Putujte s nama

Ruma – Života je bilo... i ratova...

Lifestyle / Flash | 24. 03. 2017. u 07:47 Milo JUKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok krstarim bosanskim, hercegovačkim ili crnogorskim, a u dobroj mjeri i cestama Srbije ili Hrvatske (izuzev Šumadije i Slavonije), orijentira nikad ne nedostaje - brda i planina na sve strane pa ne mogu zalutati sve kad bih htio. Dok to činim po vojvođanskim drumovima… Eh, da nema putokaza i crkvenih tornjeva, slabo bih se proveo. Bila bi ona …prevedi me preko druma ne znam /gdje je Ruma odavde….

Obilazak rumskog područja započinjem u jednom od udaljenijih i većih sela, Hrtkovcima. Šta ću kad volim arheologiju, a blizu tog sela se nalazi Gomolava, arheološki lokalitet poznat u svjetskim razmjerima.

Prije toga ću napraviti krug selom, poznatom po burnim zbivanjima s političkim predznakom od prije dvadesetak godina, od kojih se nikad nije oporavilo. Na samom ulazu, odmah do ceste, uz zgradu za tehnički pregled vozila, nekoliko metara visok križ, „zavetni krst“, kako stoji na ploči postavljenoj 2014. godine, s likom svetog Jovana Rusa. Nekoliko stotina metara dalje bijeli se pravoslavna crkva svetog Georgija s dvije kupole, kao nova je, a u samom središtu sela, baš na križanju koje vodi ka Gomolavi, u Karađorđevoj ulici, katolička crkva svetog Klementa. Zaključana. Ona baš i ne sja; sa zidova joj otpada malter, a križ na zvoniku joj se malo povio unazad. Sagrađena je 1824. godine, a znatno oštećena 1995. godine, ali se to – iako je crkva, naravno, uvijek bila tu gdje se i sad nalazi - nije dogodilo u Hrtkovcima već u Srbislavcima - tako se selo, naime, službeno zvalo nekoliko ratnih godina.

Selo po mnogo čemu nije nalik nekadašnjem - mnoge kuće su prazne, jer se oko 600 hrvatskih obitelji nikad nije vratilo nakon što je vojvoda Vojislav napravio krug selom, evo isto ovako kao i ja, samo što je on u rukama, umjesto foto-aparata, imao pušku, megafon i popis nepodobnih imena i prezimena. Zato se zapuštena dvorišta vide na sve strane. I da je barem jedino takvo, ali nije - i s jedne i s druge strane granice ima ih još mnogo, vojvoda i vojvodića nije falilo ni na jednoj strani.

U Gomolavi je također živjelo raznih naroda. Vjerojatno je bilo i ratova i pogibelji i svega, ali eno kuća, selo je još tu. Neolitske kućice su podigli članovi udruženja „Rimski dani“; oni se brinu za lokalitet na kojem su arheolozi, među njima i neki svjetski poznati, radili duže od 20 godina.

Neolitsko naselje je izrađeno vrlo vjerodostojno, potpuno u skladu sa znanstvenim dostignućima. Okruženo je visokim palisadama, potom ide zaštitni jarak, a kućice su izrađene doslovno od drvenih oblica, pruća, zemlje i trske. Grede, kao i ljestve koje vode u potkrovlja, povezane lozama puzavica. Jedna kuća je posebno upečatljiva: pripadala je plemenskom svećeniku, vraču, pa joj na pročelju stoji kostur životinjske glave sa širokim rogovima. Unutra, u kutu zidova vješto oblijepljenih glinom, pomalo nevješto izrađen i oštećen kip poglavice, a okolo se može vidjeti nekoliko pretpovijesnih mlinskih kotača.

Pored kućica zidano ognjište s priborom za pečenje kruha, a nasuprot tome i dvije nadstrešnice, također opremljene onako kako su otprilike izgledale u pretpovijesti: tu posjetitelji, uključujući i veće skupine, mogu objedovati, a valjda se nađe i ponešto za popiti, čim na dasci piše da je pivo 100 dinara. Bome je baš bilo jeftino u tom neolitu :) U većoj nadstrešnici također dominiraju ogromni rogovi, i to iznad čeone stolice, gdje je valjda sjedio vrač.

Arheološki je zanimljiv i ispitan veliki okolni prostor, nekoliko stotina metara naprijed i nazad, a sve uza samu obalu Save. Života je bilo toliko da su registrirani nalazi iz kasnovinčanskog, eneolitskog, ranog brončanog i željeznog doba, a zastupljene su sopotska, badenska, kostolačka, vučedolska, vatinska i belegiška kultura. Snažan pečat su, dakako, stavili Rimljani, gradeći uz naselje svoje vile, a život je nastavljen i nakon njih, sve do srednjovjekovlja. Keramike i drugog materijala iz raznih razdoblja na sve strane, a najviše u kanalu. Jedan komadićak ću ponijeti za uspomenu i bijelim flomasterom napisati na njemu GOMOLAVA, mada bih ga, tako mi djeluje, zapamtio i bez toga, jer takve keramike će se kod nas, u Bosni, a bogme i u Hercegovini, teško naći.


