenaseljeno. Naprotiv, u vrijeme kasne antike Ston je već predstavljao značajno središte pa nije čudno što ga malo kasnije, kao grad Stagnon, spominje i Konstantin Porfirogenet, a kao Santaniu pop Dukljanin. Radi se samo o tome da se Stagnon, odnosno Santania, nalazio malo zapadnije, ispod brda kojim dominira predromanička crkva svetog Mihajla.

Zastajem ispred rimskog stupa na trgu pa ću u crkvu svetog Vlaha, koga će drugog. Napravljena je tu 1342. godine, malo nakon što je Vijeće ministara Dubrovačke republike donijelo odluku o podizanju grada, a pošto je u Ston smješteno i sjedište biskupije, odmah je rangirana kao katedrala. Srušio je zemljotres iz 1667. godine, ali se malo nakon toga startalo s izgradnjom nove i veće crkve. Ni ona nije dugo trajala, a završila je isto – njoj je dohakao zemljotres iz 1843. godine. Današnja je sagrađena tridesetak godina kasnije, u pseudobizantskom stilu, i 1996. godine, kad se zemlja ponovno žestoko zatresla, praktički je doživjela sudbinu prethodnica. Službeno je „znatno oštećena“, ali su je Stonjani stvarno gradili takoreći ispočetka. Sad je ponovno tu, gotovo ista kakva je i bila, a da obnova još traje, vidi se kad se uđe unutra – krovne grede su gole, a daske se bijele i na koru, koji se upravo gradi. Da je ponešto ostalo i od one srušene, vidi se po zidovima – ploče s latinskim natpisima i dalje su tu.

WC free Wi-Fi

Obnavlja se i gradska kula Veliki kaštio odnosno Utvrda svetog Jeronima pa se povremeno na najvišoj točki ukaže poneki radnik. Gradnja kule započeta je 1357. godine, a kroz stoljeća joj se izdešavalo baš svašta – rušena i rušena, ali nikad srušena. Dok snimam kulu, smijem se (a i ljudi oko mene) nekom čiki kojem je vjetar nasred ceste zbacio šešir s glave; čiko juri za šeširom, a vjetar ga nosi sve dalje i nikako da ga uhvati. Ulaz na radilište je „strogo zabranjen nezaposlenim“, ali se ja, kao i obično, pravim da to ne vidim. Sjećam se da sam jednom tu, ispod kule, odslušao (i odgledao) nekoliko koncerata u isto toliko večeri – bilo je „Stonsko ljeto“. Sjećam se još koječega, ali to već nije za putopisa. Sad su tu na sve strane gomile zemlje te lomljenog i sječenog kamena, a i wc od dasaka na kojem je velikim slovima napisano FREE WI-FI. Da se ne sjedi 'nako :)

Izgleda da je nekadašnja zgrada kancelarije Dubrovačke republike puno bolje prošla – oštećenja se ne vide pa ili nisu bila znatnija ili su davno sanirana. Vjerojatnije je ovo prvo, o čemu svjedoče portali i ukrasi po prozorima i zidovima. Tamo gdje je nekad sjedio knežev čovjek, nadgledajući solanu i ubirući porez, danas je smještena OTP banka – samo nek' je nešto oko para. E sad, zašto su troja vrata u dijelu zgrade u kojem ne sjede bankari zakovana daskama, ko bi znao.

Još je finih zgrada po gradu, a jedna od najljepših je ona zgrada Općine sa satom na tornju i spomen-pločom kralju Tomislavu na pročelju. U sam vrh spada i rodna kuća poznatog slikara i (manje poznatog) pisca Frana Angelija Radovanija (1878.-1962.).

Meni je ipak najdraža zgrada Biskupske palače, ne zbog – svaka njima čast! – biskupa već što je u prizemlju smješten lapidarij, prostorno mali, ali toliko zanimljiv da bih unutra na sendvičima i kiseloj mogao ostati barem nekoliko dana, a da mi ni trena ne bude dosadno. Kustosica, mlada djevojka puna znanja, prehlađena, a žene, je li, ne žele pred objektiv kad su prehlađene. Dobro, najvažnije mi je da mi ispriča „sve o svemu“, što i čini, plus mi objašnjava koja je koja građevina u gradu, na utvrdi i u Stonskom polju, a sve to pored karte stonskih crkvi kakvu ne vidjeh drugdje.

U lapidariju

Lapidarij pun kamenja, sve je sa stonskog područja, a pažnju mi najviše privlače ploče s natpisima i one s filigranski isklesanim pleterom – neko je znao obraditi kamen tako precizno kako ja ne bih znao ni nacrtati, čak i uz pomoć linijara, kutomjera, šestara i ostalih sprava. Čak mi ni kompjuter ne bi bio od pomoći, a stonski pleteri su nastajali nekad između 9. i 11. stoljeća, kad kompjuteri i nisu bili čemu :) Čudo jedno! Nije tu samo kamenje već i mnogo drugog zanimljivog, recimo knjige i slike stare stoljećima te zlato, puno, puno zlata, toliko da bi se mogla otvoriti povelika zlatarska radnja, pa misni pribor i ruho, zavjetni darovi... Na počasnom mjestu freska iz ranokršćanske crkve svete Marije Mandaljene, nekadašnje stolne crkve ovdašnje biskupije, a ja se slikam s kamenim svetim Vlahom i kamenim svetim Petrom. U dobrom društvu...

Teško da je iko ikad svratio u Ston a da nije zastao pokraj česme na Placi. Sagrađena 1581. godine po odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih, a radove su obavili neki Sabin Palmota i Andrija Bonda. Mora da je Vijeće bilo prezadovoljno, a cijena povoljna, čim je dozvoljeno da Sabin i Andrija uklešu imena na česmi. Da figure iz čijih usta teče voda nisu tri, pomislio bih da su im dozvolili i da česmu ukrase vlastitim likovima.

