Olovo – Mjesto koje je skrilo nešto čega nigdje nema

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko zaviri u arheološku literaturu s namjerom da obiđe područje općine Olovo, možda će se u početku malo razočarati. Olovna ruda uvijek je bila vrlo cijenjena, tu je bilo glavno mjesto u BiH u kojem je eksploatirana, ali... Rimljani izgleda nisu imali prave instrumente pa pojma nisu imali da tu ima rude koja im je bila vrlo važna za čitavo carstvo. Tako nema ni traga da su ikad boravili igdje na olovskom području, ako izuzmemo most na rječici Orlji ispod sela Klinčići, koji je rimski ipak samo po nazivu. Mada, ko bi znao, možda...

A prije toga, iz pretpovijesti, samo je jedan lokalitet, Olovac, iznad današnjeg grada, na brdu zvanom Gradina, mada je u srednjem vijeku tu sazidana utvrda pa pretpovijesnih tragova više nema. Ipak, zna se da je tu nađeno brončano koplje, a i vidljivih tragova iz srednjovjekovlja ostalo je vrlo malo: zaštitni opkop te nešto malo niskih osutih temelja i zidina. Sve je zaraslo u travu i šiblje, a na najisturenijoj točki platoa, s koje se pruža prekrasan pogled na Olovo i širu okolinu, vijori se zastava Bosne i Hercegovine.

Panorama 3

Eh, da, nigdje tragova iz starijih vremena, ali je zato u srednjem vijeku olovski kraj iskočio na površinu zbivanja k'o lopta iz kade pune vode. Ko je imao olova, imao je čime ratovati, pa su naselja nikla na sve strane, a o tome svjedoči veliki broj nekropola sa stećcima. Ima ih na dvadesetak lokaliteta, a ja sam krenuo od one na Mramorju u selu Lavšići. Znam da u tom selu, petnaestak kilometara od grada, a šest-sedam iz Olovskih Luka, od ceste ka Kladnju i Tuzli, ima i jedan stećak s vrlo lijepim i jasnim natpisom.

Nekropolu nije teško naći, ugleda se već iz auta, s obzirom na to da se nekoliko stećaka nalazi iznad samog seoskog puta. Čim se popnem na brdašce, primjećujem stećak s natpisom. A SE LEŽI DABIŽIV' NA SVO[JOJ] ZEMLJI NA PLEMENITOJ, A NE UMR' (UMR') SI VSE! Klesar je valjda zaboravio isključiti tipku CapsLock, ali šta sad... Okolo ih je još četrdesetak, a neki su doista prekrasni. Neki su otkopani i prevrnuti, neki gotovo skroz utonuli u zemlju, a jedan je neko pokušao prepoloviti pa se umorio i odustao. Ali... Uvijek ima to prokleto „ali“...! Neki seoski lola je kao najpogodnije mjesto za garažu izabrao – da čovjek ne povjeruje – zaravan usred nekropole! Na toj zaravni se - može se pretpostaviti gotovo sa sigurnošću - u vrijeme kad su stećci postavljani nalazila crkva. Mada, znam, i ja sam sitničav, kao da je neka razlika – ja bila crkva, ja garaža! Šta bi rekao Dabiživ i ostali stanovnici nekropole, ne znamo. Vjerojatno ovisi o tome bi li imali vlastita kola, jer je garaža trenutno prazna pa bi se možda mogli poslužiti dok se lola ne vrati kući. Desetak metara od nekropole nikli su temelji za još jednu građevinu, a još jedna je označena betonskim pločama u zemlji.

Garaža usred nekropole u Lavšićima

Neki Žućo, koji je valjda umislio da je čuvar nekropole, uporno laje i stalno mi se pokušava naći iza leđa, što privlači pozornost djevojke iz najbliže kuće. Pitam je, tek da uspostavim kontakt, jesu li ovo Lavšići.
- Jok – odgovara mi – ovo su Mustafići.
- Ma kako – čudim se – svugdje piše da je ovaj stećak u Lavšićima?!
- Bome nije – uporna je.
- Da nije mijenjano ime selu, jeste li vi odavde? – uporan sam i ja.
- Nismo, mi smo doselili. Ne znam kako su ga prije zvali, mi ga zovemo Mustafići.