Fišerov salaš

Iz Hrtkovaca ću u grad, ali ću prije toga svratiti u selo Jarak. Na kraj sela nalazi se nekad prelijepi Fišerov salaš. Lako ga je naći, prostire se odmah uz glavni put, a u produžetku je ionako rampa: neki je „bogatun“, kaže mi jedna dokona bakica, „kupio sve tamo i…“.

Sam salaš i danas je lijep, iako još nije zazelenjelo. Visoka pravilno raspoređena stabla, među njima i mnoge poprilično rijetke vrste, ograda, staze od cigle, sve to plus malo mašte i eto nekadašnjeg izgleda. Mašta je, međutim, nedostatna da se zamisli kako lijepo su nekad izgledali objekti, pogotovo glavna kuća na salašu, jer je današnje stanje daleko od nekadašnjeg. Krov od trske propao i urušio se u kuću, a otpao je i dobar dio žbuke sa zidova. Rezbarijama ukrašeni drveni stupovi trijema se, začudo, još uvijek drže - hrastovina je čudo! Na jednom zidu neki Sava Četnik Seljačina, tako se vlastoručno potpisao, stavio grafit: Živeće ovaj narod i posle ustaša jer Bog je Srbin nebesa su naša. Hajd' dobro.

Fišeru je bilo ime Šandor, bio je rumunjski Madžar, a ljetnikovac je sagradio krajem 19. stoljeća. Bogati zemljoposjednik je želio napraviti nešto čemu će se svi diviti. I uspio u tome, ali su vremena donijela to da je od svega što je uradio ostalo gotovo samo njegovo ime u nazivu salaša, makar je Fišerov salaš službeno pod zaštitom države kao „spomenik kulture od velikog značaja“. Požar ga je 1966. prilično unakazio, ali je tadašnja država bila ozbiljnija od ove i obnovila ga baš onako kako je izgledao prije nego ga je zahvatio plamen. Tad je para bilo, a ni danas – što bi rekli legendarni „Nadrealisti“ - pare nisu problem - nema ih. A možda je salaš samo stigla kazna – poznato je, naime, da se tu nakon Drugog svjetskog rata nalazio jedan od brojnih „radnih logora“ za vojvođanske Nijemce. Mada, nije salaš kriv…

Na drugom kraju sela fotografiram neobičan partizanski spomenik - sav plav, nalik na krilo maleckog zrakoplova, u vrhu se crveni petokraka. Ograđen, uređen, sa spomen-pločom, ali sam lijen prošetati.

Zato ću se našetati po gradu, gdje prva u oči upada prelijepa, ali derutna zgrada s kupolom, ovalnim vitrajima i kipovima starca i djeteta (kasnije ću saznati da ih Rumljani zovu „Deda i unuk“) visoko na tamnocrvenoj fasadi po kojoj se jedva naziru i floralni motivi. Prolaznici mi daju različite informacije o tome što je zgrada nekad predstavljala, jer sad ne predstavlja ništa: jedni kažu da je to bio Dom JNA, a drugi da je bio Hrvatski dom. Ko mi od njih laže? Niko, ispostavit će se, jer je zgrada doista sagrađena kao Hrvatski dom. Podiglo ju je društvo „Hrvatski sokol“ prema projektu Osječanina Viktora Aksmana, čiju tablu vidjeh gdje se još uvijek šepuri na nekim đakovačkim i osječkim zgradama. Građena je u nekom skladnom zagrljaju secesije i historicizma, a gradnja je dovršena 1912. godine, po nekima dvije godine kasnije.

Dalje je otprilike sve poznato, jer se desilo isto kao i u bezbroj drugih slučajeva: došla narodna vlast, otela zgradu i… Hrvatski dom je postao Dom JNA, a dotadašnji službeni vlasnici, „Hrvatski sokol“, Hrvatska čitaonica, Hrvatska ratarska čitaonica, Hrvatska seljačka zadruga i HPD „Jedinstvo“, mogli su se samo slikati. Mogli su, ali nisu ni to, jer su uskoro dokinuti.


Hrvatski dom, Dom JNA, a sad…

Posebna zanimljivost je to da se tu, pošto je Dom tijekom Prvog svjetskog rata služio kao ratna bolnica, liječio i Zugsführer Landsturm regimente austrougarske vojske Josip Broz, i to nakon teških poraza postrojbe od srpske vojske na Ceru i Kolubari. I da, još jedan „spomenik kulture od velikog značaja“, ali, kao i Gomolava, kao i Fišerov salaš, samo na papiru.