Iz grada ću u Stonsko polje, gdje me također čeka mnogo zanimljivog, barem sudeći po karti u lapidariju i po onome čime se Stonjani javno ponose, a glavno odredište mi nije crkva svetog Mihajla, ona je predaleko, navrh brda, već romanička crkva Gospe od Lužina. Na slikama, naime, djeluje pravo moćno: jednobrodna, ali posebna po tome što ima zvonik drugačiji od svih drugih crkava – zvonik joj je, naime, ujedno i kula. Crkva je starija od zvonika, a otkad je, oko toga se znanstvenici već desetljećima prepiru i nikako da se slože.

Sve što rekoh se, međutim, može vidjeti samo s povelike udaljenosti. Do crkve - vidi se već izdaleka, čim se izađe iz Stona - pokušavam doći s glavne ceste, preko mostića napravljenog, tako mi izleda, od dotrajalih zaštitnih branika koji se postavljaju iznad provalija, pa preko vrtova i njiva, ali se, kud god pokušam, dođe do ograde. Vraćam se nazad pa pokušavam uskom makadamskom cestom, a tako se može doći samo do kapije, ali ne crkvene nego kapije vinarije i ekonomije P.Z. Stoviš, ma što to značilo. Firma je kao iz socrealističkih filmova iz sredine prošlog stoljeća, a pored nje i natpis „Besposlenima ulaz zabranjen“. Nisam ni zaposlen, a ni besposlen, ali kako god, dalje se ne može ? Crkva se, dakle, nalazi na privatnom zemljištu i to je to. Gospa od Lužina zarobljena na ekonomiji!

Crkva Gospe od Lužina – besposlenima ulaz zabranjen

Do crkve svete Marije Mandaljene na Gorici, one što se u njoj nalazila freska iz lapidarija, može se i također je blizu, čim se krene čuvenom Napoleonovom cestom. Nije baš crkva već ono što je od nje ostalo, a ostali su dvadesetak metara dugi zidovi glavne lađe i prostrane apside, uz koju strši i najviši sačuvani dio zida. Unutra vidjeh jednu zmiju, puno komada lijepo obrađenog kamena i obilje keramike, a u podnožju kamenu „kućicu“ s Gospinim kipom, staru valjda koliko i sama crkva.

Na okolnom prostoru se nalazi još nekoliko crkvica, što uspravnih, što davno zarušenih, a i ponešto drugih starih građevina, ali kad sam već na stonskom području, nema nikakvog smisla da ne svratim i do Malog Stona. I tu je, na križanju prije ulaza, opet jedna crkvica i groblje oko nje. U Stonu mi rekoše da ne spada među značajnije, nije dovoljno stara, mada, po onom što vidjeh, nije ni tako mlada, pogotovo ako je ono što vidjeh iznad vrata riblja kost, a meni sliči baš na to. Kako god, i ako nije stara, onda je barem odlična kopija starih crkvica, sa zvonikom „na preslicu“ i skladnim mjerama.

Već iznad crkvice, navrh brda, opet radovi – Ston i Mali Ston su, jasno, povezani zidom, a obnova traje i na ovoj strani. I ovdje na zidinama zatječem radnike pomiješane s turistima, ali niko nikome ne smeta. Turistima ne smeta ni što su im iznad glave skele ni što do nekih točaka mogu samo preko improviziranih daščanih mostića, a do nekih nikako.

Domaćih slabo, gostiju malo više, ulice prilično prazne. U jednoj od uličica neko je izgubio cipelu. Moderna, crno-smeđa, broj 43. Jednu bakicu sa štapom mogu snimiti stotinu puta dok pređe preko dvorišta, trojicu koji rade na obali također – radovima nikad kraja. I ovdašnja kula Toljevac treba obnovu, što se vidi kad joj se približi – izdaleka nalikuje onim u dječjim filmovima o vitezovima koji mlate nemani što žele uništiti svijet. Vrata kroz koja se ulazi u kulu poluotvorena pa moram zaviriti: gomila zelenih vreća s natpisima o zaštiti okoliša, vreće cementa, stare daske i koješta. Krajnje neuredno. Iznutra su naprsline na zidovima i stropu još primjetnije.

Kula Toljevac u Malom Stonu

Mnoge stare kuće su prazne, neke i bez krova, šupljih prozorskih okvira, kroz koje se vide nered, smeće i tuga.

Župna crkva svetog Antuna Opata ispod zidina posljednja je na popisu za obilazak. Građena između 1309. i 1394. godine, proširena 1686. godine, a obnovljena nedavno. Jest zaključana, ali se oko nje ima što vidjeti, od starih grobova, uglavnom bez natpisa, poravnatih s popločanim platoom, pa do zvonika, valjda najnižeg na čitavoj jadranskoj obali. Klasičnog zvonika, naime, ni nema, nego se zvona s kamene podzide mogu dohvatiti rukama. Zato je na ulazu originalan znak zabrane zvonjenja, na kojem je neko izbrisao liniju, pa ispada da ipak nije zabranjeno. Osmanlije su bili blizu, a zvonik bi se, da je sagrađen, lako vidio i bio dobra meta osmanlijskog topništva – zato je crkva ostala bez tornja.

I to je to. Sad mi ostaje još samo pospremiti opremu, umiti se – makar nije prevruće – na Sabinovoj i Andrijinoj česmi pa – na kamenice! Ako su ih ovdje, a jesu, uzgajali i jeli čak i Rimljani, to se zove ponuda koja se – ne odbija! Dobar mi tek!