Odustajem, naravno, a i djevojka odlazi prostrijeti veš na štrik. Žućo se i dalje prikrada i laje, a ja nešto mislim: Vlahušići-Vlaušići-Laušići-Lavšići...-Mustafići. Gotovo! Tako je nekako išlo. Nadasve prirodan i logičan jezični slijed.

Iz Lavšića-Mustafića (ako sam uopće bio baš u tom selu, jer možda je Dabiživ u međuvremenu preselio, hajd' mu znaj!) idem na drugi kraj olovskog područja, u Bakiće Gornje, mada se gdjegdje spominje da je sve ovo o čemu ću sad pisati u Bakićima Donjim, ali onda Gornji ni ne postoje, jer je dalje od toga samo šuma. Elem, najprije svraćam na livadu zvanu Varošište, gdje nana Mahira Zukić čuva dvije krave i desetak ovaca. Livada je ograđena, ali su tu mlade voćke, a čitavo imanje je kupio neki Arapin, koji je pri kraju s radovima na izgradnji povelike i lijepe kuće. Velikodušno joj je dozvolio da napasa krave i ovce, ali mora paziti na voćke.

Arheologinja Mahira

Da je Mahira rođena u neka bolja vremena, bila bi ili arheologinja ili profesorica povijesti. Hajde što mi pokazuje razlike između dva stećka na livadi, jer ne primjećujem da na jednom ima križ, nego me vodi dvadesetak metara dalje, do kamenom oivičenih grobova. Niti je gdje čitala, niti joj je ko pričao, sama je – apsolutno ispravno – zaključila da se radi o grobovima. Krave i ovce su podaleko od voćki, na drugom kraju njive, pa mi Mahira objašnjava i kako od lokaliteta Trgovište, u poširokoj udolini, gdje djeca igraju nogometa, doći do Vlaškovca i Klise. Bio sam nekad, ali svaki put zaboravim kojim od brojnih šumskih puteva se treba krenuti pa sam jednom, prije par godina, umjesto tamo gdje sam želio stići, došao između ratnih linija, u područje u kojem i danas stoje oznake da je okolni teren miniran.

A šta to ima na Vlaškovcu, usred šume? E, pa nešto čega nema nigdje drugo u BiH, a, koliko znam, ni u regiji: četverostrani obelisk visok oko četiri metra, stranica debelih oko 90 centimetara, ukrašen tako lijepo da ga se čovjek nagledati ne može! Jedni kažu da je ono na njemu, na sve četiri strane, zmaj, drugi kažu da je vepar, jedni tvrde da je iz 14., a drugi da je iz 15. stoljeća, jedni misle da je to spomenik velikaša ubijenog u lovu, drugi da pripada srednjovjekovnoj plemenitaškoj obitelji Brnjakovića, a nana Mahira mi ispriča kako je ona čula: da su se tu, i to oko toga ko će naslijediti kraljevstvo, okršile vojske neke dvojice sinova nekog bosanskog kralja. Jedan je zaginuo i to mu je spomenik. A okolo šuma i mrtva tišina, samo pjev ptica i zuj osa. Pa čiji god bio obelisk, bolje mjesto za doslovno počivanje u miru nije mogao izabrati. Jest da je dio kamene kugle odbijen prije nekoliko desetljeća, kad je neki bakićki Fadil Štil, režući jednu od visokih jelika, krivo izračunao gdje će pasti, ali, sad, šta je, tu je – jelovina je odvezena, pola kugle je ostalo i opet je zavladao posvemašnji mir.