Nastavljam ka gradu i najprije ću u ured Turističke organizacije Ruma. Ponešto sam popabirčio o tome čega zanimljivog ima u gradu, a tri ljubazne djevojke, Marija Ćuić, Mirjana Ješić i Anđelka Rahar, dat će mi još dobrih informacija, kao i fino dizajniran i kvalitetno osmišljen promidžbeni materijal o rumskom području.

Na središnjem gradskom trgu veeeliki „Spomenik Revoluciji“, kako se službeno zove. Autori, Živojin Karapešić, Cveta Davičo i Miša David, na džinovske betonske kocke, u gornjem dijelu savijene u krug, podigli su šest isto tako džinovskih rogova, barem meni bacaju na to. Spomenik bi se mogao protumačiti i ovako i onako. Službeno su to, kažu Rumljani, trube koje pozivaju u boj, a meni je logičnije da šest rogova predstavlja šest jugoslavenskih republika, samo što ovim rumskim niko nije nabacio vreću na glavu, a onim pravim jest. Zna se kako se slažu rogovi u vreći, vidjeli smo. Na jednom od rogova naljepnica s likom istog onog vojvode kojeg spomenuh pišući o Hrtkovcima - nema imena, samo naziv stranke i, velikim slovima, ΠO?E???K.

Ima u Rumi, kao i svakom mjestu u Sremu, prelijepih baroknih pročelja, ali i mnogo zanimljivih detalja. U jednom parkiću, recimo, spomenik sa tri figure - djeluje mi da je to majka sa dvoje djece, starijim ženskim i mlađim muškim, ali ne piše ništa, mogu samo nagađati. Ima i „Skroz dobra pekara“, tako joj je naziv. I mural s likom Jovana Budimčića, svjež. Pored murala motocikl, a onda se dalje nema šta pričati. Nažalost. Na zgradi Općine tabla s natpisom „Općina s povoljnom poslovnom klimom“. Fino, povoljna klima je zakon :) Pored pravoslavne crkve blizu središta grada jedan provlači puna kolica starog željeza - dan mu je, očito, bio uspješan.

Pravoslavna crkva posvećena je Silasku Svetog Duha, a narod je zove Grčka crkva, iako su najveći dio za njenu izgradnju, započetu 1836. godine, osigurali neki Cincari, bogati trgovci. Gradnja je malo zapinjala pa je dovršena tek početkom 20. stoljeća. Da je posao ipak priveden kraju (1904.), najzaslužnija je obitelj Maksimović, ali je povod bio tužan - smrt njihove jedinice Vere, kako stoji na crnoj tabli u crkvi. Tu se nalazi i njihova obiteljska grobnica.

Zanimljivo je da je konačni izgled crkve svojim projektom definirao veliki Hermann Bollé, a njegov eklekticistički stil se skladno nadovezao na klasicizam njegovog prethodnika. Posebno se ističu plitki pilastri i secesionistička „kapa“ zvonika, ne baš česta u ovim krajevima, pogotovo na pravoslavnim crkvama.

Zidovi crkve ogoljeni svana i iznutra, slike spuštene na pod, očito je da predstoji temeljita obnova. Pjevnica je iznimno lijepo izrezbarena. Jedino što me zbunjuje je cvijet, presovan i izložen u crkvi, ispod kojeg stoji natpis da potječe sa groba Presvete Bogorodice. Dobro, nisam baš nešto u toku tih stvari, ali se ne sjećam da sam ikad igdje pročitao da se zna gdje se nalazi Gospin grob. Ispričavam se unaprijed što sam neznalica, ali…


Pravoslavna crkva Silaska Svetog Duha

U gradu postoje još dvije pravoslavne crkve, a jedna od njih, posvećena svetom Nikoli, mnogo je starija od prethodno spomenute - podignuta je 1758. godine, i to, naravno, u baroknom stilu, kao i sve crkve tog doba u ovom kraju, uključujući i manastirske. Tako naredila Marija Terezija.

O katoličkoj crkvi Uzvišenja Svetog Križa, smještenoj u najstrožem centru grada, nasuprot glavnom trgu, neću mnogo, i to iz vrlo jednostavnog razloga - zaključana je. Iznad vrata joj kameni grb plemićke obitelji Pejačević, a u nišama slijeva i zdesna kipovi. U dvorištu visoki križ s raspelom, ali ploče koja je stajala ispod Isusovih nogu nema. Otkad, to ne znam, vidim samo metalne držače koji ništa ne drže. Preko puta, s druge strane ulice, još jedan. Ograđen, i bolje je tako.