Obelisk na Vlaškovcu

Malo iznad Trgovišta su Grebljice, gdje također ima poprilično lijepih stećaka, ali ovaj put neću tamo nego na drugu stranu. Mjesto se zove Klisa, a nasred livade leže ostaci srednjovjekovne crkve svetog Roka. Kuća ima, ali ljudi nema, iako ih je lani i preklani bilo. Pomrli ili odselili, to ne znam, a nemam koga ni pitati. Iako svugdje piše da je u pitanju „crkvica“, ona to, sa dimenzijama 12 x 8 metara, nije. Nedavno su na oba ulaza stavljene metalne kapije, jer se prije znalo desiti da crkva služi kao tor za ovce obližnjih domaćina.

Na nekoliko mjesta oko crkve su gomile kamena, vjerojatno upravo od crkve, a okolo je razbacano dvadesetak stećaka, od kojih su mnogi ukrašeni. Znam da sam više svima dosadio sa stećcima pa ih neću puno opisivati, samo reći da ima izvaljenih, da je jedan poprilično zatrpan kamenim pločama, a na drugom je složena gomila kolaca i dasaka. Neko od fratara je od dva stećka napravio maštovit oltar, a misa se, kako doznah, služi jednom godišnje, u kolovozu, na blagdan svetog Roka.

Ostaci crkve svetog Roka na Klisi

Ali dosta više šume, hajdemo malo u grad. U kojem danas od olova nema ni traga, ostalo je samo ime. Citta de Piombo, tako je nekad bilježen, a prvi put se spominje još krajem 14. stoljeća, danas živi neki sasvim drugačiji život u kojem je baš sve drugačije, ne samo što je došlo novo doba, doba tehnike i sveopćeg napretka. Naime, najveći dio stanovnika Olova u srednjem vijeku činili su doseljenici iz Dubrovnika i Dalmacije, pa grad po osmanlijskom popisu iz 1468. godine ima 126 kuća, a sve su kršćanske, 1485. godine je 178 kršćanskih i tri muslimanske kuće, a 1489. godine 179 kršćanskih i tri muslimanske kuće. Franjevci su već u doba Tvrtka I. podigli crkvu i samostan svete Marije, koji se spominje i mnogo kasnije, u popisu samostana bosanske vikarije iz 1514. godine. Ko je ponešto pročitao, taj zna kako je završio samostan i olovski franjevci i katolici, a ko nije... E, pa nek' štogod i pročita. Uglavnom, 1704. godine samostan je razoren, a ondje gdje se nalazio, danas ponosno (ali ne baš uspravno) stoji crkva posvećena istoj toj Mariji, Gospi Olovskoj. Nekadašnja crkva bila je zeru veća od one u Bakićima. Djelić njena zida danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a tu je i samostanski ključ.

I o srednjovjekovnoj i o „novoj“ crkvi, podignutoj između 1930. i 1936. godine, a kasnije dograđivanoj (između njih je postojala još jedna, manja, drvena), imalo bi se šta pisati do sutra, a pošto sam inače lijen čovjek, ja ću to ukratko. Unutra ima mnogo vrijednih slika, a na koru su, na nekoliko mjesta, i arheološki artefakti, e, sad, da li iz Bakića ili odavde, to nigdje ne piše. Na jednom mjestu, među ostacima keramike i metalnih predmeta, komad tromblona. A dok tražim kako se popeti na kor, mašim vrata i vidim – krevet, soba! Odlučujem pokucati i na ostala vrata i shvaćam nešto što niko nigdje nije zapisao – pa ovo je jedina crkva u BiH, a valjda i šire, koja ima 5-6 soba s krevetima, jedina crkva u kojoj se može udobno prespavati!

Pitam župnika fra Iliju Božića ima li još neka crkva u kojoj imaju sobe i kreveti pa mi on potvrdi da ne zna da takve ima. A kad ga pitam ko je s njim, misleći na braću mu fratre, s osmijehom odgovara: Ja i bosanski tornjak, eno, čuješ, laje li laje!