Grb Pejačevića? E, pa današnja Ruma je i nastala nakon što je jedan od njih, barun Marko, na Novu 1749. godinu potpisao „povelju slobode“ pa su u tadašnje istoimeno seoce počeli stizati doseljenici, ponajviše Nijemci, ali i drugi. Po župnim maticama, koje se vode još od tog doba, vidljivo je da je broj krštenika, pa, dakle, i stanovnika, rapidno rastao. Naravno da su Pejačevići za jedan od glavnih ciljeva u stvaranju grada zacrtali izgradnju crkve, do čega je došlo vrlo brzo. Te crkve više nema, budući da se nalazila na mjestu sadašnje, sagrađene između 1811. i 1813. godine. Crkve su se mijenjale, ali su Pejačevići opstajali, pa je jedan od njih, grof Ivan Nepomuk, ako dobro izračunah prapraunuk baruna Marka, dao sagraditi današnju crkvu. E, pa kad je već iskeširao lovu, ništa čudno što je dao postaviti obiteljski grb.

Socijalistička vlast je župi oduzela mnogo zemljišta s obje strane sada uskog crkvenog dvorišta, ali to je već poznata priča. I ne samo zemljište, već i zgrade, a među njima i veliku, žuto obojenu, smještenu odmah do crkve. I nju su, 1772. godine, dali sagraditi Pejačevići. Nekad se tu nalazila franjevačka gimnazija, a danas je u njoj smješten Zavičajni muzej.

U muzej me je često strah uči, ne zbog „razloga“ na koje su neki sigurno pomislili, a neki se i ironično nasmijali, već zbog toga što iz muzeja treba i izaći. Ja kad uđem, ne znam nazad. Ispred ulaza pano s plakatom o izložbi, tema su masoni.

Ne zapisah imena muškarca i žene koji me dočekaše, ali dobro zapamtih ime mladog arheologa Uroša Nikolića. On me vodi hodnicima, upućujući me u povijest zgrade, muzeja, zbirki… Ono dvoje što im ne zapisah imena su zaslužni što je tu, jer im rekoh da me najviše zanima arheološka zbirka. Zato smo uskoro u dvorištu, u kojem se nalazi i lapidarij. Uroš je širokih ljudskih i stručnih vidika pa me, iako je paleontolog, ne gnjavi fosilima i zrnima žita nađenim ovdje i ondje, već mi pokazuje rimske spomenike „razbacane“ po dvorištu. O svakom zna sve, gdje, kad, kako, a zaustavlja se i kod jednog srednjovjekovnog spomenika s uklesanim križem koji pomalo podsjeća na stećak, mada se po donjem, neobrađenom dijelu vidi da je bio „usađen“ u zemlju. Gomolavu ima u malom prstu, a zahvaljujući njegovim informacijama odustajem od odlaska u Donje Petrovce: od rimske Basiane na površini se, kaže Uroš, vidi samo omanja udubina na jednoj livadi.


Sa Urošem Nikolićem ispred rimskog sarkofaga

Na kraju mi daruje i primjerak Zbornika koji izdaje Muzej, u kojem nalazim i radove koje koristim za pisanje ovog teksta, kako njegov, o paleontološkim nalazištima u Sremu, tako i druge, recimo one Snežane Janković i Đorđa Boškovića. Uroše, hvala ti, imaš dupli „jelen“ kad se vidimo!

Za kraj ostavljam nešto što se nalazi na granici atara Rume i Iriga i, znam to, službeno pripada iriškoj općini, ali su mu graditelji žitelji Rume. A spomenik je jedinstven u čitavoj Europi! Da, dobro ste pročitali! Za epidemije kuge u Sremu, 1795./96. godine, najžešće je, naime, bilo u Irigu, gdje je, po službenim podacima, od 4813 stanovnika umrlo njih 2548, dakle više od pola. Ovdje gdje su sad „Kipovi“, kako to mjesto zove narod, nalazila se danonoćna vojnička straža - iz okuženog Iriga nije se moglo nikud! Kad je kuga napokon obustavila kosidbu, građani susjedne Rume, tada uglavnom katolici, što Nijemci, što Hrvati (pa otud i oblik lijevog, velikog spomenika koji sliči baroknom oltaru!), podigoše spomenik zahvale što se opaka bolest nije proširila na njihov grad. Odavno izblijedjeli natpisi su uglavnom na njemačkom, a na spomeniku „oltaru“, na najvišoj točki, ime nekog Antona Wolfa, koji je spomenik renovirao u godini koja se više ne da pročitati. Od kuge, glada i rata oslobodi nas, Gospodine!


Od kuge, glada i rata oslobodi nas, Gospodine!

 

Kopirati
Drag cursor here to close