Hodočasnici oko Crnog kamena

Ispred crkve nekoliko desetaka hodočasnika pa ostajem i nakon što započne procesija. Nosi se slika Gospe Olovske, moli se obilazeći oko crkve, a sve završava pred Crnim kamenom, kako se zove krog oivičen kamenjem ispred ulaza u crkvu, crn od stotina svijeća koje hodočasnici zapale. Crni kamen je, ustvari, dio zida na kojem su stajala vrata stare, razorene crkve i zato se toliko poštuje. Ulazeći u crkvu, mnogi ljube vrata, jer je svetište na glasu, a dolaze ne samo katolici nego i oni drugih vjera. Još 1679. godine Franjo Varadinac piše kako Gospi Olovskoj dolaze ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije nego i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to zbog čudesnih ozdravljenja. Olovo je inače jedno od najstarijih katoličkih hodočastilišta ne samo u BiH, a hodočasnika uvijek ima, mada u gradu živi svega dvadesetak katolika. Tu negdje između bunara i stabla lipe pokopan je otac bosanske književnosti fra Matija Divković (1583.-1631.), rođen u obližnjem selu Jelaške. Detaljna arheološka istraživanja nikad nisu rađena, ali valjda jednom i to dođe na red, pa iz zemlje izrone posmrtni ostaci autora Nauka krstjanskog i brojnih drugih djela. U desnoj kuli pored ulaza pokopan je fra Lujo Zloušić, inicijator gradnje crkve i njen kasniji graditelj, fratar koji je živio na glasu svetosti, iako do danas, koliko znam, nije pokrenut postupak za njegovu kanonizaciju.

A zašto crkva ne stoji baš uspravno? Kad su joj dograđivane dvije prednje kule, temelji nisu povezani pa se sad i zidovi odvajaju, a na jednom se vide velike naprsline. A da je šteta da se nešto ne poduzme, i to ne samo od strane onih koji brinu o svetištu, nego i od države i njene aparature, u to nema sumnje.

Ispred crkve se grad vidi kao na dlanu, i gornji, stari dio čaršije, a i onaj suvremeni. Prije su, naime, rijeke plavile ravan pa se glavnina naselja prostirala između crkve i obližnje stare (iz 16. stoljeća), ali lijepo renovirane džamije te u okolnim pristrancima. Poneka stara kuća još se solidno drži, ali je odavno prevladala moderna gradnja. Na brdu preko puta katoličke, pravoslavna crkva Sabora Srpskih Svetitelja. Bioštica se nešto zamutila, a Stupčanica bistra, pa ono V, od kojeg nastaje Krivaja, ima dvije boje.

Hotel „Aquaterm“

Na ulazu u grad kamena kugla, jedna od brojnih koje su nađene u okolini, uglavnom u dolini Krivaje, a iznad ceste natpis DOBRO DOŠLI U GRAD BUDUĆNOSTI. Za budućnost ne znamo, ali da je Olovo, moglo bi se tako reći, „grad sadašnjosti“, očito je. Ulice i trgovi uređeni, na sve strane cvjetne aleje, brojne novogradnje dopadljivog izgleda i veselih boja, a i mnoge starije zgrade, koje su do unazad nekoliko godina krasile rupe od stotina gelera, svježe su obojene pa izgledaju kao nove. Ispred zgrade Općine spomenik poginulim šehidima i borcima Armije RBiH, a malo dalje dvije manje novogradnje u starom bosanskom stilu – tu će, kažu mi, biti smješten budući gradski muzej. Bageri probijaju nove ulice, grad se šiti, a koga god zapitam nešto o tome, svi spominju načelnika Đemala Memagića (nije greška, nije Džemal), vlasnika poznate kompanije „Alma Ras“, koji je preporodio i grad i mnoga olovska sela, napravio brojna nova radna mjesta i vratio nadu u bolji život. Čuvena banja, o kojoj je pisao i Ivo Andrić, danas hotel „Aquaterm“, kao i prostor ispred nje, isijavaju ljepotu.

Ukratko, nisam Olovljak ili Olovljanin (ne znam baš kako glasi etnik), nemam ništa s tim krajem, nije me (nažalost :)) ) niko potplatio da pišem, kako kažu, „afirmativan članak“, ali iskreno, najiskrenije: dokumenta u džep, koju paru u novčanik i – pravac Olovo! Kladim se u život - nećete se pokajati!